(Video) Najveći topovi 20. stoljeća

Od vremena prvih katapulta do danas,  cilj je bio stvoriti oružje što većeg dometa i što razornijeg učinka na cilju. Pojavom vatrenog oružja počela je utrka u razvoju sve moćnijih topničkih oružja. To je vodilo neprestanom povećavanju kalibra topova kako bi mogli  ispaljivati veća i ubojitija zrna. Posljedica je bilo stalno povećavanje mase i veličine topničkih oružja, od kojih su neka već početkom prošlog stoljeća dosegnula monstruozne dimenzije. Takva najveća topnička oružja svijeta,  od kojih su neka uistinu poslužila svrsi za koju su napravljena ,dok su druga bila čisti  promašaj  i potpuno vojno beskorisna, obilježila su razvoj topničkog oružja tijekom 20. stoljeća.

Početak 20. stoljeća obilježio je divovski, njemački top postavljen na željezničko podvozje, poznat kao „Kaiser Wilhelm Geschutz“ – dalekometni top proizveden od strane njemačkog vojno-industrijskog diva „Friedrich Krupp. AG“ . U rano jutro 21. ožujka 1918. godine, prve granate kalibra 380 mm iz njega ispaljene  pogodile su Pariz i izazvale zaprepaštenje stanovnika, ne samo zbog snage ekspozija, nego i zbog iznenađenja pojave novoga oružja koje je djelovalo munjevito i za razliku od zrakoplovnih i napada cepelina nije ostavljalo vremena za bijeg u skloništa. Top je tukao Pariz iz šume s područja Coucy-Auffrique, s udaljenosti oko 113 km. Ispaljena zrna, težine oko 120 kg, pri letu prema Parizu letjela su i do 40 km u visinu, u stratosferu, a cilj su pogađale nakon 170 sekundi leta. Top je bio prilagođeni brodski kalibar 380 mm, dužine cijevi od čak 39,92 metra. Proizvedeno ih je ukupno 7, a zbog potreba održavanja u operativnoj upotrebi u svakom trenutku nalazilo ih se samo tri, dok su ostali bili na remontu. Korištenje topa bila je logistička noćna mora, prije ispaljivanja svakog zrna top je morao biti napunjen s oko 180 kg eksplozivnog punjenja, a ispaljivanje svake masivne granate toliko je djelovalo na cijev da je svaka slijedeća granata morala biti malo većega kalibra. Topovska cijev je morala biti obnavljana nakon svakih 20 ispaljivanja. Do kolovoza 2017. godine na Pariz je ispaljeno iz topova toga tipa samo 367 granata, a ciljanje topom bilo je otežano zbog stalne promjene parametara – od  promjera cijevi do problema sa složenim mehanizmom ublažavanja povratnog trzaja i stabilizacije topa. Računa se kako je svega polovica  ispaljenih granata pogodila tako veliki cilj kao što je Pariz.  „Njemački pariški top“ ukupno je izazvao 256 smrtnih slučajeva, od kojih je trećina nastala kada je jedna od granata pogodila crkvu St. Sepulchre za vrijeme održavanja mise na Veliki Petak. „Pariški top“ imao je beznačajni  utjecaj na ratne operacije, no unatoč tome bio je prioritetni cilj savezničkih postrojbi i zračnih izviđanja ali nikada nijedan top iz te serije nije pronađen čak, niti nakon potpisivanja primirja i zaključenja mirovnih sporazuma.

Mirovni ugovor iz Versaillesa stvorio je u Europi nestabilni mir. U nadi da će u slučaju budućega rata s Njemačkom izbjeći prodor njemačkih trupa na svoj teritorij, Francuska je nakon 1. svjetskog rata podigla naizgled neprobojnu mrežu utvrda duž njemačke granice, od juga sve do Belgije, poznatu kao linija „Maginot“. U pipremi napada na Francusku njemački čelnik Adolf Hitler izdao je zapovijed da njemačka industrija konstruira i proizvede topničko oružje koje će moći uništiti utvrde Maginot linije i omogućiti nesmetani njemački proboj kroz francuske  obrambene linije . Taj top je morao,  prema postavljenim parametrima projekta, svojim zrnom probiti metar čelika, 7 metara betona ili 30 metara čvrsto nabijene zemlje.

Traženo oružje uskoro je proizvedeno ponovo od koncerna „Krupp“ i prikazano njemačkom vojnom i političkom vrhu na čelu s Hitlerom. Top je nazvan „Gustav“, u čast osnivača koncerna i industrijske dinastije Krupp,  Gustava  Kruppa  von Bohlen und Halbacha. Bio je to najveći top do tada izgrađen. Bio je težak 1350 tona, zajedno s željezničkim podvozjem na koje je bio ugrađen. Cijeli stroj je bio visok kao četverokatnica, širok 6 metara i dugačak gotovo 43 metra. Premiještanje, pozicioniranje, postavljanje u borbeni položaj i održavanje tog čudovišta zahtijevalo je posadu od 500 ljudi, kojima je zapovijedao časnik u činu generala. Top je bio za današnje pojmove nevjerojatnog kalibra od čak 800 mm i mogao je ispaljivati dvije vrste divovskih projektila, eksplozivne granate težine 4800 kg ili granate sa probojnim zrnima težine 7502 kg koja su trebala probiti debeli sloj betona, utvrda i eksplodirati unutar njih. Maksimalni domet oružja je bio  oko 46 km.

No, kako to često u ratu biva, nestala je potreba zbog koje je stvoren. Njemačke trupe pri prodoru u Francusku nisu probijale Maginot liniju nego su je jednostavno zaobišle, nadirući kroz šumovite predjele Ardena. Potom su njemačke oklopno mehanizirane postrojbe, koje je slijedilo pješaštvo, s leđa i bokova obuhvatile francuske i savezničke snage i time Maginot liniju  koju je „Gustav“ trebao bombardirati učinile potpuno beskorisnom. Kasniji planovi za upotrebu „Gustava“ protiv Britanaca na Gibraltaru također su otkazani i dugo vremena divovski top nije imao odgovarajuće ciljeve po kojima bi djelovao.

U travnju 1942. godine, nakon njemačkog napada na SSSR, pod opsadom se našlo snažno sovjetsko uporište, grad Sevastopolj na Krimu. Utvrde oko grada pružale su snažan otpor njemačkim napadima pa je na bojište dopremljen „Gustav“. Jedna njegova granata uspjela je probiti 30-ak metara utvrde i detonirati skladište streljiva ispod baze Sevemaya. Nastavkom paljbe top je potpuno devastirao sovjetske utvrde i otvorio vrata njemačkom prodoru. Ukupno je tijekom operacija kod  Sevastopolja „Gustav“ ispalio 300 granata. Tijekom rata korišten je još samo jedanput, 1944. godine za vrijeme Varšavskog ustanka, kojom prilikom je na taj grad ispalio 30 granata. Nikada više nije korišten. Za razliku od tajanstvenoga pariškoga topa, „Gustav“ je zarobljen od strane američkih snaga i odmah otpremljen u rezalište. Gustavov dvojnik, top po imenu „Dora“, imao je još manje aktivnih djelovanja i na kraju je uništen od strane njemačkih snaga kako bi se izbjeglo njegovo zarobljavanje od strane sovjetske vojske.

Nakon 2. svjetskog rata kanadski inžinjer Gerald Bull nastavio je razvijati koncept super topa iako su u međuvremenu ulogu teških topničkih oružja preuzele daleko mobilnije balističke rakete različitih dometa. Bull je razvio koncept po kojem bi dovoljno moćan top mogao ispaljivati zrna u svemir i u krajnjem slučaju na taj način, umjesto uz pomoć skupih raketa nosača,  u orbitu lansirati  satelite civilne ili  vojne namjene. Koncept nije isključio ni uporabu topa kao oružja koje bi imalo veliki domet i čija bi se zrna zahvaljujući napretku tehnologije vođenja projektila mogla u završnoj fazi leta usmjeravati prema cilju. Tijekom ranih 60.-ih godina Bull je počeo izrađivati prototip super topa na način da je iskoristio topove sa rashodovanih bojnih brodova kalibra 406 mm. Jednostavno je zavario dvije cijevi kalibra 406 mm i iskoristio ih kao cijev svog novog dalekometnog topa. Cijeli projekt je dobio naziv „Hight Altitude Research Project“ (HARP), a izrađeni prototip topa dobio je naziv  top s Barbadosa, prema otoku na kojemu je instaliran i testiran. Barbadoski top ispalio je seriju raketnih probnih sondi ali je na vrhuncu istraživanja američka vlada, koja je financirala projekt, odustala od daljnjeg razvoja.

Gerald Bull, umjesto da se vrati sigurnome poslu na kanadskim sveučilištima, uporno je nastavio gurati ideju o razvoju super topova i uskoro je ušao u novi biznis, zbog kojeg je, kasnije, zbog ilegalne trgovine oružjem završio u američkom zatvoru. Privučen visokim honorarima za svoje usluge Bull je ušao u posao sa južnoafričkom vojnom industrijom koja je razvijala novi top za južnoafričku vojsku. Južna Afrika tada se nalazila pod međunarodnim sankcijama zbog apartheida  pa joj je bila onemogućena nabava naoružanja i vojne opreme. Bull je južnoafrikancima pomogao razviti novi top G-5 kalibra 155 mm na bazi kanadskoga topa GC-45, u čijem je razvoju  Bull sudjelovao  i imao na raspolaganju veliki dio dokumentacije. Ti isti južnoafrički topovi, stvoreni probijanjem embarga u režiji južnoafričkih obaviještajnih službi i uz tehničku potporu Geralda Bulla i njegove tvrtke koju je u tu svrhu osnovao, ubrzo su se našli i u rukama Iraka koji je vodio teški rat protiv Irana. U trenucima kada se činilo da će od strane Zapada i Saudijske Arabije podržan Irak popustiti na fronti, američke i zapadne obavještajne službe organizirale su dostavu ogromnih količina naoružanja i vojnog materijala sa svih strana svijeta režimu Saddama Husseina, uključujući i bojne otrove koje su kasnije po Iraku sumanuto i uzaludno tražili. Jednostavno zato što ih je irački režim potrošio na Irance i svoje vlastite državljane, Kurde, a kada je zagustilo, ostatak sklonio u Siriju. Dovršenje razvoja južnoafričkoga topa koji je konstruirao Bull,  uz Južnu Afriku financirao je  i Irak, a time, posredno,  i Saudijska Arabija u sklopu financiranja Iraka i njegovog rata protiv Irana. Oko 300 primjeraka južnoafričkih topova G-5 prodano je Iraku koji ih je odmah ubacio na bojište. Na kraju tog višestranog i višestrukog  kršenja embarga prozvodnje i preprodaje topova G-5  u organizaciji većeg broja obavještajnih službi, uključno i američke, kojima je cilj bilo osigurati vojnu potporu Iraku i Saddamu Husseinu  u ratu s Iranom, u zatvoru je završila samo osoba koja je top nacrtala – Gerald Bull, genijalni konstruktor ali jako loš plivač u mutnim vodama.

Nakon završetka iračko-iranskog rata Gerald Bull,  zbog suradnje na opremanju iračke vojske preko južnoafričkih proizvođača, ostao je u bliskom kontaktu s iračkim režimom koji je njega i njegovu tvrtku angažirao za konstrukciju novog iračkog super topa u sklopu projekta „Babylon“, započetog 1988. godine. To ga je najvjerojatnije stajalo glave. U ožujku 1990. godine, pred vratima svog stana u Bruxellesu, Gerald Bull ubijen je s  pet hitaca u stražnji dio glave od strane do danas nepoznatih počinitelja. Nakon njegove smrti irački projekt super topa zamire. Inače, irački top, koji je izgrađen kao prototip pod nadzorom Geralda Bulla, nazvan Baby Babylon, bio je kalibra  350 mm, cijevi duljine 46 metara i težine 102 tone. Pod kutom od 45 stupnjeva, na koju je elevaciju kao eksperimentalno oružje bio fiksiran, trebao je imati domet od 750 km. Top je na kraju pao u ruke američkih intervencijskih snaga u Iraku 2003. godine. Na njegovom temelju trebao je biti razvijen puno veći top poznat kao Big Babylon. Taj monstruozni top imao bi kalibar od čak 1000 mm, a cijev bi mu bila dugačka 156 metara. Kompletno oružje težilo bi 2100 tona. Trebao je ispaljivati satelite u zemljinu orbitu ili, kao vojno oružje, topovska zrna koja bi u završnoj fazi leta imala nekakav sustav koji bi omogućio njihovo manevriranje i navođenje na cilj. Potrošivši ogromna sredstva na apsurdni razvoj oružja koje zbog svoje glomaznosti, nepokretnosti  i uočljivosti na terenu nikada ne bi imalo realnu vojnu svrhu, irački režim nakon Bullovog ubojstva odustao je od razvoja topničkih oružja velikog kalibra.

Interesa za razvoj takvih topničkih oružja ni drugdje više nije bilo. Danas su ulogu topova velikog kalibra preuzele balističke rakete i krstateći projektili, a razvoj topničkih  oružja  ide u smijeru njihove automatizacije, povećanja preciznosti i brzine paljbe.

 

0 komentara

You may also like