Prošlo je točno pola stoljeća od vojne intervencije SSSR-a i članica tadašnjeg Varšavskog ugovora i okupacije Čehoslovačke kojom je ugušeno „Praško proljeće“. Proces društvene i političke liberalizacije, poznat pod tim nazivom, koji je u svojoj biti prerastao u pokret, počeo je dolaskom na čelo političke nomenklature Aleksadra Dubčeka u siječnju 1968. godine, koji je pokrenuo reforme usmjerene na oslobađanje veće privatne inicijative u gospodarstvu, ukidanje cenzure, uvođenje slobode okupljanja i udruživanja i uređenje države kao federacije Češke i Slovačke.
Dubčekova politika masovno je podržana od češkog i slovačkog naroda, tim prije što je uključivala i elemente nacionalne emancipacije Čeha i Slovaka.
Otpor su pružili čehoslovački tvrdolinijaški komunistički političari, koji su pomoć u obračunu s Dubčekom potražili u Moskvi, tako da je njihovo veleizdajničko pismo sovjetskom rukovodstvu, kojim se otvoreno traži sovjetska intervencija, na kraju i poslužilo kao opravdanje i tobožnja pravna podloga vojne intervencije sovjetskih, poljskih, mađarskih i bugarskih trupa. Sovjetski politički vrh je liberalna strujanja u čehoslovačkom društvu i vlasti odmah prepoznao ne samo kao opasnost za komunističke režime, nego i kao pokret s nacionalnim elementima, kojeg je, na njihov užas, očito podržavala većina pučanstva Čehoslovačke. Presuda je, stoga, bila brzo donešena i neumoljiva – zaustaviti „Praško proljeće“ s političke scene u Čehoslovačkoj, eliminirati njegove nositelje i u Pragu instalirati pravovjernu komunističku oligarhiju, odanu Moskvi.
Događaji su se potom brzo odvijali. Tijekom sastanka čelnika Varšavskog pakta u Dresdenu, već u ožujku 1968. godine, dakle svega dva mjeseca nakon Dubčekova dolaska na vlast, situacija u Čehoslovačkoj otvoreno je nazvana „kontrarevolucijom“. Slijedi niz tajnih sastanaka političkog i vojnog vrha država članica Varšavskog ugovora, predvođenih SSSR-om, na koje nisu pozivani čehoslovački čelnici. Negdje u to vrijeme donešena je i konačna odluka da će se nastali problem u komunističkom bloku riješiti vojnom silom te su izdane političke zapovjedi za pokretanje priprema vojne operacije koja je dobila kodni naziv „Danube“(Dunav).
Dana 21. kolovoza 1968., u ranim jutarnjim satima, radio Prag objavljuje kako su predhodnoga dana „u 23:00 sati, bez znanja čehoslovačkog rukovodstva, sovjetske, poljske, istočnonjemačke, bugarske i mađarske trupe u borbenom poretku prešle čehoslovačke granice“. Vojna invazija na Čehoslovačku je počela.Vijest radio Praga tijekom 21. kolovoza prenosi prva agencija AFP, a potom se vijest širi zaprepaštenim zapadnim medijskim prostorom. Kasnije se doznalo kako su za operaciju spremne istočnonjemačka 7. panzer divizija i 11. motorizirana pješačka divizija, samo nekoliko sati prije početka napada povučene s polaznih položaja i isključene iz sudjelovanja u operaciji. Moskva je to učinila zbog mogućih negativnih konotacija upada njemačkih trupa na teritorij Čehoslovačke i njegovo povezivanje s događajima iz 2. svjetskog rata. Stoga je u operaciji Danube sudjelovala samo mala grupa njemačkih časnika i vojnika iz 2. pukovnije veze, koji su bili pridodani zapovjednom stožeru operacije snaga Varšavskoga pakta.
Dana 21. kolovoza, u 4:59 sati, radio Prag objavljuje kako je čehoslovački glavni grad i cijela zemlja okupirana. Čehoslovački ministar obrane Martin Dzur, uz suglasnost predsjednika Svobode, izdaje zapovijed čehoslovačkoj vojsci da ne pruža nikakav otpor. Slijedećih sati Aleksandar Dubček i njegovi najbliži suradnici odvedeni su u Moskvu gdje su bili prisiljeni potpisati tkzv. „moskovski protokol“, kojim su posredno priznali svoje „zablude“. Na čelo komunističke vlasti i državnog ustroja postavljeni su komunistički veleizdajnici koji su i zatražili sovjetsku vojnu intervenciju.
Napad na Čehoslovačku i njezina vojna okupacija, kao i rušenje vodstva na čelu s Aleksandrom Dubčekom, pripremano je dugo i pažljivo. Nakon definitivne političke odluke i usklađivanja političkih stavova unutar istočnog komunističkog lagera, odobrena je vojna akcija.
Ona je pak s obzirom na svoje ciljeve i opseg zahtijevala angažiranje ogromnih vojnih snaga pa su pripreme uključivale dovlačenje cijelih divizija iz država članica Varšavskog ugovora na početne položaje, bliže čehoslovačkom teritoriju.Te pripreme – prebacivanje trupa i organiziranje njihove logistike – morale su ostati tajne pa su, stoga, izvođene u dužem vremenskom razdoblju pod maskom uzastopnih vojnih vježbi velikih razmjera na čehoslovačkom teritoriju i u susjednim državama. Obavještajna priprema također je bila enormno velika operacija, jer su morali biti pribavljeni svi elementi rasporeda čehoslovačke vojske i policije, mjesta rada i prebivanja kompletne političke strukture, od Dubčeka i predsjednika Svobode do najnižih seoskih rukovoditelja. Morali su biti obrađeni svi važni infrastrukturni objekti, uključujući elektrodistribucijsku mrežu, a posebice radio i televizijske postaje.
Sovjetske i savezničke obavještajne službe u pripremi vojne operacije izvršili su čitav niz subverzivnih djelovanja na teritoriju Čehoslovačke u cilju destabiliztacije sustava i izazivanja straha i zabrinutosti građana i opravdanja buduće intervencije. Tako su plasirane lažne informacije o tobožnjim zapadnim vojnima aktivnostima na području Čehoslovačke, prisutnosti njihovih vojnih savjetnika i specijalnih vojnih postrojbi na čehoslovačkom teritoriju i tajnim isporukama naoružanja i vojne opreme tobožnjim paravojnim skupinama. Sve je to služilo pripremi terena za vojnu akciju. Čak su i ranije pripremljena tajna skladišta naoružanja, stvorena za potrebe vođenja eventualnog gerilskoga rata u sukobu sa Zapadom, proglašavana tajnim skrovištima čehoslovačkih „kontrarevolucionara“. Nepoznate osobe jednostavno su nazivale čehoslovačku policiju i obavještavale kako su slučajno pronašle veću količinu naoružanja i sredstava veze. Iako je odmah po izlasku policije u svakom od tih slučaja bilo utvrđeno kako se radi o službenim, vojnim, tajnim skladištima, mediji istočnog lagera odmah bi pisali o pronađenom oružju isporučenom iz Zapadne Njemačke. Čak su 8 vozila, prepravljenih u tenkove – rekvizite za snimanje jednog američkog ratnog filma u blizini Praga, proglasili pravim tenkovima i naširoko pronosili priču o ulasku američkih trupa u Čehoslovačku s jasno istaknutim oznakama američke vojske na tenkovima.
Kako bi se prikrili pravi razlozi pokreta velikih postrojbi do razina divizija i armija u pripremi operacije Danube i zauzimanju početnih pozicija, održan je čitav niz velikih vojnih vježbi snaga Varšavskog pakta. Na samom teritoriju Čehoslovačke od 18. lipnja do 2. srpnja održane su vojne vježbe pod kodnim nazivom „Šumava“. Potom su vojne snage Poljske, Istočne Njemačke, SSSR-a, Mađarske i Bugarske blizu granica Čehoslovačke počele vojnu vježbu „Oblačno ljeto 68“, koja je tijekom provođenja u pokretu pretvorena u operaciju „Danube“ i nenajavljeni zajednički vojni upad na čehoslovački teritorij. Zapovjedanje operacijom preuzeo je sovjetski maršal Ivan Jakubovski sa zapovijednim stožerom smještenim u poljskoj Legnici. U početku, intervencijske snage sastojale su se od 250 tisuća vojnika i 4200 tenkova, ali je tijekom trajanja operacije ukupan broj vojnika uključenih u operaciju porastao na 450 tisuća, a tenkova na 6500. Prema poljskoj arhivskoj građi i deklasificiranim dokumentima, samo se poljski vojni kontingent sastojao od 24 tisuće časnika i vojnika, 647 tenkova, 566 oklopnih transportera, 191 komada topničkog oružja velikog kalibra ,4800 različitih neborbenih vozila i 36 helikoptera.
Intervencijske snage Varšavskog pakta bile su podijeljene u dvije armijske grupe koje su djelovale na odvojenim pravcima napada.
Armijska grupa „Sjever“ pod zapovijedništvom generala Ivana Pavlovskog prodrla je u Čehoslovačku iz Istočne Njemačke i Poljske, i zauzela sjeverne i zapadne dijelove Čehoslovačke. Osigurala je čvrstu kontrolu strateški važnog trokuta Karlovy Vary – Plzen – České Budějovice. Armijsku grupu Sjever činile su 1. i 11.sovjetska gardijska tenkovska divizija i cijela poljska 2. armija pod zapovijedništvom brigadnog generala Floriana Siwickog.
Armijska grupa „Jug“, pod zapovijedništvom general-pukovnika Konstantina Provalovskog, sa zapovijednim mjestom u Mátyásföldu, kod Budimpešte, na čehoslovački teritorij je prodrla iz Mađarske, Istočne Njemačke i Ukrajine, i izvršila okupaciju cijele Slovačke, južne i središnje Bohemije uključujući i Prag. Južnu grupu činile su 20. i 38. sovjetska gardijska armija, 36. sovjetska zrakoplovna armija, mađarska 8. motorizirana pješačka divizija i dvije motorizirane pješačke pukovnije,12. i 22. iz sastava bugarske 3. armije. Potporu intervencijskim snagama pružile su i sovjetske zračno-desantne snage i to 7. i 103. gardijska zračno-desantna divizija, koje su zauzele ključne položaje u Pragu i Brnu.
Operacija Danube bila je uspješna u političkom i vojnom aspektu. Praško proljeće bilo je ugušeno, a kontingent sovjetskih vojnika ostao je u Čehoslovačkoj sve do pada komunizma. Invazija je rezultirala smrću 500 Čeha i Slovaka, a oko 400 tisuća građana Čehoslovačke je emigriralo. Intervencijske snage imale su 12 ubijenih vojnika i 25 ranjenih. Od svih Dubčekovih reformi preživio je jedino federalni ustroj države s dva entiteta, Češkom i Slovačkom.
Kako to obično biva, povijest uvijek uzvraća udarce i to tamo gdje se najmanje očekuje. Potaknuto pozitivnim iskustvima uspješne vojne intervencije u Čehoslovačkoj, sovjetsko rukovodstvo se desetljeće kasnije upustilo u novu vojnu avanturu – intervenciju u Afganistanu koja se pretvorila u dugogodišnji, iscrpljujući, krvavi rat uz iskazivanje sovjetske vojne nemoći. Neuspjeh operacije u Afganistanu, koja je zapravo bila modificirana kopija vojne intervencije u Čehoslovačkoj, uveliko je utjecao na slabljenje i kolaps sovjetskog režima. Uspješna intervencija u Čehoslovačkoj sovjetskom vojnom i političkom vrhu obila se tako na kraju o glavu, jer im je dala privid da vojnim intervencijama mogu mijenjati vlasti u drugim državama što ih je odvelo u afganistansku vojnu i političku blamažu.
0 komentara