(Video) Prvi okršaj tenka T-34 s američkim M-26 Pershing

U prvoj fazi korejskoga rata, sjevernokorejska vojska, naoružana i obučena od strane SSSR-a i Kine, izvršila je iznenadni vojni upad na teritorij Južne Koreje. Napad je počeo je 25. lipnja 1950. godine. Sjevernokorejske snage brzo su napredovale prema jugu koristeći postignuto strateško iznenađenje i premoć u ljudstvu i tehnici. Slabije južnokorejske snage, podržane od strane manjih snaga SAD-a, koje su se počevši od 27. lipnja uključile u rat temeljem odluke Vijeća sigurnosti UN-a, brzo su potisnute do kranjeg juga Korejskog poluotoka. Povukle su se do krajnje točke do koje su se mogle povlačiti, do same obale, do  malog lučkog grada Pusana. Koristeći brdovitu konfiguraciju terena snage Južne Koreje i Amerikanci uspjeli su uspostaviti mostobran oko Pusana kojeg su postupno širili, a lučka postrojenja koja su ostala neoštećena i u funkciji omogućila su dostavu američke i savezničke vojne pomoći i dopremanje američkih pojačanja.

Mostobran, koji su južnokorejske, američke i savezničke snage držale oko Pusana, sve više se širio po mjeri pristizanja američkih pojačanja i na kraju je  omogućio protuofanzivu,  tijekom koje su se američke i savezničke snage probile do Seula, kojeg su zauzele 26. rujna 1950. godine, a potom i do glavnog grada Sjeverne Koreje Pjongjanga  i na kraju do same kineske granice na sjeveru. Uslijedilo je kinesko uključivanje u rat na strani Sjeverne Koreje i potiskivanje američkih, južnokorejskih i savezničkih snaga ponovo sve do krajnjeg juga poluotoka. To je bilo najduže povlačenje u povijesti američke vojske. Uslijedila je nova protuofenziva američkih i savezničkih snaga nakon koje se fronta stabilizirala na istom mijestu odkale je rat i počeo, na 38. paraleli koja dijeli dvije Koreje.

Tijekom sjevernokorejskog napredovanja u prvim danima rata u borbama se, jednako kao i tijekom 2. svjetskog rata iskazao glasoviti sovjetski  tenk T-34/85  kojeg su u velikom broju koristile snage Sjeverne Koreje. Južnokorejski laki tenkovi nisu mu se mogli učinkovito suprotstaviti, a u borbama je nadigrao i Shermane američkog porijekla. Američke i savezničke snage stoga su odlučile u borbe poslati svoje najnovije tenkove, britanske Centurione i američke M-26 Pershing. Vojne stručnjake posebno je zanimao učinak topova kalibra 90 mm ugrađenih na nove Pershinge i otpornost njegova oklopa. Korejski rat bio je premijera tog američkog tenka iz kojeg je kasnije  nastala dugačka serija tenkova koji su dobili naziv Patton. Pershingove loše strane, kojih su se pribojavali i američki stručnjaci, bile su njegova veličina, visoka silueta, velika težina i benzinski motor. Na strani T-34 bile su njegove veće manevarske sposobnosti, diesel motor, manja težina, niska silueta i višestruko dokazana učinkovitost u borbenim djelovanjima.

Među prvim američkim posrojbama koje su kao pojačanje iskrcane u Pusanu bila je 1. brigada marinaca (1. Marine Provisional Brigade), ad hoc formirana postrojba kako bi pomogla održanju mostobrana. Ubrzo je preimenovana u 1.marinsku diviziju. Brigada je u svom sastavu imala manji broj tenkova M-26 Pershing. Nakon iskrcavanja tenkovi su žurno  pripremani za borbu. Trenutak prvog susreta M-26 i njegovog topa od 90 mm sa sovjetskim T-34 sve više se bližio. U pusanski mostobran ubačena je i 5. marinska divizija koja je bila zadužena za preuzimanje grebena Obong-Ni, poznata i po američkom kodnom nazivu „No Name Ridge“. U toj operaciji američki marinci i južnokorejsko pješaštvo bili su podržani sa 4 tenka M-26 prvog voda A satnije, 1. tenkovske bojne mornaričkog pješaštva. Zapovjednik voda bio je poručnik Granville Sweet. Nasuprot marinaca nalazila se je sjevernokorejska 4. pješačka divizija s jednom bojnom sjevernokorejske 109. tenkovske pukovnije, naoružana tenkovima T-34.

Bitka za Obong-Ni  utihnula  je u suton prvog dana operacije jer su Amerikanci  uspjeli postaviti  obranu na dostignutim položajima. Tenkovi M-26 povučeni su s prve crte kako bi popunili streljivo i napunili gorivio, te izvršili potrebne popravke. No u 20,00 sati vod je primio šifriranu poruku „Flash Purple“, koja je značila da su američki položaji napadnuti od strane sjevernokorejskih tenkova i da se vod mora odmah vratiti u borbu. Popuna tenkova gorivom i streljivom žurno je završena i Pershingi su ubrzo ponovo bili na prvoj crti bojišnice kako bi se suprotstavili nadolazećim sjevernokorejskim tenkovima.

Poručnik Sweet odlučio je neprijateljske tenkove dočekati na mjestu koje je kanaliziralo i usporavalo njihovo napredovanje na cesti koja je u tom predjelu bila jedino mjesto kroz koje su neprijateljski tenkovi mogli napredovati. Svoju zasjedu Sweet je postavio odmah iza oštre okuke kako bi i time iznenadio neprijateljske tenkove.Takvom taktikom računao je umanjiti prednosti tenkova T-34 i istovremeno iskoriti snažniji oklop i veću vatrenu moć svojih tenkova. Pored toga, u slučaju da u borbi bude poražen i njegovi tenkovi uništeni, postavio ih je tako da oni i u tom slučaju budu zapreka neprijateljskom napredovanju. Tri Pershinga postavio je jedan do drugoga na cestu u obliku klina. Njegov tenk, koji je imao problema s mehanizmom elevacije topovkse cijevi ostao je u pozadini, odakle je trebao vatreno djelovati.

Uskoro su se velikom brzinom cestom približila četiri sjevernokorejska tenka T-34/85 gazeći položaje američkog pješaštva i prijeteći da će prekinuti vezu  između dvije različite američke postrojbe.  Američko pješaštvo po sjevernokorejskim tenkovima djelovalo je pucajući iz bestrzajnih topova i ručnih bacača, no bez velikog učinka. Vanjski  dodatni rezervoari tenkova su zapaljeni, ali niti jedan tenk njije bio izbačen iz stroja.

Nakon što su izašli iz okuke na cesti tenkovi T-34 naletjeli su na  američke M-26 Pershing. Pozornica za prvu tenkovsku bitku T-34 bila je postavljena.

Tenk narednika Cecila Fullertona prvi je otvorio vatru i iz svoga topa 90 mm ispalio tri  probojna  zrna. U prvi mah se činilo da su svi promašili prvi tenk T-34 koji se približavao, no topnik Stanley Tarnowski svom zapovjedniku je i dalje uporno tvrdio da nije promašio metu i da je sigurno pogodio tenk. Tenk je uistinu stajao na mjestu, ali se činilo da je potpuno neoštećen. Pored toga udarci pancirnih zrna jasno su uočeni na terenu iza tenka. Koju sekundu kasnije postalo je jasno što se dogodilo. Sva tri probojna zrna probili su oklop sjevernokorejskog tenka, ubili topnika i ozlijedili punitelja, nakon čega su ponovo s unutarnje strane probili oklop tenka i izašli izvan tenka. Prvi T-34 izbačen je iz stroja. Marinci koji su bili na obližnjem brdu nisu mogli vjerovati što vide, a u prvi mah su čak pomislili, kao i zapovijednik američkog tenka, da je cilj promašen. Istovremeno ostali američko Pershingi  svojim pogocima onesposobili su drugi, a potom i treći T-34 koji je pogođen sa 7 probojnih zrna. Posljednji T-34 sa zapovjednikom tenkovske bojne pokušao se izvući iz borbenog kontakta, ali je upao u gust raspored američkog pješaštva koje ga je uništilo vatrom iz ručnih bacača.

Tijekom tenkovskog okršaja gorjeli su i američki  tenkovi, ali ne zato što su pogođeni, kako su pomislili američki marinci koji su borbu promatrali, nego zato što su posade nakon podignute uzbune žurno lijevale benzinsko gorivo u tenkovske spremnike, pri čemu su ga dosta prolili po poklopcima pogonskog dijela. Paljba iz topova za trajanja borbe palila je benzinske pare prolivenog goriva u vidu  za tenk bezopasnih plamenih eksplozija.

Prvi okršaj M-26 Pershing  sa T-34 raspršio  je svaku sumnju u sposobnost  Pershinga da se učinkovito suprostavi legendarnom sovjetskom tenku. Potvđena je vrijednost  topa od 90mm, koji je kasnije, s raznim modifikacijkama ugrađivan u Preshingove nasljednike M-47 Patton i M-48 Patton II.

 

 

0 komentara

You may also like