(Video) Sjevernokorejski „Koksan“ – primitivan ali opasan

Vojska Sjeverne Koreje ne raspolaže  oružjima sofisticirane tehnologije nego svoju konvencionalnu vojnu moć gradi na velikom broju primjeraka relativno zastarjelog oružja čija je thenološka razina glavnom na razini onoga iz doba hladnog rata. Tehnološki nedostatak konvencionalnih vojnih snaga sjevernokorejska doktrina nadoknađuje količinom oružja koje ima u svom arsenalu i koje je spremna uporabiti u mogućem ratu.

Tipičan primjer takvog oružja je sjevernokorejski  samohodni dalekometni top kalibra 170 mm naziva „Koksan“, tipske oznake M1978. Top je tajanstvenog porijekla, prvi put uočen na mimohodu 1978. godine u Pyongyangu. Uopće nije poznata njegova originalna sjevernokorejska tipska oznaka, a naziv „Koksan“ su mu nadjenuli zapadni izvori. Nije poznato ni porijeklo konstrukcije samoga topa, je li riječ o izvornom sjevernokorejskom projektu ili modifikaciji nekog sovjetskog ili kineskog topa. No, kako SSSR nikada nije proizvodio topove u tom kalibru zaključak je da je „Koksan“, zapravo, izveden iz nekog od japanskih brodskih topova iz doba 2. svjetskog rata, ili pak iz njemačkog topa „17 cm K 18 in MrsLaf“, također korištenog tijekom 2. svjetskog rata. Primjerci  japanskih i njemačkih topova u Sjevernoj Koreji  mogli su  biti dostavljeni  iz Kine gdje su ih masovno koristile i kineske i japanske snage. Kinezi su u svome naoružanju pred rat sa Japanom i 2. svjetski rat imali velike količine njemačkoga oružja, uključujući streljačko oružje, tenkove i topnička oružja. Čak su i standardne kacige kineske vojske bile njemačke.

„Koksan“,  kako se god uistinu zvao, nije opremljen nikakvim sofisticiranim elektronskim uređajima, niti modernim sustavima za upravljanje vatrom. On je, jednostavno rečeno, grubo i tehnološki primitivno oružje koje zahtjeva veliko iskustvo i fizički napor posade, ali je unatoč tome izuzetno opasan jer posjeduje veliku vatrenu moć, preciznost  i veliki domet. Primjerci „Koksana“ zarobljeni su tijekom prvoga Zaljevskog rata od strane američkih snaga. Iračani su ih pak zarobili od Iranaca tijekom Iračko-iranskog rata, a Iranci su ih  nabavili od Sjeverne Koreje u ključnim trenucima rata, kada su im zalihe streljiva i pričuvnih dijelova za američka topnička oružja kojima su raspolagali bili na izmaku.

Američki vojni stručnjaci, na temelju proučavanja zarobljenih primjeraka, tvrde, da je maksimalni  domet  „Koksana“ čak 60 km. To posredno potvrđuju i izvješća iračke vojske, prema kojima su Iranci za vrijeme Iračko-iranskog rata tim topovima gađali iračka i kuvajtska naftna postrojenja s udaljenosti od gotovo 50 km. Tijekom 1987. godine Sjeverna Koreja je Iranu isporučila više bitnica „Koksana“. Iranci su ih koristili na svim dijelovima ratišta no posebno su ostali zapamćeni po svojoj ulozi u bombardiranju iračkih i kuvajtskih naftnih postrojenja. Naime, tijekom 1986. godine iranske su snage zauzele poluotok Al-Faw na koji su kasnije  dopremile bitnice „Koksana“. Topovi su odatle, na iznenađenje Iračana, precizno i s velikim razornim učinkom udarali  ne samo po iračkim nego i po kuvajtskim naftnim poljima (Kuvajt je u to vrijeme podupirao Irak). Topnički udari ometali su proizvodnju i transport nafte s kuvajtskih i iračkih naftnih postrojenja. Tijekom 1988. godine Iračani su, stoga, poduzeli iznenadni napad na iranske položaje na Al-Fawu uz uporabu kemijskog oružja. Tom prilikom zarobljeno je nekoliko potpuno ispravnih „Koksana“.

„Koksanov“ top kalibra 170 mm postavljen je  na trup kineskoga tenka Type 59, kopije sovjetskoga T-54, što mu osigurava veliku pokretljivost i operativni radijus. Kako je hodni dio „Koksana“ potpuno identičan tenkovima koje masovno koristi korejska vojska to je i održavanje jednostavno dostupno velikom broju vojnog osoblja, a pričuvnih dijelova ima u izobilju jer se mogu koristiti i dijelovi rashodovanih tenkova. Dio vozila na kojem se nalzi top nema nikakvu oklopnu niti ABK zaštitu. Kako nema kupolu niti dovoljno prostora na tijelu tenka na kojem je ugrađen top, „Koksan“ ne može nositi pričuvno streljivo te ga u borbenim uvjetima prate transportna vozila sa streljivom i dijelom posade. Iz navednih razloga ima malu brzinu gađanja od svega 1 do maksimalno 2 granate u minuti. Novija verzija poznata kao M1989 ima modificiranu nadgradnju sa zatvorenom kabinom sa 4 člana posade i mogućnost nošenja dvanaest pričuvnih granata.

U sjevernokorejskim ratnim planovima „Koksani“ bi se, zajedno s višecjevnim raketnim bacačima kalibra 240 mm, koristili za masovne topničke udare po južnokorejskim ciljevima. Snažni udari, predpostavlja se, snage manjeg nuklearnog udara, ostvarili bi se koncentracijom velikog broja „Koksana“ i raketnih bacača i njihovim istovremenim djelovanjem po ciljevima.

S vremenom je Sjeverna Koreja razvila mnogo sofisticiranije sustave oružja, kao što u protubrodski krstareći projektili  „Kumsong 3“, balistički projektili koji se lansiraju s podmornica i balistički projektili kopnenog baziranja „Hwasong-15“. Veliki broj „Hwasonga 15“ daje novu udarnu dimenziju sjevernokorejskoj vojsci i više nije potrebna koncentracija ogromnog broja „Koksana“ kako bi se na cilju dobio učinak nuklearnog udara manje snage. Unatoč tome Sjeverna Koreja se i dalje oslanja na masovno korištenje ogromnog broja konvencionalnog oružja, od kojih su mnogi ne samo na razini doba hladnog rata nego čak potiču iz tehnološkog doba 2. svjetskog rata. Relativni nedostatak kvalitete i sofisticiranosti sustava nadoknađuje se kvantitetom.

Stoga „Koksan“ i dalje u svojoj modernijoj varijanti ali i u temeljnoj izvedbi ostaje u naoružanju sjevenokorejske vojske kao jedno od ključnih topničkih oružja koje ime mogućnost nanošenja razornih udara po južnokorejskim ciljevima.

 

 

0 komentara

You may also like