Zaboravljeni japansko-talijanski rat u Kini

Mussolinijevi vojnici žešće su se borili protiv saveznika Japanaca nego protiv drugih neprijatelja

Kako je nakon kapitulacije nova talijanska vlada objavila rat Japanu, talijanski vojnici u koncesijama u Kini našli su se duboko u neprijateljskoj pozadini, no umjesto da se predaju, odlučili su pružiti oštar otpor deseterostruko brojnijem neprijatelju, što je jedan od rijetkih primjera talijanske srčanosti u ratu

Prisutnost Talijana u Kini seže od Boksačkog ustanka 1901., kada su tadašnje velike sile po svaku cijenu odlučile zadržati svoju kontrolu nad ogromnim tržištem. Tako se i Kraljevina Italija, koja se htjela promaknuti u rang velike i bitne svjetske sile uz Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju, Rusiju, Njemačku, Austro-Ugarsku, Francusku i Japan, uključila s tri tisuće vojnika u gušenje Boksačkog ustanka. Pobuna “boksača”, popraćena velikom pljačkom i nerazmjernim zločinima nad civilnim stanovništvom, ugušena je u krvi, a Kina je postala polukolonijalna zemlja koja je bila prisiljena zapadnjacima dati brojne koncesije na svom teritoriju. Komad “kolača” za sebe su prigrabili i Talijani koji su dobili svoj kvart u Pekingu i Šangaju, kao i 48 hektara u lučkom gradu Tientsinu.

Slika 1: Male talijanske snage u Kini hrabro su se borile protiv daleko nadmoćnijih Japanaca




Po okončanju Prvoga svjetskog rata, Talijani su su sebi pripojili bivšu koncesiju Austro-Ugarske pa su dvostruko povećali svoj posjed u Tientsinu. Odmah su od svog dalekoistočnog posjeda htjeli napraviti malu Italiju pa su u svom stilu napravili glavni trg nazvan po kraljici Jeleni, rođenoj Crnogorki, supruzi kralja Vittorija Emanuela III., te podigli predimenzionirani slavoluk pobjede koji je bio okružen neorenesansnim vilama u koje su smjestili svoja trgovačka i diplomatska predstavništva, dok su u blizini sagradili vojarnu za smještaj tisuću vojnika i mornara. Koncesiju u Tientsinu, osim vojnika i mornara, cijelo su vrijeme čuvale i tri zastarjele torpiljarke koje su činile talijansku dalekoistočnu pomorsku eskadru.

Slika 2: Pukovnik Carlo dell’Acqua odlučio je pružiti odlučan otpor Japancima

Život talijanskih vojnika i civila u Kini izgledao je kao u tada popularnim pustolovnim filmovima koji su europskom gledateljstvu prikazivali sve čari nepoznatog Orijenta.

Prostitutke i opijum

Trgovci su, zahvaljujući ugovorima po kojima nisu plaćali poreze kineskim vlastima, ostvarivali lukrativne profite izvozeći kolonijalnu robu, dok su besposleni vojnici i mornari vrijeme kratili u barovima, pušionicama opijuma i javnim kućama, gdje su im praktički besplatne kineske prostitutke bile na raspolaganju u svako doba dana i noći. Situacija se nešto malo promijenila kada je Mussolini preuzeo vlast u Italiji te je i svojim podanicima u dalekoj Kini naredio da šire fašističku ideologiju i kulturu. Tako su na čuđenje zbunjenih Kineza Talijani svakog jutra paradirali svojim prepoznatljivim trčećim maršem, pjevajući nezaobilaznu himnu Mussolinijeve partije “Giovinezzu”, dok su se u obližnjem kraljevskom kulturnom klubu održavale izložbe koje su uz potpuno ignoriranje domicilnog stanovništva veličale fašizam. Praktički operetna situacija s paradama kiča nije potrajala dugo jer su Japanci napali Kinu pa su talijanski vojnici morali povećavati svoju borbenu spremnost, a manje posjećivati bordele. No, kako su Njemačka, Italija i Japan sklopili Trojni pakt, Mussolinijevi posjedi u Kini ponovno su se našli u sigurnom okruženju.

Slika 3: Japanci su nakon predaje poraženim Talijanima odali počast paradom

Talijani su japanske agresore dočekali kao svojevrsne oslobodioce te su se u njihovu konzulatu često održavali prijmi u čast cara Hirohita. Poslovni odnosi su cvali. Talijani su preko svoje koncesije u Tientsinu Japancima iz Njemačke slali optičku opremu i precizne instrumente za njihovu vojsku, dok su natrag slali velike količine gume, nužno potrebne za ratnu industriju Trećeg Reicha.

Promjena strana

No, ni to mirno razdoblje nije potrajalo dugo jer je ambiciozni Mussolini, u želji da obnovi slavu antičkog Rima, objavio rat Velikoj Britaniji i Francuskoj, tako da su se i Talijani u dalekoj Kini našli u ratu. U Tientsinu su opskrbljivali njemačke podmornice koje su operirale u Pacifiku, a i oni su sudjelovali sa svojim trima podmornicama. Nakon što su Britanci bez puno muke osvojili talijansku koloniju Abesiniju, iz Afrike je, kako bi izbjegli zarobljavanje, prema Kini otišlo više ratnih brodova, uključujući i pomoćne krstarice Ramb I i Ramb II, brodove blizance mnogo poznatijeg Ramba III koji se kasnije proslavio kao Titova jahta Galeb.

Slika 4: Talijanski civilni guverner Tientsina, fašist Ferruccio Stefenelli, također se nije htio predati Japancima

Ramb I je na putu prema Kini potopila novozelandska krstarica, dok se Ramb II dokopao cilja. To što je Mussolini gubio bitke na svim bojištima nije previše zanimalo Talijane u Kini koji su živjeli donekle mirnim životom tisućama kilometara daleko od najbližeg bojišta, no situacija se potpuno promijenila nakon talijanske kapitulacije 1943. te promjene strane u ratu. Tako su dojučerašnji saveznici i prijatelji preko noći postali neprijatelji zato što je nova talijanska vlada objavila rat carskom Japanu. Vojnici i mornari odlučili su ostati vjerni kraljevskoj vladi koja se priključila saveznicima i u početku nisu ni pomišljali da budu lojalni marionetskoj Talijanskoj Socijalnoj Republici koju je na sjeveru Italije osnovao Hitler kada su njegovi komandosi iz zarobljeništva spasili svrgnutog diktatora Benita Mussolinija. Mornari su počeli potapati svoje vojne brodove, dok su Japanci uspjeli zarobiti tri talijanske podmornice.

Pitanje odanosti

Mornari s podmornica Cappelini i Guliani odlučili su ostati lojalni kralju pa su otišli u zarobljeništvo, gdje se s njima postupalo s istom okrutnošću kao i s ostalim savezničkim zarobljenicima. Stotinjak marinaca iz divizije San Marco, pod zapovjedništvom poručnika korvete Baldassarrea, u Pekingu je također odlučilo ostati vjerno kralju Vittoriju Emanuelu III. te su odlučili pružiti otpor, što je bio sulud čin s obzirom na to da su se nalazili duboko unutar neprijateljskog područja bez ikakve mogućnosti dobivanja pojačanja ili eventualnog povlačenja.

Slika 5: Vojarna Ermanno Carlotto u Tientsinu u kojoj su se zabarikadirali talijanski vojnici i civili

Naoružani samo puškama i pištoljima, zabarikadirali su se u zgradi radiostanice u Pekingu te odbijali sve ponude o predaji ili nastavku savezništva ako prijeđu na Mussolinijevu stranu. Japanski zapovjednik nije očekivao takvo ponašanje od Talijana koji su se znali predavati kada su bili i deseterostruko jači od protivnika pa je skupio tisuću vojnika, šest tenkova i dvanaest topova te nemilosrdno krenuo na zgradu radiostanice. Iako je omjer dobro naoružanih napadača bio deset naprema jedan, Talijani su odbili četiri japanska “banzai” juriša, pri čemu su ubili oko tri stotine neprijateljskih vojnika te su svoj položaj uspjeli održati 24 sata, sve dok im nije ponestalo municije. Kako su Japanci prezirali kukavice i divili se srčanim vojnicima, paradom su odali počast braniteljima radiostanice u Pekingu. Ipak, nakon predaje Baldassarreu i njegovim preživjelim vojnicima nije se išlo u zarobljenički logor pa su položili zakletvu Mussolinijevoj Socijalnoj Republici te su do kraja rata za Japance obavljali policijske zadatke u Pekingu. Na još teži zadatak Japanci su naletjeli u talijanskoj koncesiji Tientsin, gdje je bilo šestotinjak vojnika i mornara, a zapovijedao im je pukovnik Carlo dell’Acqua. Za razliku od talijanskog zapovjednika u Pekingu koji je raspolagao samo lakim pješačkim naoružanjem, pukovnik Dell’Acqua imao je dvanaest teških mitraljeza, šest topova i četiri, doduše zastarjela oklopna vozila Lancia 1ZM iz 1914. Pukovniku je i civilni upravitelj Ferruccio Stefenelli, iako je bio predani fašist, dao punu podršku za beznadno pružanje otpora pa su se svi vojnici i mornari, skupa s civilima, povukli u vojarnu Ermanno Carlotto te se dobro utvrdili. Kako su izračunali, imali su hrane, vode i municije za mjesec dana otpora. Japanski pukovnik Tanaka, koji je ispio bezbroj zdravica s pukovnikom Dell’Acquom i guvernerom Stefenellijem, našao se na sto muka.

Slika 6: Talijanki kip pobjede i zgrade i dalje stoje u kineskom gradu Tientsinu

Nije raspolagao s dovoljno vojnika s kojima bi mogao napasti dobro branjenu vojarnu pa je počeo pregovarati s bivšim prijateljem. Pokušao ga je uvjeriti da je svaki otpor besmislen te da će njegovi vojnici, kao i žene i djeca, u vojarni poginuti uzalud te da je daleko od domovine koja ga je zaboravila, no sve molbe i preklinjanja Dell’Acqua je s gnušanjem odbijao. Očajni pukovnik Tanaka na kraju je predložio da Talijani samo potpišu da su lojalni marionetskom Mussolinijevu režimu pa mogu nedirnuti i naoružani ostati tamo gdje jesu. No Talijani su odbili i tu ponudu. Tanaka nije imao drugog izbora nego da u pomoć pozove cijelu japansku diviziju sa šest tisuća vojnika, dvadeset tenkova i pedeset topova. Talijani su odbili predaju čak i kad su pred sobom vidjeli ogromnu japansku vojnu silu pa Tanaka nije imao izbora nego da naredi svojim topnicima da otvore vatru.

Zadnja žrtva

No, Japanac je zahvaljujući starom prijateljstvu koje nije poljuljala ni talijanska tvrdoglavost odlučio biti obziran. Tako su Japanci u četiri sata ispalili više od dvije tisuće granata u dvorište vojarne. Nakon strahovitog razaranja kojem su Talijani posvjedočili ipak su se na koncu odlučili predati. Poput svojih kolega u Pekingu, ni njima se nije išlo u zarobljeništvo pa su na koncu ipak potpisali lojalnost Mussolinijevu režimu. Japanski pukovnik je nakon predaje rekao svom kolegi Dell’Acqui da bi Talijani sigurno dobili rat da su se protiv Britanaca borili jednakom žestinom kao protiv Japanaca. Mornari su prebačeni na zarobljene podmornice i talijanske brodoMao ve koje su Japanci osposobili nakon što su ih Talijani potopili u japanskim, kineskim i korejskim lukama, pa se tako ponovno i Ramb II našao u službi, ali ovaj put u sklopu japanske carske mornarice u koju su bile uključene i tri talijanske podmornice. Vojnici su, poput onih u Pekingu, raspoređeni na policijske zadatke. Vojnici i mornari nastavili su se boriti za Japan čak i nakon kapitulacije nacističke Njemačke, a na sam dan kapitulacije Japana talijanski protuzrakoplovac s podmornice Torelli oborio je američki bombarder B-25 Mitchell, što je ujedno i posljednji avion oboren u Drugome svjetskom ratu. Po okončanju ratnih sukoba Talijani su se vratili u svoje kineske koncesije, a u poraženoj i poniženoj domovini slavljeni su kao rijetki heroji koji su osvjetlali obraz talijanskom oružju. No, Talijani se nisu dugo zadržali u Kini. Pobjedom komunista u građanskom ratu, Mao Tse-tung je protjerao sve strance iz svoje zemlje pa je tako i Italija ostala bez svojih dalekoistočnih posjeda. Danas o njihovoj prisutnosti na Dalekom istoku svjedoči samo spomenik pobjede u Prvome svjetskom ratu i niz reprezentativnih zgrada na bivšem trgu kraljice Jelene u Tientsinu.

Komentari

komentar

loading...

You may also like