Direktno iz Pariza: BALKANSKI ŽUTI PRSLUCI?

Evidentno je da su Zapadne EU demokracije spremne za strukturalne promjene koje najavljuju prosvijedi Žutih prsluka. One nikada nisu ukinule dijalog između suprostavljenih intelektualnih polova. Naprotiv, zabrinjavajući je fenomen tzv. «balkanskog intelektualizma». Njegova je specifičnost da nikada ne kristalizira bilo kakvu jasnu poziciju, pod pretekstom straha od represije. Takav tip intelektualizma je sam sebi svrha, odnosno uvijek je u službi dodvoravanja vladajućoj nacionalnoj, europskoj i svjetskoj ideološkoj opciji, čiju bit se niti ne trudi odgonetnuti. «Balkanski intelektualizam» jedino pokušava dokučiti koja će od suprostavljenih europskih i svjetskih intelektualnih grupa, odnosno ideologija, prevagnuti i kako joj se prilagoditi. A s obzirom na stanje u tzv. državama Zapadnog Balkana, evidentno je da su čak i te procjene vrlo loše.

Obzor 2020.  nameće ulazak u meritum stvari. Ako uzmemo u obzir da rizik od proliferacije nasilja postoji npr. u Francuskoj koja voli, čita i sluša svoje « narodne filozofe », razumljive su zebnje vezane uz ishod narodnih revolta u državama u kojima gotovo da i nema slobodnih mislioca – intelektualnih uzora.

Npr. prve Žute prsluke u Srbiji i Crnoj Gori, osim kroz boju prsluka koje su odjenuli, teško je povezati s francuskim prosvjednicima. Jer žuti prsluk nije nužno navući kada se radi o razračunavanja jedne parlamentarne stranke s drugom, niti izlaziti na ulicu.  Dovoljna je parlamentarna pozornica.

Francuzi su odijenuli žute prsluke tek nakon što su, tijekom proteklih predsjedničkih izbora, odbacili tradicionalne parlamentarne stranke i time jasno upozorili na krizu institucija. Potom, smatrajući da ih je prevarila i sasvim nova politička opcija predsjednika Macrona, koju su doveli na vlast jer je rekla da « nije niti lijevo, niti desno, nego za rješavanje problema », izašli su na ulice kako bi zatražili više direktne demokracije. Uvjereni su da je to najbolja metoda kontrole zastupnika i izlaska iz krize demokratske posredničke (zastupničke) vertikale, odnosno krize demokratskih institucija.

Niti hrvatski Žuti prsluci, organizacijski i ideološki ne nalikuju originalu. Francuski narodni revolt je spontan, apolitičan, demokratičan i specifične horizontalne organizacije, zahvaljući čemu je uspio mobilizirati i zadržati pozornost i potporu 80% javnog mnijenja. Na prvi pogled, hrvatski prosvjedi više nalikuju na uobičajene manifestacije francuske radikalne ljevice, koje podržavaju njezini simpatizeri, ali ne i ostatak populacije. In fine, za sada nije razvidno zašto i kako bi jedna frakcija Živog zida, jednom u Saboru (Slobodna Hrvatska), izvojevala pobjede koje, u jednom istom neizmjenjenom demokratskom sustavu u krizi, već nije postigao Živi zid.

Ono što je zajedničko svim europskim prosvjedima, pa i hrvatskom, izraz je revolta prema elitama i želja za vraćanjem vlasti u ruke naroda.