Savjetnik američkog predsjednika Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost John Bolton, koji je danas stigao u Tursku u sklopu delegacije predvođene državnim tajnikom Mike Pompeom, nije se susreo s turskim čelnikom Recepom Tayyipom Erdoganom, iako je taj sastanak između dviju strana prethodno bio dogovoren. O tome je, pozivajući se na neimenovani službeni izvor u američkoj administraciji, 8. siječnja izvijestila agencija Associated Press.
Očekivalo se, kako će se na susretu Erdogana i Boltona razgovarati o stanju u Siriji nakon američke odluke o povlačenju svoje vojske iz te zemlje. Međutim, turski predsjednik Boltona nije primio, pravdajući se zauzetošću u svezi s predstojećim turskim lokalnim izborima. Predsjednik Erdogan ranije je u parlamentu potvrdio oštru politiku svoje zemlje u odnosu na kurdske oružane postrojbe YPG u Siriji, koje podupiru Sjedinjene Države, iznova ih nazivajući „terorističkom organizacijom“.
Usuđujem se reći kako je turski čelnik ovim potezom dao politički „šamar“ ne samo Johnu Boltonu – prije stupanja na službenu dužnost u Bijeloj kući poznatom po radikalnim vanjskopolitičkim stavovima i ekstremnim izjavama prema onim zemljama i njihovim vodstvima koje se protive političkom diktatu SAD-a, prije svih Iranu i Sjevernoj Koreji, već i samom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu u čije je ime Bolton, sasvim sigurno, u Tursku i došao. Podsjećam kako je Johna Boltona, ne tako davno primio i ruski čelnik Vladimir Putin kada je ovaj došao u službeni posjet Moskvi i ruskom šefu diplomacije Sergeyu Lavrovu, dobro znajući kako Bolton, preuzimajući dužnost Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost više ne zastupa svoje, već isključivo stavove predsjednika Trumpa i SAD-a kao države. Jasno je kako ruski čelnik, u uvjetima konstantnog američkog političkog i sankcijskog presinga na Rusiju od 2014. g., uvijek prihvaća razgovor s najvišim američkim dužnosnicima, nadajući se postizanju nekakvog političkog kompromisa, smanjenju napetosti i stabilizaciji odbnosa između dviju velesila, što nikako ne znači da Putin pristaje na jednostrane ruske ustupke. Naprotiv! O tome svjedoči i daljnja eskalacija, a ne relaksacija njihovih odnosa.
Međutim, Erdogan polazi s posve druge političke pozicije: prvo, on jasno, domaćoj i međunarodnoj javnosti demonstrira svoju neograničenu političku snagu i nedodirljivost, i drugo, on izvrsno percipira ulogu Turske unutar NATO saveza i njezinu stratešku važnost kao ključnog regionalnog igrača po različitim problemima – od Sirije, Iraka, Irana, kurdskog pitanja, palestinskog pitanja i td. Turska, osim toga, sve više iskače iz okvira čiste regionalne države i traži svoje mjesto na širem globalnom prostoru. Ona nastoji proširiti svoje, prije svega gospodarske interese, kako na prostoru EU tako i na Istoku, primarno kroz uspostavu partnerske suradnje s Rusijom i Kinom, a isto tako i s Iranom, iako je s tom zemljom regionalni konkurent. Međutim Ankara i Teheran, usprkos sve složenijim međunarodnim odnosima i jačanju američkog pritiska na Iran sve jače surađuju (iranski predjsednik Rouhani boravio je kod Erdogana u Ankari odmah nakon nove godine), kako na gospodarskom tako i na političkom planu. Sve to skupa izaziva ozbiljnu američku zabrinutost. Međutim, Washington se, jednostavno, sve teže snalazi u novonastaloj konfiguraciji odnosa na Bliskom istoku: on, tako, s jedne strane nastoji povratiti Tursku pod svoje skute mijnjajući neučinkovite metode pritisaka i prijetnji s davanjem ustupaka (nove, povoljnije ponude za kupnju američkih PRO sustava Patriot“, odluka o povlačenju američkih vojnika iz Sirije što Turska pozdravlja i td.), međutim, i dalje iz nekog teško shvatljivog razloga vuče čudne poteze, poput onog najnovijeg, kada u svom proračunu za 2019. godinu ostavlja stavku (tj. novčana sredstva) za pružanje oružane pomoći sirijskim Kurdima! U takvim uvjetima očekivati da će se Erdogan prikloniti američkim interesima u Siriji, ili da će, makar i s himbenim smješkom dočekati Johna Boltona sasvim je pogrešno.
Komentari
0 komentara