Hrvatske muke po LNG terminalu, u vrijeme dok Grčka dobiva prve količine američkog LNG-a

(naslovna fotografija preuzeta s bloga Tomislav Matteo Herceg)

I dok hrvatska vlada muku muči oko realizacije projekta LNG terminala na otoku Krku zbog nedostatka dugoročnih kupaca plina koji bi se s njega plasirao na okolna tržišta, Grčka takvih problema – barem za sada – nema. Prije nekoliko dana u tu su zemlju stigle prve količine američkog ukapljenog plina, koji je dostavljen u nedavno otvoreni spremnik LNG terminala Revithoussa (jedini grčki LNG terminal, izgrađen 1999.g. u zaljevu Megara, zapadno od Atene, op. ZM.), priopćila je tvrtka-operater grčkog nacionalnog plinovodnog sustava DESFA.

Prve količine američkog LNG-a stigle su u nedjelju, 30. prosinca 2018. g., a prevozio ih je nedavno izgrađeni tanker za prijevoz ukapljenog plina Maria Energy, u vlasništvu grčke tvrtke Tsakos. Prva količina ukapljenog plina iznosila je 168 tisuća m3, a kupljen je temeljem sporazuma grčke plinske tvrtke DEPA i američke tvrtke CHENIERE, navedeno je u priopćenju.

„To je prva isporuka američkog LNG-a kojeg je uvezla Grčka i dostavljenog iz novog terminala CHENIERE u gradu Corpus Christi, država Texas, u terminal DESFA u Revithoussau, u treći spremnik zapremine 95 tisuća m3 plina, koji je nedavno otovren od strane ministra zaštite okoliša i energetike“, priopćila je grčka tvrtka. (Pretovar takve količine plina traje više od jednoga dana.)

„Revithoussa otvara put za nove perspektive dostava plina i diversifikaciju dostavljača i sigurnost isporuka u Jugo-istočnu Europu, što Grčku čini glavnim plinskim središtem u regiji“, izjavila je tvrtka DESF.

Grčki premijer Alexis Tsipras je u listopadu 2017. g., u vrijeme posjeta Sjedinjenim Državama i pregovora s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom izjavio, kako Grčka namjerava kupovati američki LNG.

Priopćenje o prvoj isporuci američkog plina pojavilo se 13. prosinca 2018. i podudara se s početkom strateškog dijaloga SAD-Grčka. Međutim, pojedini izvori iz vladinih krugova u Ateni smatraju kako će biti potrebno proučiti, koliko je korisno u buduće dobivati plin iz SAD-a jer je ukapljeni plin skuplji od onog koji se dostavlja putom plinovoda.

Iz ove je vijesti također vidljivo i da Grčka ima aspiracije postati regionalni lider za distrbuciju ukapljenog plina. A s obzirom da ta zemlja već ima izgrađeni LNG terminal, kao i na blizinu potencijalnih kupaca ukapljenog plina (Makedonija, Albanija, Bugarska…), dodatno se smanjuje i njihova moguća zainteresiranost za plin iz spomenutog LNG terminala na otoku Krku, s obzirom da je njegova distribucija u zemlje Srednje Europe nakon nedavnog neformalnog mađarskog odbijanja (preciznije, neizjašnjavanja s identičnim učinkom) kupnje vrlo limitirana. Po budući LNG terminal u Omišlju negativna je i blizina već uhodanih talijanskih LNG terminala. Na žalost, vrijeme je učinilo svoje, a vrijeme tj. odabir pravoga trenutka za biznis je jedan od ključnih elemenata njegovog  uspjeha. S tim se projektom već odavno otezalo, a za njega nikada nije bilo dovoljno količine prave volje niti od strane politike niti predstavnika biznisa. Ponajvažniji čimbenik za to bila je upravo njegova vrlo upitna gospodarska tj. financijska isplativost (a ne toliko (geo)politika), zbog čega ni onda (a niti sada) nije bilo zainteresiranih inozemnih i domaćih privatnih ulagača. Trenutačne geopolitičke okolnosti i snažni američki pritisak na Bruxelles u smislu potrebe smanjenja europske energetske ovisnosti o Rusiji rezultirala je reanimacijom planova o njegovoj izgradnji i posljedičnom zavlačenju ruke Bruxellesa u svoj džep radi sufinanciranja LNG terminala u Omišlju. Međutim i to se, vjerojatno, puno više čini samo kao zadovoljavanje forme, točnije apetita američkog predsjednika Trumpa, nego li stvarna želja EU za oživotvorenjem toga energetskog projekta koji je u stvarnosti malo kome nužan zbog već osiguranih postojećih izvora (uključno i LNG-a). O tome svjedoči i daljnja nezainteresiranost privatnih ulagača za taj projekt. Osim toga, EU ne iskzuje pretjerane napore za obustavu izgradnje politički „nepodobnog“ plinovoda „Sjeverni tok 2“, kojim bi  se Njemačka i pojedine okolne zemlje dodatno opskrbljivale „zločestim“ ali jeftinim i sigurnim ruskim plinom. O tome svjedoče i riječi iz prošlotjednog intervjua Günthera Oettingera, povjerenika za proračun EU, danom njemačkom mediju Der Spiegel. U njemu je kazao kako se plinovod „Sjeverni tok 2“ „već odavno gradi i njega se više ne može tek tako zaustaviti. Trumpove prijetnje ne mogu biti osnova za to.“ Također je dodao kako EU od Rusije traži jamstvo nastavka tranzita plina u Europu i kroz već postojeći ukrajinski plinovodni sustav. „Važno je da „Gazprom“ sklopi pošten sporazum o daljnjem korištenju postojeće mreže kroz Ukrajinu“, kazao je Günther Oettinger.

Na kraju, ukoliko projekt izgradnje LNG terminala u Omišlju bude i realiziran, prijeti velika opasnost da se njegovih planiranih 2 milijuna m3 plina godišnje neće imati kome prodati, osim državnim tj. javnim tvrtkama u Hrvatskoj koje na to može primorati vlada. Ali takvim se „tržišnim načelima“ ne vodi državna gospodarska politika. Preduvjet za jedan, tako ozbiljan energetski projekt primarno treba biti njegova financijska isplativost tj. pronalazak sigurnih kupaca (dobavljača će uvijek biti), a ne neka nova – ovostoljetna, obrovačka „Glinica“ koja bi služila za zadovoljenje domaćih političkih ambicija i globalnih geopolitičkih interesa i savezništava zbog kojih će Hrvatska godinama trpjeti financijsku štetu i posljedice.  Jer geopolitika i savezništvo s bilo kim nisu sami sebi svrha. Svaka zemlja iz njih primarno izvlači po sebe korisne dividende i ostvaruje nacionalne interese u onolikoj  mjeri koliko je to moguće (nikada ih i nitko ne ostvaruje u punini!), ali nikada zbog njih ne ide sama protiv sebe. U protivnom, oni postaju kontraproduktivni. I time se mora rukovoditi i hrvatski državni vrh ukoliko želi biti subjekt, a ne objekt kreiranja međunarodne (u ovom slučaju regionalne) politike.