Danska još nije donijela konačnu odluku o tome, hoće li dozvoliti da plinovod „Sjeverni tok 2“ prolazi njezinim teritorijalnim vodama, izjavio je ministar vanjskih poslova te zemlje Anders Samuelsen.
Danska namjerava procijeniti „što se događa u Rusiji i kako se oni (ruska vlada) odnosi prema Ukrajini“, pojasnio je Samulsen čije su riječi prenijeli ruski mediji. „S obzirom na nastavak sukoba s Ukrajinom ruski potezi nisu u skladu s danskim interesima“, kazao je danski šef diplomacije.
Danska agencija za energetiku razmatra zamolbu „Gazproma“ za izgradnju plinovoda. Ukoliko danska vlada nju odbaci, alternativna ruta, koja zaobilazi danske teritorijalne vode, poskupit će projekt jer će zahtjevati dodatnih cca 50 kilometara dužu trasu. Taj rusko-njemački plinovod već je dobio potrebne dozvole od svih zemalja kroz čije vode on prolazi, osim Danske. Kopenhagen je otegnuo čitav proces svog odgovora usvojivši zakon koji omogućuje ulaganje veta na polaganje cijevi na svom teritoriju. Tamošnji premijer Lars Lekke Rasmussen je u lipnju 2018.g. izjavio kako predlaže razmatranje projekta plinovoda „Sjeverni tok 2“ na općeeuropskoj razini (u Bruxellesu), nakon koje bi i Danska donijela svoju konačnu odluku.
Danska, kao velika američka saveznica, koja se u ovom slučaju, zapravo, rukovodi američkim stavovima koji se snažno protive izgradnji ovog plinovoda, riskira ostati bez financijske koristi koju bi imala od tranzita plina kroz dio plinovoda koji bi prolazio njezinim teritorijalnimm vodama. Kopenhagen, vjerojatno, čeka posljednji čas i konačan rasplet ove velike energetske ali i geopolitičke zavrzlame koja se u međuvremenu stvorila, nakon čega će i donijeti konačnu odluku. Taktiziranje Kopenhagena je sasvim sigurno vremenski precizno tempirano i ne vjerujem kako će Danska, ukoliko definitivno spozna da je ovaj projekt politički nezaustavljiv, sebe „odrezati“ od dijela njegovog financijskog „kolača“ koji će pripasti njezinim susjedima.
Jer operator „Sjevernog toka 2“ – tvrtka Nord Stream 2 AG, nakon ovakvog danskog stava nije otezala niti željela išta prepustiti slučaju, već je podnijela zahtjev za promjenu trase plinovoda, koji više ne bi išao kroz danske teritorijalne vode već kroz njezin isključivi gospodarski pojas, sjevero-zapadno od otoka Bornholm (za plinovodne projekte koji prolaze dnom IGP nisu potrebne dozvole država koje su ih proglasile). Međutim, usprkos tome Nord Stream 2 AG nije odbacio niti prvotnu molbu, upućenu Danskoj, koja uključuje najkraću, a time i najjeftiniju varijantu ovog plinovoda, te će čekati konačan odgovor danske vlade dokle god to bude mogao s obzirom na sam tijek polaganja plinovodnih cijevi tj. radova koji već intenzivno traju. Dakle, i Danska i, možemo slobodno reći ruski „Gazprom“ kao većinski vlasnik projekta, po tom pitanju još uvijek kalkuliraju, svatko iz svojih interesa. Međutim, ta će kalkulacija trajati još samo relativno kratko vrijeme, a konačne odluke će morati biti donesene.
„Sjeverni tok 2“ gradi se po dnu Baltičkoga mora, od ruske do njemačke obale, u duljini od 1,2 tisuće kilometara. Kapacitet plinovoda iznost će 55 milijardi m3 plina godišnje, a ukupna cijena projekta iznosi oko 10 milijardi eura. Do sada je izgrađena trećina ukupne dužine plinovoda, koji se u cijelosti planira izgraditi do kraja 2019. godine. Konzorcij projekta čine ruski „Gazprom“ (51%) i europske energetske tvrtke „Engie“, „OMV“, „Shell“, „BASF“ i „Uniper“.
Plinovod „Sjeverni tok 2“ izazvao je velike podjele unutar prekoatlantskih saveznika, ali i unutar same EU. Protiv njega se snažno zauzimaju SAD (Washington ispred projekta naglašava geopolitičke elemente – poput “ugroze od ruske agresije“, prevelike europske energetske ovisnosti o Rusiji i td., a u pozadini, zapravo, stoji namjera za snažan prodor američkog ukapljenog plina na europsko kopno) i njihovi sateliti među istočnim članicama EU, ponajviše Poljska i pribaltičke države bivšeg SSSR-a, a također i Ukrajina, kojoj se približava istek dugoročnog ugovora s „Gazpromom“ o tranzitu ruskog plina u EU. Taj ugovor ističe 31. prosinca 2019.g., a da na vidku nema nikakvih naznaka njegovog produljenja, makar i na nekim drugim osnovama, zbog čega i u Bruxellesu raste nervoza jer vremena za dogovor ostalo je jako malo (gledano kroz prizmu svijeta energetike, radi se, zapravo, još samo o sekundama, čak ne i minutama do isteka tog ugovora kojim u EU kroz Ukrajinu stiže oko 85 milijardi m3 plina godišnje). Zbog toga su u Bruxellesu i pokrenuti trojni razgovori Rusija-EU-Ukrajina, koji za sada nisu urodili značajnijim pomacima. Štoviše, i ukrajinski Neftogaz, partner u spomenutom ugovoru s „Gazpromom“, više nije optimističan da će Ukrajina uspjeti sklopiti novi ugovor o tranzitu ruskog plina, što je izjavio prije dva dana. Možda u tome i ima istine, jer Rusija, osim tržišnih uvjeta na kojima Moskva sada inzistira za njegovo potpisivanje (bez bilo kakvih olakšica po Kijev), kao uvjet uključuje i nužnost političke i sigurnosne stabilnosti koje, također, u Ukrajini još uvijek na vidiku nema.
I za sam kraj: ako se malo poigramo brojevima na razini nižih razreda osnovne škole, može se uvidjeti zanimljiv rezultat: kapacitet plinovoda „Sjeverni tok 2“ iznosit će 55 mlrd. m3 plina godišnje; kapacitet plinovoda „Turski tok“ (koji će također biti završen do kraja ove godine i čija bi jedna cijev mogla ići prema EU, najvjerojatnije kroz Bugarsku) ima kapacitet 33 mlrd. m3 plina godišnje. Kada se te dvije cifre zbroje, dolazimo približno do istog iznosa koliki je i kapacitet ruskog plina koji kroz Ukrajinu stiže u EU temeljem ugovora koji ističe s krajem ove godine. Naravno, od 33 mlrd. m3 plina iz „Turskog toka“ 16 mlrd. odlazit će za potrebe turskog tržišta. Uvažavajući ove igre brojeva ispada da bi se nekakav ruski kompromis s Ukrajinom mogao kretati upravo oko tog inosa – 16 milijardi m3 plina godišnje! Međutim, po Kijev bi to predstavljalo pravu katastrofu u odnosu na dosadašnje količine koje su u državni proračun godišnje donosile 3 milijarde dolara samo na osnovi tranzita ruskog plina za žedno europsko tržište. Ali nepravilno sagledavanje i kratkovidnost u spoznaji geopolitičkih posljedica zbog donošenja određenih, bitnih političkih odluka nije samo problem ukrajinskih elita. Njih ima i puno šire na europskim prostorima, s tim da te posljedice, na žalost, ne moraju biti samo financijske prirode.
Komentari
0 komentara