Putin ordenom odlikovao srpskog predsjednika Vučića, koji sve više stoji „na klimavim nogama“. Hoće li ga to spasiti?

Ruski predsjednik Vladimir Putin je 7. siječnja potpisao uredbu „O odlikovanju predsjednika Srbije Aleksandra Vučiča ordenom Aleksandra Nevskog“. Na službenom sajtu Kremlja priopćeno je kako je „Aleksandar Vučić dostojan nagrade za veliki osobni doprinos u razvoju svekolike suradnje s Ruskom Federacijom“.

Podsjećamo: još je nedavno glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitry Peskov potvrdio vijest o tome, da će Vladimir Putin posjetiti Srbiju tijekom siječnja ove godine. Prema informacijama srpskih medija, tom će prigodom biti potpisano 20-ak različitih bilateralnih sporazuma, a u središtu pozornosti bit će realizacija zajedničkih projekata u sferi energetike, infrastrukture i inovacijskih tehnologija.

Ove vijesti potvrđuju kako službeni Beograd u svojoj vanjskoj politici i dalje koristi metodu „jednakog pristupa“ i „suradnje sa svima“ tj. i sa Istokom i sa Zapadom, prvotno testiranu kroz politiku nesvrstavanja bivše SFRJ u vrijeme hladnog rata i blokovske podjele svijeta. Takva politika Beograda izaziva već duže vrijeme otovreno nezadovoljstvo Zapada, koji Srbiju pošto-poto želi uključiti pod svoje euroatlantsko okrilje, i iščupati je iz sfere utjecaja Rusije. Srpska „tvrdoglavost“ i ustrajnost u politici „jednakog pristupa“, čini se, iscrpila je strpljenje Washingtona, koji posljednjih tjedana radikalizira svoje poteze prema Beogradu, manipulirajući potezima Kosova i Albanije po pitanju, kako međusobnih tako i granica s njihovim susjedima, kao i trgovinskih i carinskih ratova otvorenih od strane Kosova u odnosu na proizvode iz Srbije. Naravno, u tom se kontekstu moraju promatrati i događaji posljednjih tjedana u Banjoj Luci tj. Republici Srpskoj, koji potresaju tamošnji politički vrh, neposredno vezan i u potpunosti ovisan o Srbiji.

U tim i takvim okolnostima Aleksandru Vučiću, izloženom i sve jačem pritisku unutar  Srbije, kako od građanskih političkih opcija (koje ga optužuju za diktatorske sklonosti i gušenje političkih i drugih sloboda) tako i od onih radikalnih i velikosrpskih – nezadovoljnih njegovom, kako oni tvrde „izdajničkom“ i „prozapadnom“ politikom, ne preostaje ništa drugo nego pokušaj novog snažnijeg zaokreta prema Moskvi jer je jasno kako ga Zapad zbog njegove neodlučnosti (a realno – unutarnje (ne)ravnoteže u srbijanskom društvu koja aktivniju Vučićevu prozapadnu politiku od trenutačne teško može prihvatiti) definitivno želi rušiti. Koliko će mu Rusija željeti i htjeti pomoći teško je reći, a sve i da hoće ruske su mogućnosti na ovim prostorima prilično limitirane, kako čistim geografskim razlogom (fizičkom udaljenosti od Srbije), tako, još i više, političkim, jer je Srbija „otok“ okružen formalnim članicama EU i NATO saveza i zemljama koje bi to uskoro trebale postati. U takvim okolnostima Vučić može samo čekati i, glumeći žrtvu stvorenih međunarodnih okolnosti nadati se najboljem (u ovom slučaju potpori većine srbijanske javnosti), dok stvarne snage za pokretanje bilo kakvog snažnog političkog poteza, međunarodnog karaktera, koji bi zadovoljio sve polarizirane strane i unutar Srbije i na globalnoj razini on više nema.

Međutim, aktivniju rusku pomoć Srbiji nikako se ne smije isključiti. Ona može, i vjerojatno će biti gospodarskog karaktera, prije svega u sferi energetike, ali, moguće, i kroz izvoz ruskog naoružanja (samo je pitanje čime ga Beograd može platiti, osim ukoliko će se raditi o „bratskoj“ pomoći, čemu ruska vanjska politika već odavno nije sklona). Jer u okolnostima globalne diferencijacije i američko-ruskog suprostavljanja na mnogim frontovima. Rusiji Srbija (i u ovako složenim uvjetima kakve sam gore opisao u odnosu na geografsku i političku uvjetovanost) kroz njezin eventualni snažniji nadzor nad srpskim unutarnjim proicesima itekako može dobro doći. Ali sve će to, prije svega, ovisiti o gospodarskom i socijalnom stanju u samoj Srbiji, kao i raspoloženju njezinih građana tj. kojim će političkim snagama oni dati svoje povjerenje, bilo na prijevremenim bilo redovitim izborima. Ukoliko, naravno, Beograd još jednom ne doživi neku novu epizodu „obojane revolucije“, što nikako nije isključeno usprkos svim prozirnostima njihovih pozadina. Jer gladnom narodu za bunt puno razloga i analitičkih pametovanja niti ne treba.

 





Komentari

komentar

0 komentara

You may also like