SAD pripremaju novu carinsku ofanzivu na EU! Gdje je u tome Hrvatska?

SAD pripremaju novi napad u sklopu svog trgovinskog rata. Povod za njega ovoga su puta pronašli u zaključku WTO-a, prema kojem Bruxelles daje subvencije europskom zrakoplovnom koncernu Airbus, što nanosi štete američkim proizvođačima.

Naravno, u čitavoj toj priči uopće ne treba zanemariti velike probleme u kojima se našao američki proizvođač zrakoplova Boeing nakon dviju teških zrakoplovnih nesreća njegovih najnovijih putničkih zrakoplova Beoing 737 MAX u razmaku manjem od 5 mjeseci, a još i više sporazum potpisan između predstavnika NR Kine i europskog koncerna Airbus o kupnji 300 njegovih zrakoplova za kineske zračne prijevoznike. Upravo je na taj posao računao Boeing, a načelni sporazum o tome postignut je u vrijeme prošlogodišnjeg posjeta američkog predsjednika Donalda Trumpa Pekingu. Međutim, od tada se puno toga promijenilo: SAD su pokrenule trgovinski rat protiv Kine, rastu geopolitičke napetosti i neizvjesnosti koje onemogućuju stvaranje povjerenja i pozitivne poslovne klime i još puno toga negativnog.

Ali vratimo se predmetnoj temi. Washington je sada počeo razmišljati o tome, na koje europske proizvode staviti carine i zadržati ih do trenutka, dok Bruxelles ne odustane od potpore Airbusu. Prije svega se radi o civilnim helikopterima i zrakoplovima iz EU, uključno i Airbusove lajnere, a također i na dijelove potrebne za njihovu proizvodnju. Istodobno u carinski spisak su uključeni i proizvodi poput maslinovog ulja, sira, kao i tepisi i još niz drugoga. Pri tom se pojašnjava kako pod nove mjere ulaze samo proizvodi iz četiri europske države: Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Španjolske.

„Naš konačni cilj je postizanje sporazuma s EU o zaustavljanju svih subvencija u proizvodnji civilnih zrakoplova, koje nisu usuglašene s WTO-om. Kada EU obustavi te subvencije, dodatne američke carine – uvedene kao protuodgovor, mogu biti povučene“, navodi u svojoj izjavi gospodarski predstavnik SAD-a Robert Lighthizer. U izjavi se također navodi kako je uvođenje dodatnih carina usmjereno na zaustavljanje godišnjih šteta od 11 milijardi dolara koje trpe SAD zbog EU subvencija Airbusu. Konačan američki spisak ocarinjenih proizvoda bit će utvrđen nakon njegovog razmatranja u arbitraži WTO-a, čiji se zaključci očekuju u ljeto ove godine.

Podsjećam kako je predsjednik SAD-a Donald Trump 14. ožujka najavio mogućnost uvođenja novih carina na proizvode iz EU ukoliko ona odbije voditi pregovore o trgovini. Tada je zaprijetio uvođenjem 20%-tnih carina na uvoz europskih automobila, što bi bio snažan udarac po europsku auto-industriju jer je izvoz automobila u SAD jedna od tri najveće izvozne grane EU u tu zemlju. Najveće posljedice pretrpjela bi Njemačka, koja je i najveća europska izvoznica automobila na američko tržište. Međutim, EU je na tu Trumpovu najavu žurno reagirala i zaprijetila uvođenjem carina na američke proizvode u visini od 300 milijardi dolara. Jer, kao što smo već ranije pisali, i EU „svoga konja za utrku ima“ i sigurno se neće tek tako predati.

Također podsjećamo kako su SAD prvu najavu trgovinskog rata s EU obznanile još krajem ožujka 2018.g., kada su uvele 25%-tne carine na uvoz europskog čelika i 10%-tne carine na uvoz aluminija iz EU. One su za EU, ali i Kanadu i Meksiko, a kasnije i Kinu i Tursku, počele primjenjivati od 1. lipnja.

Naravno, sve ove američke carine prema EU i obratno mogu vrlo brzo biti ukinute u slučaju postizanja sveobuhvatnog trgovinskog sporazuma. Međutim, problem je u tome što EU nije Meksiko ili Kanada pa da će olako popustiti i sporazumjeti se na svoju štetu. Može se u neku ruku čak i reći kako je EU u povoljnijem pregovaračkom položaju od Kine, ma koliko to god čudno zvučalo s obzirom na golemu kinesku gospodarsku i vojnu moć i ogroman trgovinski suficit koji ta zemlja ima u odnosu i na SAD i na EU, ali i monolitnost u političkom odlučivanju. Ali EU ima jedan drugi adut u rukavu: ona je najvažniji američki vojno-sigurnosni partner na svijetu, prije svega u okviru NATO saveza. I upravo u toj sferi ona sada i traži manevarski prostor za slobodniji trgovinski „okršaj“ s velikim prekooceanskom „bratom“ koji primarno gleda samo svoje interese. A Bruxelles to upravo sada koristi i otvoreno demonstrira. Naime, osim već „tradicionalnih“, individulanih „hodočašća“ državnika pojedinih ključnih zemalja EU u Rusiju, Putinu „pod noge“, Europskom unijom je prije desetak dana „prokrstario“ i kineski predsjednik Xi Jinping, koji nije došao na izlet, naslađivati se ljepotama i bogatom poviješću europskih prijestolnica i kultnih turističkih destinacija. On je, kao politički pragmatik, strpljivo saslušao i pohvale ali i kritike EU, prije svih Emmanuela Macrona i Angele Merkel koji su upozoravali na opasnost od bezglavog ulaska u stratešku gospodarsku suradnju s Kinom od strane pojedinih EU država. Međutim, pri tom su i sami potpisali spomenuti golemi sporazum između Kine i Airbusa. Osim toga, svega tjedan dana nakon Jinpingova krstarenja Europom, u vrijeme kojeg je, on, u kineski infrastrukturni mega-projekt „Jedan pojas, jedan put“ po prvi put priključio i jednu članicu G7 – Italiju, što je izazvalo gnjev Washingtona, u EU je stigao i kineski premijer s brojnom poslovnom delegacijom. Nakon održanog govora u Bruxellesu on sutra stiže i u Hrvatsku, u Zagreb, nakon čega odlazi u Dubrovnik na konferenciju 16+1 na kojoj će ponovo demonstrirati golemu kinesku moć. A potporu mu više neće davati isključivo Grčaka, već i Bugarska, Mađarska, Češka, Slovačka, …, a prema svemu sudeći i Hrvatska, koja, kako i treba, sve aktivnije i pozitivnije gleda na kineske investicije. Osim toga, ulazak kineskih građevnskih tvrtki u obnovu najvećih talijanskih luka Genove i Trsta samo je korak do većinskog vlasništva nad njima, poput onog u najvećoj grčkoj luci Pirej. Poglavito je za Kineze zanimljiv Trst vezano uz plasman proizvoda, između ostalog i na prostor tzv. Zapadnog Balkana. Zato sutrašnji dolazak kineske poslovne delegacije na čelu s premijerom i njihov razgovor s hrvatskim državnim vrhom nikako nije slučajan i to je dobro. Jer, kako su Talijani i njihov državni vrh već ranije shvatili da niti SAD niti EU Italiji ne nude ama baš ništa kao kompenzaciju za odustanak od kineskih investicija i svestrane suradnje s Pekingom na obostranu korist, zašto ne bi i Hrvatska? Zagreb bi, konačno, trebao pogledati na svoje susjede i barem pokušati u određenom stupnju diverzificirati hrvatske gospodarske interese i iz toga izvući korist. Pet godina našeg članstva u EU, osim suhe političke retorike, prepune pohvala o europskim vrijednostima (koje su to, a da ih i prije nismo imali, ako isključimo one ideološkog i seksualno-orijentacijskog karaktera?), privučenim bespovratnim sredstvima iz Bruxella čiji je rezultat samo demografska pustoš i razvaline nekada snažne hrvatske industrijske i poljoprivredne proizvodnje, nisu same sebi cilj. Potrebno je nešto kvalitativno mijenjati – i to odmah – bez ponižvajućeg moljakanja pred briselskim birokratima, koji, uostalom, puno više cijene čvrst i odlučan – državnički stav – od pukog sluganstva i neprestanog saginjanja.