Što se mora nije teško: Erdogan – održavamo kontakte sa sirijskom vladom na nižoj razini

Turska održava kontakte sa sirijskom vladom u Damasku ali se taj oblik komunikacije odvija na „nižoj razini“, kazao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan 3. veljače, u intervjuu državnoj televiziji TRT. Pri tom je dodao kako se poslovi obavještajnih službi bilo kojih država razlikuju od rada političkih struktura. „(Političke) vođe mogu ne održavati kontakte. Ali obavještajne službe mogu kontaktirati u svojim interesima.Čak ako vi imate i neprijatelja, ne morate kidati veze. Možda će one trebati kasnije“, kazao je turski čelnik.

Turska je od početka sirijske krize i sukoba zauzela protu-Assadovu stranu, poduprijevši oporbene pokrete koji su ubrzo prerasli u klasične paravojne oružane organizacije, poznatije pod nazivom „umjerena sirijska oporba“, iako ona nikada niti je bila jedinstvana oporba vladi u Damasku, niti je bila politički i ideološki umjerena. Međutim, naknadne geopolitičke okolnosti, uključno (i prije svega) i rusku vojnu intervenciju na strani vlade u Damasku, prisilile su Ankaru na promjenu svoje prvotne sirijske politike i dovele do uspostave trostranog formata Rusija-Turska-Iran kroz koji tri zemlje zajednički traže, a većinom i iznalaze načine za rješavanje konkretnih vojno-sigurnosnih problema na sirijskom terenu. Pri tom je Ankara kardinalno izmijenila svoje prvobitne ciljeve i korigirala nacionalne interese po pitanju svog južnog susjeda, svevši ih u po svih puno prihvatljivije okvire obuzdavanja kurdske ekspanzije ili njihovog formiranja zasebne teritorijalne jedinice unutar Sirjie, što turski državni vrh smatra ugrozom po svoju teritorijalnu cjelovitost i u čemu ga Rusija i Iran razumiju s obzirom na sve, sada već više-manje javno obznanjene planove i karte najutjecajnijih američkih stratega o rađanju novog, velikog Kurdistana na političkim razvalinama Bliskog istoka (na to je turski državni vrh često upozoravao američke partnere pri kritiziranju njihove potpore ne samo sirijskim Kurdima).  Pa iako Ankara i dalje formalno izjavljuje o svojoj potpori tzv. umjerenoj sirijskoj oporbi, ona je itekako svjesna realnosti i činjenice o Assadovom ostanku na vlasti u dugoročnoj perspektivi, pa otud i „sramežljive“ turske najave o mogućoj obnovi odnosa s vladom u Damasku pri određenim uvjetima. Tako je ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu još u prosincu izjavio kako će Turska razmotriti moguću suradnju s Basharom Assadom, ukoliko on pobjedi na demokratskim izborima u Siriji. Dakle, zaboravljaju se vlastite izjave o Assadu „zločincu“, „krvniku sirijskog naroda“ i sl. nebuloze, iskazivane isključivo u službi vlastitih (geo)političkih interesa.

„Sramežljiva“ izjava turskog vođe o održavanju kontakata niže razine s vladom u Damasku najvjerojatnije je i posljedica pokušaja ponovnog zbližavanja glavnih arapskih država s predsjednikom Basharom Assadom i njihovog vjerojatnog traženja njegovog većeg distanciranja od utjecaja Teherana u zamjenu za prestanak izvoza arapskih radikalnih ekstremista u Siriju radi destabilizacije njegove vlade. Ankara upravo u tome vidi opasnost, da u nekoj perspektivi čak ostane i usamljena po pitanju sirijske problematike, a time i izgubi utjecaj na zbivanja na terenu. Jer i Moskva se, iako vjerojatno neće zaigrati protiv turskih interesa osim u slučaju neke turske „gluposti“ ili „tvrdoglavosti“ u inzistiranju na po Rusiju ili Iran posve neprihvatljivom scenariju, vrlo lako može priključiti arapskim zemljama ukoliko one prihvate Assada kao svog nužnog partnera. Rusija i inače posljednjih mjeseci intenzivira suradnju sa Saudijskom Arabijom pa joj, vjerojatno, to i ne bi bio preveliki problem. Naravno, Moskva je sada u vrlo komotnoj poziciji i nikakve joj geopolitičke akrobacije toga tipa nisu potrebne: Amerikanci se povlače sa sirijskog terena, Assad je de facto pobjednik građanskog rata (što više-manje kao realnost otvoreno prihvaća cijeli svijet), ona dobro surađuje i sa Teheranom i s Ankarom i td. U ovakvim okolnostima, kakve su se sada posložile u Siriji, geopolitičke akrobacije su prije svega nužne Saudijskoj Arabiji (koja je ostala bez bilo kakvih važnijih uporišta i utjecaja u toj zemlji), kao i njezinim zaljevskim satelitima, od kojih su neki, poput UAE, nedavno obnovili i rad svojih diplomatskih predstavništava u Damasku, a upravo se od tih zemalja sada inicira i razmatranje ponovnog prijama Sirije u Arapsku ligu. Onu istu iz koje su je, poput neželjenog djeteta, 2014.g. naprasno izbacili i de facto osudili na državni raspad i posvemašnju grabež.