The American Conservative: Rusija više ne računa na Trumpa i Zapad

Geopolitika News nastavlja s povremenim prijevodima onoga što smatra prijevoda dostojnim. Danas je to članak uglednog američkog političkog i javnog djelatnika Patricka Josepha Buchanana, objavljen 21. rujna, u američkom mediju The American Conservative. Evo prijevoda:

Pred kraj svog drugog mandata predsjednik Ronald Regan, koji je Sovjetski Savez nazvao carstvom zla, prošetao se po Crvenom trgu s Rusima, koji su ga tapšali po leđima. …

I kako smo se mi poslužili plodovima trijumfa u hladnom ratu?

Ovog mjeseca doživotni kineski vođa Xi Jinping stajao je pokraj Putina, promatrajući kako 3 tisuće kineskih vojnika sudjeluje u vježbama s 300 tisuća Rusa, 1000 zrakoplova i 900 tenkova tijekom najvećih ruskih vojnih vježbi u posljednjih 40 godina.

To je bila nešifrirana poruka Zapadu od Istoka.

Veliko postignuće Richarda Nixona, koje se ogleda u privlačenju Pekinga na suradnju, i veliko postignuće Regana, razvidno u završetku hladnog rata, bili su povijesni dosezi.

S boljševicima je, vjerojatno, sve završeno, ali ruski nacionalisti, koje je probudilo brzo pomicanje NATO-a prema starim granicama Rusije, živi su i zdravi.

Čini se kako je Moskva prestala računati na Zapad i priznala kako njezinim nadanjima za popravak odnosa pri predsjedniku Donaldu Trumpu ostvarenje nije suđeno.

Veleposlanica (SAD-a, op. GN) u UN-u Nikki Haley kritizira Rusiju za tajnu trgovinu sa Sjevernom Korejom i kršenje sankcija UN-a, govoreći: „Laž, obmane i drskost postali su nove norme ruske kulture“.

Hladni ratovi ne  postaju hladniji od toga što vi kulturu druge zemlje nazivate moralno posrnulom.

SAD su također izjavile kako mogu početi isporučivati pomorsko i protuzračno naoružanje u Ukrajinu, upozorivši Rusiju da mora prestati provjere brodova koji iz Crnog mora kroz Kerćinski prolaz plove u Azovsko more.

Pet-kilometarski prolaz smješten je između Krima i Kerćinskog poluotoka (ustvari Tamasnski poluotok, op. GN.). Prema mišljenju Rusije, obje obale prolaza ruski su teritoriji.

Uz potporu SAD-a Ukrajina je odlučila izgraditi vojno-pomorsku bazu na Azovskom moru, kako bi „stvorila uvjete za odgovor na agresivne poteze Ruske Federacije u regiji“.

Kijev raspolaže s nekoliko patrolnih brodova u Azovskom moru i još ih nekoliko tamo mora biti dostavljeno u nadolazećim mjesecima. Ruska flota te brodove može potopiti, a bazu uništiti u svega nekoliko minuta.

Hoćemo li mi poslati svoju flotu u Crno more, kako bi zaštitila pomorska prava Ukrajine na moru koje je povijesno bilo rusko, isto kao što je Chesapeake Bay – povijesno američki?

Poljska je ovaj tjedan predložila SAD-u izgradnju velike vojne baze na svom teritoriju, za što će Poljaci Americi platiti dvije milijarde dolara i nazvati je „Fort Trump“. Čini se, ideja – i naziv – Trumpu su se svidjeli.

Međutim odluka Busha-mlađeg o razmještaju sustava PRO u Poljskoj potaknula je Kremlj na protunapad – postavljanje nuklearnih krstarećih raketa „Iskander“ u Kalinjingrad, bivši teritorij Njemačke, anektiran od strane Staljina krajem Drugog svjetskog rata, na sjevernoj granici s Poljskom.

Na Balkanu – i to izaziva nezadovoljstvo Rusije – SAD žele Makedoniju uključiti u NATO. Međutim, prije nego što će se Makedonija priključiti savezu, polovica makedonskih birača mora 30. rujna odobriti promjenu imena države u Sjevernu Makedoniju. To se mora dogoditi kako bi se umirila Grčka, koja tvrdi kako njoj pripada mjesto dolaska na svijet Aleksandra Makedonskog.

I što nam je s tim činiti?

Kada se američki vojni brodovi službeno upućuju u istočni dio Baltičkog mora i u Crno more, uz mogućnost pojave nove vojne baze u Poljskoj i rastuće pomoći Ukrajini u isporukama smrtonosnog oružja za borbu protiv proruskih pobunjenika u Donbassu i ruskom flotom u Azovskom moru, ne okružjemo li mi Rusiju sa svih strana?

Jesmo li mi sigurni da će se Rusi vječno povlačiti?

Kada je Gruzija, smatrajući kako će prognati ruske mirovne snage i ponovo anektirati svoju odcjepljenu regiju Južnu Osetiju, izvršila napad u kolovozu 2008.g., ruska vojska je brzo reagirala i izbacila Gruzijce u roku od 48 sati.

George W. Bush mudro je odlučio ne davati bilo kakve ultimatume i ne slati vojsku. On je ignorirao jastrebove u svojoj vlastitoj stranci, zbog kojih je on upao u debakl svog predsjednikovanja – Irak.

Dakle, na što se konkretno odnosi velika američka strategija u odnosu prema Rusiji?

Tzv. mccainovo krilo Republikanske stranke težilo je uvlačenju Ukrajine i Gruzije u NATO savez, što bi suzbijanje Rusije učinilo postojanom linijom američke politike.

Shvaća li američki narod cijenu i rizike povezane s takvom politikom? Kakve su perspektive da će se Rusija uvijek pokoravati zahtjevima SAD-a? I zar mi danas nismo već dovoljno rastegnuti?

Naša uloga u svjetskoj ekonomiji značajno je smanjena u odnosu na vrijeme Regana. Naš se deficit približava broju od 1 trilijuna dolara. Naš dug približava se razini od 100% BDP-a. Prijeti pražnjenje naše nacionalne blagajne.

Mi smo se obvezali suzbiti dvije najveće države – Rusiju i Kinu. Mi smo vezani s ratom u Afganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu, a pobornici vojnih sukoba (iz SAD-a, op. GN.) već udaraju u bubnjeve, spremajući se za još veći rat s Iranom. Mi uvodimo sankcije na protivnike zato što oni ne slušaju naše zapovjedi na Zapadu i u svijetu.

Ukoliko se pogledaju globalne američke obveze, značajno proširene od vremena naše pobjede u hladnom ratu, na pamet dolazi samo jedno: one su neodržive.

Patrick J. Buchanan is the author of a new book, Nixon’s White House Wars: The Battles That Made and Broke a President and Divided America Forever. To find out more about Patrick Buchanan and read features by other Creators writers and cartoonists, visit the Creators website at www.creators.com.

 

 

0 komentara

You may also like