Zašto je Vojna obavještajna služba SAD-a u svom izvješću zabrinuta jačanjem kineske vojske?

U najnovijem izvješću američke Vojne obavještajne službe (Defense Intelligence Agency-DIA), od utorka, 15. siječnja, pod naslovom „China Military Power“, između ostalog, izražena je zabrinutost jačanjem kineskih oružanih snaga, koje će u skoroj budućnosti ovladati svim suvremenim ofanzivnim i obrambenim sustavima. Druga ekonomija svijeta to je postigla zbog „olujne modernizacije posljednjih godina“, čiji je strateški cilj kvalitativno povećanje sigurnosti kineske vojske i ujedinjenje Taivana s Kinom, navodi se u objavljenom dokumentu, kojeg u cijelosti možete pročitatti ovdje.

DIA tvrdi kako su planovi kopnene Kine za ujedinjenje s Tajvanom, kao i daljnje napeto stanje u zoni spornih arhipelaga u Južnokineskom moru primorali Peking na razradu ofanzivnih i obrambenih sustava, koji omogućuju neutralizaciju djelovanja „vanjskih sila“ u regiji. Kineski obrambeni rashodi 2018.g. previsili su 200 milijardi dolara, i time demonstrirali trostruki rast od 2002.g. Vojni proračun SAD-a veči je od 700 milijardi dolara, ali značajan dio njega usmjeren je na znanstvena istraživanja. Istodobno, Kina štedi na vojnim inovacijama, stavljajući naglasak na kopiranje inozemnih tehnologija, posredstvom kupnje ali i nezakonitim putom, navode analitičari DIA-e.

„Kina je preusmjerila financiranje i napore da se na bilo koji način domogne (vojne) tehnologije. Unutarnji (kineski) zakoni primoravali su inozemne partnere u kineskim zajedničkim tvrtkama da podijele svoje tehnologije u zamjenu za pristup unosnom kineskom tržištu“, navodi čelnik DIA-e general Robert P. Ashley.

Kineska narodno-oslobodilačka vojska (kako joj je službeni naziv, preveden na hrvatski) sada u svom arsenalu ima krstareće rakete, koje se mogu lansirati sa zračnih i pomorskih platformi. One su sposobne uništavati ciljeve na udaljenosti tisuće kilometara od mjesta baziranja. Peking je proizveo protubrodske balističke rakete, namjenjene za napade na nosače zrakoplova, navodi se u izvješću. Ozbiljnu zabrinutost Pentagona predstavlja činjenica da rastuća snaga kineske vojske može utjecati na „samouvjerenost“ kineskog vojno-političkog vrha.

Teško se ne suglasiti s navedenim glavnim tezama američke vojno-obavještajne službe, nesumnjivo vrlo dobro upoznate sa stanjem kinekih oružanih snaga i njihovim razvojem. Međutim, ono oko čega se ne bih složio je dio izvješća koji uspoređuje vojne proračune dviju država. Točno je kako je američki proračun višestruko veći od kineskog i svih ukupnih proračuna država svijeta zajedno, kao i to da se dio njega odvaja za razvoj novih vojnih tehnologija. Međutim, u Izvješću se „zaboravlja“ navesti ono najvažnije – da se najveći dio američkog proračuna za obranu „gubi“ na logistiku i vojne operacije američkih snaga diljem svijeta (s minornim političkim efektom po američke nacionalne interese), a ne na sam razvoj vojne tehnologije. Proračun „opasno nagriza“ preko 800 američkih vojnih baza, permanentna logistička opskrba američkih vojnika od Sirije i Iraka, preko Afganistana, do brojnih, manje poznatih ali isto tako skupih misija diljem Afrike, Jemena i td. Američki vojni proračun skrbi i o pomoći svojim saveznicima na terenu diljem svijeta, od sirijskih i iračkih Kurda, afganistanske službene vojske, različitih pobunjeničkih skupina… Sve to ostavlja relativno malo novca za modernizaciju i popunu novim naoružanjem ključnih vidova američke vojske, uključno i nuklearnog oružja, nadzvučnog i td, zbog čega se onda čini čudnim kako jedna Kina (a da ne govorimo o Rusiji čiji je vojni proračun prošle godine iznosio svega 60 milijardi dolara), uspjeva tako brzo i učinkovito jačati svoje oružane snage. Štoviše, dio njih je već ne samo dosegnuo američke identične sustave nego ih i prestigao u smislu tehničkih karakteristika i operativnih mogućnosti.

SAD se otovreno susreće s problemom velikih cijena i „gladnih usta“ njihovog vojno-industrijskog kompleksa, a onda i svih onih lobista koji iza njega stoje i pomažu mu u potpisivanju unosnih ugovora s državom i u pronalasku kupaca naoružanja diljem svijeta. Zbog toga vojni analitičari, koji se profesionalno zanimaju ovim, naizgled čudnim fenomenom (da Kina i Rusija s pno manje sredstava vojno ubrzano sustižu financijski nedodirljive SAD), vrlo dobro znaju o čemu je riječ.





Američka politika, barem do sada, nije adekvatno reagirala na ovaj problem. Nešto u tom smislu, s najavljenom racionalizacijom korištenja usluga američke vojske pokušava činiti  predsjednik Trump, poput nedavnog poteza o povlačenju vojnika iz Sirije i dijela vojnika iz Afganistana, ali to će zbog navedenih razloga biti nedovoljno. Osim toga i Trump je neposredni izdanak vojno-industrijskog kompleksa  pa je pitanje do koje granice njegova racionalizacija troškova i smanjenje maksimalne rastegnutosti američke vojske, kakva je sada, može ići. Sjedinjene Država sada vojni proračun povećavaju za 50 milijardi dolara godišnje, ali realnog pokrića u novcu za takve rashode nema. Novac se može tiskati još neko vrijeme, ali svemu dođe kraj.

S navedenim izvješćem DIA-e stvar treba sagledati i kroz pitanje, koji je smiso i intencija njegove objave? Namjerava li ga se iskoristiti u svrhu preraspodjele namjene trošenja vlastitog vojnog proračuna i tako uistinu ojačati i modernizirati američko naoružanje na uštrb golemih logističkih troškova,  ili ga se želi politički eksploatirati za daljnju radikalizaciju odnosa s Kinom (dakako, i Rusijom, iako ona nije predmet ovog izvješća) i tako pravdati buduće zahtjeve za povećanjem  vojnog proračuna, od kojeg u SAD-u elite vrlo dobro žive, a siguran posao imaju stotine tisuća zaposlenika u vojnoj industriji? Međutim, što je s ostalim, golemim dijelom stanovništva koji u raspodjeli tog bogatog kolača ne participira i koji smatra da bi mogao živjeti puno bolje da se dio tih golemih sredstava, namjenjenih za obranu, usmjerava u različite socijalne, zdravstvene i druge programe. Washington će se prije ili kasnije morati neposredno suočiti s ovim problemom i donijeti odluke o načinima njegovog riješenja. Nadajmo se da one neće biti radikalne, u smislu pokretanja nekakvih globalnih kriza i sukoba visokog intenziteta, u kojima su, povijesno gledano, Sjedinjene Države uvijek profitirale zahvaljujući svojoj kontinentalnoj izoliranosti. Međutim, danas ta geografska činjenica, u uvjetma suvremnog naoružanja u rukama globalnih sila na suprotnim stranama dvaju oceana, teško može pružiti 100%-tno jamstvo američke sigurnosti, pa su zato i rizici takvih poteza po SAD puno veći nego je to bilo prije nekoliko desetljaća ili stoljeća.

Komentari

komentar





0 komentara

You may also like