Zašto se SAD povlače iz raketnog sporazuma s Rusijom?

Tako je jučer izvjesni ruski visokopozicioni službenik iz sustava sigurnosti izjavio, kako je predsjednik Putin na sastanku ključnih ljudi iz vojno-sigurnosne sfere već ranije najavio vojne protumjere za ovakav scenarij, „koje za sada nisu za javnost jer su još uvijek tajnog karaktera“, ali da „SAD dobro znaju o čemu se radi“.

Sjedinjene Države još od 2014. g. upozoravaju na navodna ruska kršenja Sporazuma o raketama malog i srednjeg dometa. Dakle, to čine još od doba Obamine administracije, što znači kako se radi o procesu, a ne novom Trumpovom hiru (iz sporazuma se nije moglo tek tako, na brzinu izići, jer postoji procedura koja zahtjeva čvrste dokaze o kršenju sporzuma od strane druge supotpisnice). A Trump će taj proces i dovršiti i oko toga ne treba biti iluzija, jer je k njemu i bila usmjerena sva propaganda proteklih godina o ruskom kršenju sporazuma, u što možemo svrstati i onu o navodnim trovanjima Skripalja novičokom i kemijskim napadima u Siriji i td. i td. Sve ovo samo potvrđuje kako su SAD definitivno zauzele otvoreni i dugoročni smjer svoje vanjske politike, temeljen na suprostavljanju Rusiji i Kini na svim mogućim područjima, od političkih i gospodarskih do vojnih.

Pobornici ove Trumpove odluke navode kako je taj sporazum zastario i da mnoge druge zemlje takve rakete već razvijaju i posjeduju, poglavito one u obodu Rusije, poput Indije, Pakistana, Irana… Ali stvar je u tome, da Rusija ne očekuje napad tih država na svoj teritorij, a realno govoreći, to isto ne očekuju niti SAD kada je njihov teritorij u pitanju. Sporazum je važan isključivo za američko-ruske odnose, a onda, posljedično, i za Europu.

Interes SAD-a za scenarij razvrgavanja raketnog sporazuma s Rusijom je višeslojan: prvi je financijske prirode i vezan uz milijarde dolara vrijednih novih poslova koliko će dobiti vojno-industrijski kompleks i svi koji su uza nj na bilo koji način vezani, a to uključuje i pritisak na europske saveznike da u ime zajedničke sigurnosti sudjeluju u financiranju izradbe novih američkih raketa i općenito povećanja svojih vojnih izdataka u sklopu NATO saveza; drugi je unutarnjo-političke prirode, vezan uz predstojeće izbore za Kongres, gdje je Trumpova čvrsta ruka u sveopćoj medijskoj i političkoj proturuskoj histeriji sigurno dobitna kombinacija; i treći je taj, da su SAD još početkom 2000. godine spoznle kako je rakete iz Sporazuma opet potrebno vratiti s mora i na kopno. Naime, Washingtonu nije bio dovoljan razmještaj novih proturaketnih sustava na brodovima i podmornicama njegove flote, baziranim u Sredozemnom, Sjevernom i Barentsovom moru (Gorbačov je, naime, iz nekog, valjda samo njemu znanog razloga, Amerikancima ostavio mogućnost da i dalje razvijaju rakete obuhvaćene tim sporazumom kroz svoju pomorsku flotu tj. Sporzum je ograničio samo na rakete bazirane na kopnu. Pri tom uopće nije uzimao u obzir golemu snagu američke flote, pri čemu SSSR takvih raketa u sastavu svoje pomorske flote nije niti imao).

Zato je važno povući paralelu s jednim drugim sporom između SAD-a i Rusije, a to je razmještaj elemenata američkog globalnog proturaketnog štita u Rumunjskoj, a uskoro i u Poljskoj. Otvaranje suvremene proturaketne baze s raketnim lansernim sustavima Mk 41 u rumunjskom Deveselu 2016.g. (Aegis Ashore Missile Defense System – AAMDS), bilo je američko prelaženje crvene crte koju Rusija do danas ne želi tolerirati. Moskva, naime, već dugo tvrdi kako ta baza ima potencijal jednostavnog pretvaranja iz baze s proturaketama u ofanzivnu raketnu bazu posredstvom dopremanja krstarećih raketa Tomahawk, čime bi se, s obzirom na njihov domet, automatski prekršio Sporazum o kojemu je ovdje riječ. To je Washington uporno negirao, tvrdeći kako baza nije usmjerena protiv Rusije već je namjenjena za zaštitu od iranskih raketa. Ali sada, nakon vjerojatnog povlačenja SAD-a iz tog raketnog sporazuma, Washington više ne bi imao bilo kakvih pravnih zapreka za osnaženje baze u Rumunjskoj upravo raketama Tomahawk i njezino pretvaranje u ono što je ona, zapravo, od samog početka i bila i što su svi jako dobro znali – proturuska vojna baza. Ukoliko se uzme u obzir da Tomahawk iz Rumunjske do Moskve može stići za cca 5  minuta, to se jasno i potvrđuje. A ukoliko se ovom doda i  ugradnja nuklearnih bojevih glava na rakete, jasno je kako prijeti poremećaja strateškog pariteta snaga između dviju vojnih velesila. I još bih nešto dodao: iziđu li SAD iz ovog sporazuma ne traba sumnjati da će se takve rakete, osim u Poljskoj i Rumunjskoj, prije ili kasnije pojaviti i u pribaltičkim državama, Ukrajini, Gruziji. A što znači instaliranje nuklearnih raketa male i srednje udaljenosti u svim  tim zemljama, može objasniti bilo koji vojni analitičar i oko toga ne želim trošiti vrijeme, već ću samo reći kako će Rusija morati reagirati ukoliko želi preživjeti, a konačne posljedice takvih rizičnih politika možemo samo zamisliti.

Sjedinjene Države izražavaju zabrinutost i zbog činjenice da je Sporazum ograničen samo na njih i Rusiju, a ne i vojnorastuću Kinu, koju Washington također vidi kao svoju prijetnju. Moskva za takavu američku zabrinutost iskazuje razumijevanje, ali, s druge strane, zahtjeva da se zbog toga ne uništava slovo i duh već postojećeg američko-ruskog sporazuma, nego da se Peking jednostavno pozove da mu se priključi. Međutim, jasno je kako od toga nema ništa jer je Trump u subotu, osim Rusije, za kršenje Sporazuma de facto optužio i Kinu koja i nije njegova potpisnica. Američka namjera je jasna, osim bliže granica s Rusijom, svoje nuklearne rakete malog i srednjeg dometa dovesti i bliže kineskim granicama i tako blokirati projekciju kineske vojne moći još u začetku potencijalnog sukoba.

Rusija i Kina ne mogu raketama kopnenog baziranja malog i srednjeg dometa parirati Amerikancima u smislu protuugroze po američki teritorij (mogu jedino onima iz sastava nuklearne podmorničke flote) – SAD su jedostavno predaleko, a dvije ih zemlje ne mogu instalirati u Kanadi ili Meksiku. Zato gubitak Kube Moskva sada itekako snažno osijeća. Mogućnost identičnog protuodgovora preko te karipske države stvari bi vrlo brzo vratio u ravnotežu.

Ali zato od najavljenog američkog scenarija najviše može stradati Europa, koja postaje taoc američko-ruskih odnosa. Ovaj raketni sporazum bio je kamen temeljac njezine sigurnosti. Njegovim uništenjem, koje u najcrnjoj varijanti može dovesti do velikog rata, najprije će stradati sve vojne baze na europskom tlu, njezina strateška industrijska postrojenja, veliki gradovi, jer će svi oni od tog trenutka sigurno biti na nišanu ruskih nuklearnih raketa, kao što će to biti i ruski u odnosu na nove američke rakete na europskom tlu. A sve to skupa ne vodi nikamo. Ako je do sada sustav globalne sigurnosti bio temeljen na ravnoteži ograničene sile, nakon američkog povlačenja iz sporazuma on će biti temeljen na ravnoteži neograničene sile. A to je vrlo opasno.

Današnji dolazak Trumpovog savjetnika Johna Boltona u Moskvu vjerojatno neće dovesti ni do kakvog pozitivnog pomaka (iako se ni to ne smije isključiti, percipirajući Trumpovu taktiku vršenja pritiska radi što boljih novih sporazuma, poput one sa Sjevernom Korejom), imajući u vidu da je upravo on bio i jest najveći zagovornik američkog povlačenja iz ovog raketnog sporazuma, kao i svih drugih, poput međunarodnog sporazuma o iranskom nuklearnom programu. Zato će Bolton, puno prije od traženja riješenja dijalogom, Putinu dostaviti poruku o američkom povlačenju iz Sporazuma, a da će, ukoliko Moskva to želi izbjeći, Rusija morati postati kooperativna ili, drugim riječima, prikloniti se američkoj viziji vanjske politike i budućeg ustroja svijeta. Ali to će biti „sizifov“ posao jer se iz ruskog državnog vrha čuju jasne poruke kako Moskva neće mirno gledati na ovaj američki potez tj. da slijedi odgovor „vojnog karaktera“. Treba naglasiti kako Rusija sigurno neće ništa poduzimati odmah nakon službene objave Washingtona o povlačenju iz raketnog sporazuma, već će čekati američke praktične poteze u vojnom smislu. Tako je jučer izvjesni ruski visokopozicioni službenik iz sustava sigurnosti izjavio, kako je predsjednik Putin na sastanku ključnih ljudi iz vojno-sigurnosne sfere već ranije najavio vojne protumjere za ovakav scenarij, „koje za sada nisu za javnost jer su još uvijek tajnog karaktera“, ali da „SAD dobro znaju o čemu se radi“.

Američko-ruske „igre“ idu dalje. Hoće li se dvije zemlje uspjeti dogovoriti nitko ne zna. A ako se ne dogovore pred nama je ozbiljna ugroza velikog rata za koji se onda treba i pripremati. A u slučaju takvog scenarija, na žalost, kao i puno puta do sada, najviše će stradati Europa, a u njoj najviše oni koji tako velikodušno daju „zeleno svjetlo“ za izgradnje ovih ili onih stranih vojnih baza, ovakve ili onakve namjene,  strateške važnosti i sl., uglavnom na istoku EU, čije su političke elite već odavno svojoj samostalnosti rekle „zbogom“ i time svoje narode pretvorile u potencijalno „topovsko meso“.

 

 

 

 

0 komentara

You may also like