Zoran Meter: Geopolitičke igre bez granica: I Kina se oglasila o „Sjevernom toku 2“

Plinovod „Sjeverni tok 2“, koji će dnom Baltičkog mora povezivati njegovu rusku i njemačku obalu paralelno s već postojećim plinovodom „Sjeverni tok“, nastavlja se sve intenzivnije graditi nakon nedavnog uplovljavanja u to more najvećeg svjetskog broda-cjevopolagača „Pioneering Spirit“, koji se uključio u polaganje plinovodnih cijevi u podmorju ispred finskih terotorijalnih voda, a nakon što je isti posao početkom prosinca završio u Crnom moru u sklopu projekta plinovoda „Turski tok“. Do sada je, prema priopćenju operatera – tvrtke „Nord Stream 2 AG“ – izgrađena trećina tj. 400 kilometara od ukupno 1200 kilometara plinovoda „Sjeverni tok 2“, koji je već odavno izišao iz okvira čisto gospodarskog tj. energetskog projekta i ušao u sferu hladne i bešćutne geopolitike.

Plinovod “Sjeverni tok 2”

O tome najbolje svjedoči i današnja vijest, prispjela iz Pekinga, koja se odnosi na reakciju kineskog Ministarstva vanjskih poslova na nedavna prijeteća pisma američkog veleposlanika u Njemačkoj adresirana tamošnjim tvrtkama koje sudjeluju u projektu „Sjeverni tok 2“. Podsjećam, u njima je američki veleposlanik Richard Grenell upozorio njemačke tvrtke na opasnost od njihovog izlaganja sankcijama, a plinovod „Sjeverni tok 2“ nazvao je geopolitički štetnim po Europu zbog jačanja njezine energetske ovisnosti o Rusiji, pri čemu je u isti kontekst stavio i plinovod „Turski tok“, koji će, kako navodi, u težak položaj staviti Ukrajinu jer će Kijev izgubiti svoju važnost u sferi sigurnosne politike, a ugroza od ruske agresije bit će povećana. Prema pojedinim najnovijim medijskim informacijama (njemački Handelsblatt), Amerikanci najprije prijete političarima uvođenjem sankcija protiv talijanske tvrtke Saipem (koja je već završila svoj dio posla u tom projektu!) i švicarskom Alleseas, koji to nije i u čijem je vlasništvu navedeni brod-cjevopolagač „Pioneering Spirit“ i drugi brod toga tipa Solitaire koji upravo polažu cijevi u vodama gospodarskog pojasa Finske i Švedske.

Richard Grenell, veleposlanik SAD-a u Njemačkoj

Glasnogovornica kineskog MVP Hua Chunying u utorak je, komentirajući navedeno pismo američkog diplomata, izjavila kako su sve države dužne u potpunosti uvažavati pravo tvrtki na samostalno odlučivanje o suradnji s tvrtkama iz drugih zemalja. „Mi smo obratili pozornost na ta priopćenja i na oštru reakciju koju su ona izazvala u Njemačkoj“, kazala je Hua Chunying, glasnogovornica zemlje – desetke tisuća kilometara udaljene od „mjesta zločina“ tj. lokacije navedenog plinovoda, s kojim ona nema ama baš nikakvih dodirnih točaka ili nacionalnih interesa. Ali to, naravno, više nije niti bitno, a stvar se odnosi isključivo na aktualne globalne geopolitičke procese i činjenicu da se takvi problemi sutra mogu pojaviti i u nekom drugom dijelu svijeta, zašto ne i u kineskom dvorištu.

Osim njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, koje je taj potez američkog veleposlanika nazvao provokacijom, a njemačke tvrtke, koje su od MVP zatražile pomoć u ovom slučaju, izvjestilo da nastave raditi kao i do sada i da ni u kom slučaju ne odgovaraju na primljena pisma i ne ulaze u raspravu s adresantom, taj je presedan izazvao i reakcije u mnogim njemačkim medijima, od kojih se neki pitaju, zar je moguće da Washington na Njemačku još uvijek gleda s imperatorske pozicije, ne shvaćajući da su ta vremena već odavno prošla. Na ovu temu oglasila se i glasnogovornica ruskog Ministrstva vanjskih poslova Marija Zaharova, koja je sinoć izjavila kako je potez američkog veleposlanika samo nastavak duge američke politike suprostavljanja Rusiji na svim poljima. SAD, pod krinkom navodnih ruskih prijetnji europskoj sigurnosti, jedino što želi jest nametnuti Europi svoj skuplji ukapljeni plino od onog ruskog.

U čitavoj ovoj priči ipak bih primjetio jedan novi moment: Sjedinjene Države, kroz spomenuti, nesvakidašnji potez svog veleposlanika u Berlinu, očito prelaze s neuspješne politike kažnjavanja čitave EU (ili barem Njemačke) kada je u pitanju nastojanje za njihovim odbacivanjem projekta plinovoda „Sjeverni tok 2“ (što one ne žele učiniti), i okreću se personaliziranim sankcijama i onima prema energetskim tvrtkama koje u tom projektu sudjeluju i koje redom imaju svoje poslove ili aktive i u Sjedinjenim Državama. Nešto slično kako je Washington postupio u odnosu na jednostrano uvedene sankcije prema Iranu i njegovom energetskom sektoru, zbog čega su se, iz straha, s tamošnjeg tržišta ubrzo povukle pojedine velike europske tvrtke, poput francuskog Total-a i njemačkog Daimlera (obje imaju unosne poslove i na američkom tržištu).

Međutim, u konkretnom slučaju sa spomenutim plinovodom takav je scenarij ipak teško za očekivati. „Sjeverni tok 2“ je i po Njemačku, ali i veći dio EU (osim njezinog istočnog krila) puno više od običnog projekta iz dva važna razloga: prvo, on predstavlja „bojišnicu“ za europsku, ne samo energetsku neovisnost, koja, u slučaju EU pobjede, predstavlja temelj za sve buduće „okršaje“ sa SAD-om kada je u pitanju smanjenje europske ovisnosti o prekooceanskom starijem bratu; i drugo, on jamči sigurnu i dugoročnu opskrbu jeftinijim plinom u uvjetima kada se posve otvoreno govori o stagnaciji proizvodnje plina u Norveškoj i Sjevernom moru i zatvaranju najvećeg plinskog nalazišta u Nizozemskoj. Osim toga Francuska i Njemačka u slijedećih deset godina najavljuju zatvaranja nuklearnih elektrana, što će dodatno povećati potražnju za energijom. A oslanjati se, zbog navodnih geopolitičkih razloga na skuplji američki plin, dalek i nesiguran što se isporuka tiče, nije strateški prihvatljivo niti po Njemačku niti po EU ukoliko želi biti bitan geopolitički čimbenik. Samo za primjer, protekli je mjesec cjenovna razlika u američkom LNG-ju i ruskom prirodnom plinu dostavljanom plinovodima na EU tržište iznosila čak 100 dolara po tisuću kubičnih metara plina. To je velika razlika, a Europa, čak i pod jamstvima američkih dugoročnih isporuka po nekoj prihvatljivijoj cijeni, takav rizik ne želi niti smije prihvatiti.  Američki ukapljeni plin je dobrodošao kao svojevrsni novi dobavni smijer koji može utjecati i na buduće, po EU još povoljnije ugovore s Rusijom, ali nikako ne može biti temelj na kojem će se zasnivati europska energetska sigurnost.

A da je to tako, svjedoči i danas prispjela vijest o tome, da je kroz postojeće plinovode „Sjeverni tok“, „Opal“ i „Nel“ na njemačku ulaznu točku Greifswald prošle godine ušlo čak 57,8 milijardi m3 ruskog plina, tj. 7 milijardi m3 ili 13% više nego godinu dana ranije (tada je u Njemačku njima dostavljena 51 milijarda m3 plina). Osoim toga, SAD imaju još jedan problem, a odnosi se na nedostatak povećanja proizvodnje LNG plina namjenjenog Europi. Naime, prema podacima američkog Ministarstva energetike (EIA), 2017. godine SAD su u EU i Tursku isporučile 2,75 milijardi m3 plina, a za prvih 10 mjeseci 2018. g. svega 2 milijarde m3. S jedne strane radi se o po SAD cjenovno puno primamljivijem azijskom plinskom tržištu, a s druge, o jednostavnoj činjenici da SAD svojim ukapljenim plinom ne mogu konkurirati onom jeftinijem – ruskom.

Kako se u sve ovo uklapa najnovija američka diplomatska ucjena i čime će ona na kraju rezultirati, prosudite sami. Ali osobno mislim kako će Sjedinjene Države, ukoliko žele sprječiti dovršenja ovog plinovoda, morati posegnuti za puno radikalnijim potezima od ucjena diplomatskim pismima – onima vojno-sigurnsone prirode (npr. u Ukrajini), kojima bi nužno izazvali protureakciju Rusije. Međutim to su već krajnje visoko-rizični potezi jer danas više nitko ne može jamčiti da je američka kontinentalna izoliranost dovoljno jamstvo i za njezinu 100%-tnu sigurnost od prelijevanja nekog budućeg globalnog kaosa i na njezin teritorij.

0 komentara

You may also like