Saudi Press Agency objavila je informaciju, kako je prijestolonasljednik Saudijske Arabije Muhammed bin Salman pustio u rad prvi atomski reaktor u toj zemlji. Prema vladinim planovima, do 2032. godine saudijske nuklearke trebale bi proizvoditi 17,6 gigavata električne energije i bit će korištene isključivo u civilne svrhe. Međutim, nasljedni princ može imati i drukčije planove.
Nakon što je u lipnju prošle godine imenovan nasljednikom saudijskog prijestolja, Muhammed bin Salman prionio je ispunjenju svog novog i kontroverznog strateškog plana razvoja zemlje „Vision-2030“, koji podrazumijeva diversifikaciju gospodarstva.
Izgradnja atomskog reaktora samo je jedan od 7 strateških projekata uključenih u taj plan. Saudijska Arabija je jedna od najsnažnijih ne samo bliskoistočnih ekonomija, čiji je prošlogodišnji nominalni BDP-a iznosio 700 milijardi dolara. Takva financijska snaga nedvojbeno omogućuje zemlji da se okuša i na planu proizvodnje nuklearne energije tj. razvoja svog ukupnog nuklearnog programa. Tim više što to isto čini i veliki saudijski prekozaljevski konkurent i neprijatelj – Iran. Međutim Iran se, pod krinkom njegove navodne potpore međunarodnom terorizmu, zbog takvih svojih nastojanja dugi niz godina nalazio pod oštrim sankcijama međunarodne zajednice, sve do ljeta 2015.g. i potpisivanja međunarodnog sporazuma o daljnjem, reduciranom razvoju svog nuklearnog programa. Međutim, nakon što su se u svibnju ove godine Sjedinjene Države jednostrano povukle iz tog sporazuma, Trumpova administracija vratila je Teheranu stare i nametnula nove, nikada oštrije sankcije.
Ali čini se kako Saudijska Arabija oko razvoja svog nuklearnog programa nema takve probleme s međunarodnom zajednicom, prije svega SAD-om, iako nije nikakva tajna kako je baš Rijad jedan od najvećih sponzora ekstremističkih pa i terorističkih organizacija islamističkog smijera, ne samo u bliskoistočnoj regiji. A sve to neovisno i o tome, što je još 2011.g. princ Turki bin Faisal izjavio kako Saudijska Arabija može razmotriti pitanje o nabavi nuklearnog oružja.
Sličan stav princu Faisalu zauzeo je i prijestolonasljednik Muhammed bin Salman u svom intervjuu američkoj televiziji CBS u ožujku ove godine, kada je kazao, kako „Saudijska Arabija ne želi proizvesti atomsku bombu, ali ukoliko Iran proizvede atomsku bombu, mi ćemo učiniti to isto“.
Iako je Teheran više puta otvoreno izjavljivao kako nema nikakve planove vezane uz proizvodnju nuklearnog oružja, a inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju koji redovito „češljaju“ njegova nuklearna postrojenja postojano odašilju službena priopćenja kako se Teheran u potpunosti pridržava svih obveza iz spomenutog Sporazuma, SAD i Izrael mu ne vjeruju. Upravo je to i glavni razlog za uvođenje novih američkih protuiranskih sankcija, koje, u svijetu, gle čuda, jedino podupiru Tel Aviv i Rijad i njemu odana većina malih arapskih monarhija Perzijskog zaljeva (izuzev Katara i Omana).
Naravno, u svemu se tome onda postavlja logično etičko i moralno pitanje: može li nečija vjera u nešto, bez konkretnih dokaza, biti razlog za nečije kažnjavanje ili napuštanje ranije potpisanog međunarodno-pravno važećeg sporazuma bez prethodnog ispunjenja kriterija koje takav postupak (za napuštanje sporazuma) predviđa i omogućuje?
S obzirom na trenutačne geopolitičke okolnosti u svjetu (gdje je Saudijska Arabija ključan američki partner na Bliskom istoku, ponajviše u suprostavljanju Iranu), ali i na nemogućnost da SAD ili bilo tko drugi oštrije reagira na katastrofalno stanje ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji (sjetimo se samo brzo utihlog Zapadnog nezadovoljstva nedavnim ubojstvom saudijskog disidenta i novinara Jamala Kashoggija iza kojeg nedvojbeno stoji Rijad), a da ne govorimo o međusobnim financijskim interesima, teško je povjerovati da bi se netko danas mogao uspješno usprotiviti i eventualnim saudijskim namjerama za iskorištavanje atomske energije i u vojne svrhe (iako baš nisam siguran da bi Izraelu bilo u interesu da Saudijska Arabija dobije nuklearno naoružanje!). A od one civilne do vojne ionako je vrlo mali korak, koji se puno više svodi na političko odobrenje ključnih igrača međunarodne zajednice nego mogućnost ovladavanja nužnim stupnjem tehnološkog razvoja iz sfere nuklearnih znanosti. Najbolji primjer dvostrukih kriterija je taj da i jedan Pakistan posjeduje nuklearno naoružanje, u čemu ga svojedobno nisu sprječavale niti SAD niti bilo tko drugi, iako nije tajna da upravo ta država postojano koketira s islamističkim snagama, prije svega talibanima u susjednom Afganistanu. Upravo su zbog pakistanske potpore islamistima SAD posljednjih godina zaoštrile svoje odnose s Islamabadom.
I za kraj, podsjetimo kako je prva iranska atomska centrala u pogon puštena 2010. godine. Izrael je izgradnju istraživačkog nuklearnog reaktora završio još 60.-ih godina prošlog stoljeća, a taj je projekt još je uvijek aktivan. Nacionalni nuklearni program Saudijske Arabije startao je u ožujku 2018. godine, a aktivno ga razvijaju i UAE i Jordan.
Što se tiče posjedovanja atomske bombe, u bliskoistočnoj regiji nju jedino posjeduje Izrael iako o tome nema nikakvih službenih potvrda (ali niti negiranja). Međutim svi svjetski analitičari slažu se u tome da Izrael to razorno oružje ima, a ne slažu se jedino oko njegovog broja, koji se kreće od jedne pa do 80 atomskih bombi.
Ali bilo koji broj da je u pitanju on znači samo jedino – zajamčen respekt i sigurnost po izraelsku državu. Zato i nije nikakvo čudo da se takvog naoružanja žele domoći i drugi važni regionalni igrači. Jer teško je vjerovati, a kako se to u zadnjih godinu dana najbolje moglo vidjeti na primjeru Sjeverne Koreje, da bi se Sjedinjene Države ikada usudile napasti jedan Irak ili Libiju da su one posjedovale nuklearno oružje.
To je oružje katastrofalno razorne moći, ali, sada se to pokazuje u svoj svojoj iracionalnosti – ono je i najbolje jamstvo da nikada neće izbiti neki novi globalni ili treći svjetski rat. Osim u slučaju da se iracionalnost pojavi i u glavi nekog od ključnih svjetskih vođa. Jer teško me bilo tko može uvjeriti da u ovim današnjim političkim i sigurnosnim uvjetima, koji su po svojim ključnim elementima gotovo identični onima uoči Prvog i Drugog svjetskog rata, treći svjetski rat već ne bi počeo da suprotne strane ne posjeduju uravnoteženu, golemu razornu moć svog naoružanja. Moć, koja im jedino jamči sveopće uništenje.
0 komentara