“Stručni pogled iz susjedstva”: COVID 19 – Jesmo li prijetnju shvatili dovoljno ozbiljno?

Prof. dr. Zoran Keković

Gdje smo sada?

Svaki sustav je snažan onoliko koliko je snažna najslabija točka u lancu širenja virusa, a to su građani. U tijeku je borba za očuvanje njihove razboritosti i mira, jer su to osnovni uvjeti za usmjeravanje njihovog ponašanja. Ujedno je to i igra na rubu živaca. Ukoliko se poruke političara, lokalnih i poslovnih lidera sračunate da se građani i zaposlenici umire, u očima građana to može dovesti do podcjenjivanja inače nevidljivih prijetnji. Druga krajnost je kada je prijetnja precijenjena, što dovodi do panike, dezorganizacije i demonstracije životinjskih reakcija kod ljudi. Kada sam nedavno pokušavao utješiti jednog visokog rukovoditelja u sektoru zrakoplovstva govoreći mu da je prijetnja malo “napuhana”, odgovorio mi je: “Napuhana, ili ne, avioni neće letjeti”. Istovremeno vlasnik hotelskog lanca u regiji, zabrinut zbog smanjenog broja noćenja koji se već odražava na njegovu zaradu, na moja saznanja da je stopa smrti od korona virusa niska, odgovorio je da je za svakog tko umre ta stopa 100%.

Svatko tko razumije, razumjet će da što god mislili o ozbiljnosti trenutne prijetnje i da li su naše percepcije stvarne ili ne, ostvarile su se i stvorile posljedice koje su očigledne i treba ih se riješiti – ne sutra, već danas.




Prazne police: „nema jače zaraze od panike“

Kada govorimo o građanima, ono što kod njih stvara strah nije virus sam po sebi, nego način na koji će sustav reagirati na krizu. S tim u vezi, prvi je na udaru zdravstveni sustav: Imamo li dovoljno medicinskog osoblja, opreme i druge potrebne infrastrukture? Pod uvjetom da ih ima dovoljno, da li su zdravstveni radnici obrazovani i motivirani za suočavanje s tim situacijama nakon što ih virus prve pogodi? Da li će nečistoća, nedostatak odgovarajuće opreme (zaštitne rukavice, maske, testovi na viruse, respirator itd.) od njih zahtijevati da na licu mjesta odluče tko će umrijeti a tko će nastaviti živjeti. Što će im biti prioriteti: starije osobe s teškom kliničkom slikom ili mlađi pacijenti? Hoće li nakon nekoliko dana ili tjedana iscrpljujuće njege i skrbi za pacijenta još uvijek biti u stanju održavati istu razinu energije za nove pacijente? Najgori je scenarij ukoliko se sami razbole i u međuvremenu virus prenesu svojoj obitelji. Nažalost, sve je ovo realan scenarij.

Osim toga, širenje neistinitih informacija sasvim sigurno dovodi do povećavanja broja poziva zdravstvenim institucijama na intervencije, što sigurno dodatno opterećuje zdravstvene radnike da rade svoj posao.

Kako se bavimo ekonomijom!

Nakon građana i krize zdravstvenog sustava, gospodarstvo je prvo koje je pretrpjelo udarac. Dugoročne financijske i ekonomske posljedice već su u ovom momentu nedokučive za nacionalna i lokalna gospodarstva, posebno sektor turizma i ugostiteljstva, zračni promet i ostale grane prometa. Međutim, ovdje nas zanima kako će prestanak ili usporavanje nekih kritičnih infrastrukturnih sustava: energetskog sektora i elektroprivrede, opskrbe hranom i vodom, telekomunikacija i informacijskih sustava, cestovnog i zračnog prometa utjecati na osnovne životne potrebe građana. Ljudi koji upravljaju ovakvim sustavima I sami su ranjivi na infekcije. Najgori scenarij, nažalost, a nije nerealan, je da će nekolicina zaposlenika barem neko vrijeme biti izbačena iz stroja, a u nedostatku odgovarajuće kvalifikacije i stručnosti, oni koji ih budu mijenjali taj posao možda neće obavljati dovoljno dobro.

Što učiniti?

Političari, lokalni rukovoditelji i poslovni lideri danas sigurno imaju najveću odgovornost i utjecaj na razvoj krize. Suočavaju se s dvije mogućnosti: obuzdavanjem infekcije / pandemije i ublažavanjem njezinih efekata.

Da bismo znali gdje smo kao zemlja i društvo, razmotrit ćemo obje mogućnosti:

Zaustavljanje širenja virusa

Ova opcija uključuje u prvom redu brzu identifikaciju zaraženih, njihovu kontrolu i izolaciju. Ako se netko zapita kako su se zemlje poput Singapura, Tajvana ili Japana uspješno suočile s virusom korone, usprkos neupitnoj zemljopisnoj blizini, intenzivnom prometu, trgovini i drugim vezama sa zemljama iz kojih je potekao virus i iz kojih je došlo do intenzivnog širenja korone, odgovor je da su one brzo ograničile broj dolazaka iz ugroženih područja, uvele su mjere za prepoznavanje, izolaciju i nadzor zaraženih, koristivši zaštitne mjere za zaštitu zdravlja zdravstvenog osoblja itd.

U Kini su rezultati za zaustavljanje širenja virusa bili impresivni, iako su bili prekasni za odgovor i pokušali su ušutkati „zviždaljke“ koje su se pojavile u prosincu. Imali su do 1800 timova od 5 ljudi koji su nadgledali svaku zaraženu osobu, kao i sve one s kojima su komunicirali. Tako su uspjeli obuzdati virus u zemlji s više od milijardu ljudi.

Zapadne su zemlje kasnile u tom pogledu. U Sjedinjenim Državama izdana je zabrana putovanja kako bi se spriječilo širenje virusa, kada je broj prijavljenih slučajeva već bio 3 puta veći nego u slučaju kada je kineska regija Hubei izdala slične zabrane. To je bilo dovoljno da se eksponencijalno proširi širenje virusa u Americi.

Prema procjenama stručnjaka, ako se stopa prijenosa virusa smanji za 25%, primjenom različitih mjera društvene udaljenosti / izolacije, vrhunac širenja virusa pomaknut će se za 14 tjedana. Dovoljno za organiziranje, opremanje i obuku nadležnih zdravstvenih i drugih službi za smanjanje velikog utjecaja. Upravo je to učinio Tajvan, zemlja čija su iskustva do sada ostala zanemarena. Suština suzbijanja širenja virusa bila je omogućiti zdravstvenim službama da se bolje pripreme i smanje stope smrtnosti primjenom brzih i nepopularnih mjera, kao i tehnoloških i digitaliziranih rješenja. Prelaskom podataka iz nacionalne baze zdravstvenog osiguranja, baze podataka o imigraciji, povijesti putovanja građana i njihovih zdravstvenih simptoma u posljednjih 14 dana, zajedno s opsežnom zbirkom zdravstvenih informacija građana putem društvenih mreža i SMS poruka, svi su putnici klasificirani kao rizični i s niskim rizikom. Oni koji su ocijenjeni visokim rizikom bili su u karanteni i nadzirani su putem mobilnih aplikacija tijekom razdoblja inkubacije.

Dakle, cilj nije bio eliminirati virus, već odgoditi njegovo djelovanje.

Iskustvo Wuhana potvrđuje da je nakon blokiranja grada, točno nakon 12 dana, došlo do opadanja registriranih slučajeva novih infekcija.

Vrijeme je da se istakne drastična razlika između službeno registriranih i stvarnih slučajeva zaraze. Koristeći časopis Američkog medicinskog udruženja Journal of the American Medical Association,, na temelju izvještaja kineskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti od 21. siječnja, kao relevantan izvor, broj novih prijavljenih slučajeva je eksplodirao: ukupno 100: ukupno (15 dana od otkrivanja koronarnog virusa). Međutim, u stvarnosti je bilo 1.500 novih slučajeva koji su taj dan eksponencijalno narasli, a vlasti toga nisu bile svjesne. Wuhan je zatvoren dva dana kasnije, kad se broj novih dijagnosticiranih slučajeva povećao na 400 dnevno.Nalazi se da je u stvarnosti toga dana prijavljeno preko 2000 novih slučajeva. Čim je Wuhan zatvoren, rast broja oboljelih je opao, iako se činilo da je infekcija sljedećih 12 dana još uvijek izvan kontrole. Razlika je u tome što su postojeći slučajevi infekcije bili teži, češće su posjećivani liječnici, a sustav prepoznavanja je poboljšan. Ostale kineske regije bile su dobro koordinirane zahvaljujući drastičnim mjerama središnjih vlasti.

S druge strane, iako su imale gotovo mjesec dana za pripremu i uz sličan eksponencijalni rast širenja virusa, vlasti Južne Koreje, Italije i Irana nisu provele slične mjere do kraja veljače. Pitanje je, zašto to nisu učinile južnokorejske vlasti, iako je ova zemlja također imala slična iskustva kao druge zemlje pogođene SARS-om 2003. godine?

U svakom scenariju postoje pozitivne i negativne  iznimke. Južna Koreja uspjela je kontrolirati virus korone u prvih 30 slučajeva otkad se prvi slučaj dogodio na međunarodnoj zračnoj luci Seul. Prateći povijest putovanja, većina zaraženih dolazila je iz Wuhana (Kina). Sve se to promijenilo sa “pacijentom brojem 31”. Iako nije utvrđeno da je ta osoba zaražena, djelovalo je da su putevi širenja virusa u unutrašnjosti zemlje bili presudni.

Pacijent br. 31, tzv. Super prenositelj virusa, bila je žena koja je virus prenijela na tisuće drugih ljudi. Prije nego joj je dijagnosticirana infekcija, preselila se u prometne gradske dijelove, sudjelovala u manjoj prometnoj nesreći 6. veljače, bila je hospitalizirana u obližnjoj bolnici te je više puta sudjelovala u crkvenim službama. Tijekom posjeta bolnici 16. veljače, unatoč visokoj temperaturi, groznici i savjetima liječnika da se testira na korona virus, ta osoba je nastavila sa svojim društvenim aktivnostima (uključujući ručak s prijateljima u hotelu). Istog dana, Korejski centar za prevenciju i kontrolu bolesti pronašao je popis od 9.300 ljudi koji su pohađali dvodnevnu crkvenu službu, uključujući oko 1.200 osoba koji su se žalile na simptome slične gripi. Kasnije je potvrđeno da su stotine zaražene virusom. Pored crkve, još je jedna velika skupina bila u bolnici u blizini, s brojnim vjernicima koji su u međuvremenu prisustvovali crkvenim službama, koji su u međuvremenu posjetili pogrebnu službu bolnice, a Pacijent 31 bio je povezan s obje skupine.

Lako je otkriti da su, zbog niza okolnosti koje uključuju utjecaj vjerskih i kulturnih čimbenika, neka područja izloženija pandemiji nego druga. Tako je država Washington postala američki Wuhan, jer je broj slučajeva eksponencijalno rastao. Seattle je također jedna od najvećih kineskih zajednica u SAD-u, a čitava regija je tradicionalno orijentirana na poslovne odnose sa zemljama Istočne i Jugoistočne Azije. To ukazuje na regionalnu dinamiku ove krize i na potrebu njenog decentraliziranog upravljanja, ovisno o prirodi situacije. Ono što je zanimljivo za ovu zemlju, u tri prvobitno zabilježena slučaja, bilo je zbog ozbiljnosti kliničke slike jedna smrt, što ukazuje na stopu smrtnosti od 33%. Znamo da se, prema podacima drugih zemalja, stopa smrtnosti kreće od 0,5 do 5%, ali izostanak smrtnih slučajeva ili mali broj prijavljenih slučajeva još uvijek ne znači da su rašireni putevi pod nadzorom i da je pitanje vremena kada će se novi masovni slučajevi moći eksplodirati.

Zaključak ovog poglavlja: Mi znamo koji su slučajevi zabilježeni, ali ne znamo koji su stvarni i da ih sigurno ima više i može ih biti i u našoj obitelji, zgradi, trgovini, gradskom prijevozu, tvrtci …. U vrijeme pisanja ovog teksta razvijaju se modeli procjene slučajeva iz stvarnog života kako bi se pravnim osobama pomoglo u donošenju odluke o tome da li njihovi zaposlenici trebaju dolaziti na posao ili raditi od kuće. Nijedan od ovih pristupa nije savršen, ali nam pomaže da donesemo odluke. Otprilike, znamo da je vrijeme od zaraze do smrti 17 dana. Znamo i pratimo broj umrlih na našem području kao i broj zaraženih u našoj državi. Pretpostavimo da možemo dobiti povijest putovanja svih putnika koji su ušli u zemlju 14 dana prije nego što su se prvi slučajevi zaraze dogodili u Srbiji. Međutim, broj i zdravstveno stanje putnika koji su ušli u zemlju predstavljaju jednu grozd, a drugo predstavlja slučajeve širenja zaraze u zajednici. Ako pratimo dinamiku napretka zaraze u Wuhanu do zatvaranja 2. siječnja, bilo je 12000 stvarnih slučajeva na 444 registrirana slučaja, što je 12 puta više. U Francuskoj se, po istoj logici, može pretpostaviti da se na slučajeve registriranih 1.4oo, javljaju deseci tisuća budućih novih slučajeva, pod uvjetom da nisu primijenjene drastične mjere za prekid daljnjeg širenja virusa. U regiji Madrida zabilježeno je 17 smrtnih slučajeva na 600 zabilježenih infekcija, a broj stvarnih slučajeva može se izmjeriti u desecima tisuća.

Ova komparativna, kao i povijesna iskustva suočavanja sa epidemijama u zapadnim zemljama, dovode do jednog zaključka: U prosjeku je poduzimanje potrebnih mjera da se spriječi širenje virusa 20 dana ranije da bi se prepolovila stopa smrtnosti.

To je upravo ono što Italija nije uspjela učiniti! Istog dana kada je Lombardija stavljena u karantenu, vlasti su shvatile da nisu u pravu jer nisu primijenile istu mjeru na cijelu zemlju. Jedan dan kašnjenja koštao je ovu državu stotine, a možda i tisuće, novih zaraženih slučajeva, čiji je broj eksponencijalno porastao.

U narednim danima vidjet ćemo je li i kada Srbija propustila priliku da donese drastične mjere za suzbijanje zaraze. Jedan je pristup postupno uvođenje mjera, međutim, ako želite biti sigurni, učinite to u stilu Wuhana. Ljudi vas mogu žaliti i kritizirati zbog toga, ali kasnije će vam zahvaliti.

Danas je zdravstvena zaštita potrebna za povezivanje podataka o simptomima bolesti s povijesti putovanja pacijenata, čime se postižu značajne uštede u dragocjenom vremenu dijagnosticiranja bolesti i usmjeravanja ne prioritetnih grupa bolesnika prema različitim kanalima dijagnoze i liječenja, pritom čuvajući ih od infekcije.

Evo vremena da se zapitamo, jesu li nam postupci ili životi važniji? Glasam za onoga koji je preuzeo odgovornost za nepoštivanje propisanih postupaka ako je smanjio broj zaraženih. Vjerojatno nikad nećemo znati, ali kad vam zaprijeti najgori mogući scenarij u situaciji krajnje neizvjesnosti, tada su mjere opreza fleksibilnijeg karaktera, koliko god drakonske, vrijedne rezultata. Između ostalog, one uključuju: aktiviranje planova za izvanredne situacije, ponekad zaobilazeći propise radi bržeg reagiranja, maksimalno prilagođavanje sustava javnih nabava…

Prije poduzimanja drastičnijih mjera, političari i donositelji odluka u javnom sektoru trebali bi se zapitati jesu li zaustavili nekontrolirani ulazak u zemlje visokog rizika, jesu li omogućili nadzor i izolaciju svih u kontaktu s zaraženima itd.

U osnovi, ovaj pristup uključuje uvođenje postepenih mjera. Javne i privatne usluge i aktivnosti funkcioniraju na način: treba; preporuča se; može, ali ne mora, itd. Mnoge od tih mjera bile su na talijanskom izborniku prije nego što su se odlučile poduzeti energičnije mjere, ali nažalost, s odgodom. Evo nekih od njih: nitko ne može ući ili napustiti blokirani prostor ako nema valjanih obiteljskih ili poslovnih potreba; kretanje unutar blokiranog područja treba izbjegavati, osim ako nije opravdano hitnim osobnim ili poslovnim razlozima; ljudima koji imaju simptome respiratorne infekcije i vrućice savjetuje se da ostanu kod kuće; kafići i restorani otvoreni su od 6 do 18 sati, s razmakom od najmanje jednog metra između ljudi; zatvaranje ili djelovanje na ograničene načine svih obrazovnih, sportskih i kulturnih ustanova i ustanova; obavljanje komercijalnih aktivnosti radi održavanja udaljenosti od jednog metra između klijenata; ograničeni posjeti bolnicama i vjerskim nalazištima; odgađanje ili otkazivanje poslovnih sastanaka i događaja itd.

Nažalost, ove i druge privremene mjere daju virusu da se proširi, pa su mjere poput potpune zabrane svih komercijalnih aktivnosti, osim prijevoza hrane i ostalih potrepština, rada ljekarni i isporuke neophodnih proizvoda, došle prekasno.

Ako mi kao država i društvo dosad nismo uspjeli poduzeti sve gore navedene mjere, sve što možemo je suočiti se s posljedicama, tj. ublažavanjem istih.

Ublažavanje učinaka pandemije

Ublažavanje posljedica kao sljedeća razina odgovora na virus korone zahtijeva mjere stroge društvene udaljenosti i izbjegavanje svih ljudskih interakcija kako bi se minimizirale brzine prijenosa. Te mjere zahtijevaju zatvaranje tvrtki, trgovačkih centara, škola, blokiranje kretanja u javnom prostoru … Rječju Izvanredno stanje, kao poseban pravni režim koji dopušta primjenu često nepopularnih i vrlo restriktivnih mjera tijekom određenog razdoblja.

Pravilo je da se što prije takve mjere provode, to će se manje ljudi zaraziti. Točno ono što je učinjeno u Wuhanu i ono što Italija i Iran nisu uspjeli. Hoće li druge zemlje u našoj regiji, uključujući Srbiju, očekivati ​​sličan scenario ostaje za vidjeti u narednim danima.

Oprezno sa statistikom!

Svjetska zdravstvena organizacija utvrdila je stopu smrtnosti od 3,4% (postotak umrlih od ukupnog broja ljudi zaraženih koronarnim virusom). Ta stopa varira od zemlje do zemlje (npr. Od 0,6% u Južnoj Koreji do 4,4% u Iranu). Koliko god statistika bila pogrešna, pokazuje kako se stopa smrtnosti može izračunati. Kad broj umrlih stavimo u odnosu na ukupni broj zaraženih, da ne spominjemo stvarne (neregistrirane) zarazne slučajeve, koji su daleko veći, stopa smrtnosti bit će podcijenjena, jer su mnogi slučajevi otvoreni samo prije konačnog izlječenja ili smrti. Drugi je pristup izračunavanje stope smrti po zatvorenom slučaju, što može dovesti do precijenjenosti stope smrti, jer se smrti (u prosjeku 17 dana od vremena infekcije) zatvaraju mnogo brže od procesa oporavka.

Treba biti oprezan kad je riječ o statistici. Stvari koje nemaju istu varijancu i ne pripadaju istoj skupini događaja (npr. Prometni incident i epidemija) ne smiju se uspoređivati, niti se mogu uspoređivati ​​oosnovni podaci. Također, statički se fenomeni ne mogu uspoređivati ​​s onima koji se brzo mijenjaju (stopa smrtnosti od npr. Sezonske gripe ili žute groznice bit će s više ili manje odstupanja konstantna tijekom dugog vremenskog razdoblja, dok se virus korone tek pojavljuje i širi gotovo u kratkom vremenu u sve zemlje svijeta). Učenje i primjena iskustava samo za statistiku može biti pogubno za društvo, ili kao što bi rekao poznati teoretičar rizika Taleb, tvorac taksonomije Crnog labuda, scenarij koji nam se upravo događa (malo vjerojatno, ali događaji s teškim posljedicama: nekada više zna naša baka od metoda zaključivanja zasnovanog na evidencijama. Nrp. davanje deklaracije o izvanrednom stanju na temelju pokazatelja o broju zaraženih i ozlijeđenih osoba u Španjolskoj, Njemačkoj itd., ne uzimajući u obzir snagu zdravstvenih sustava tih zemalja, dobnu strukturu stanovništva i slično, nesumnjivo će dovesti do pogrešnih odluka.

Malo je rasprava o rizicima stope infekcije kada su u pitanju klasteri koji čine starije kategorije stanovništva u odnosu na raspoložive zdravstvene resurse i kapacitete. Raspodjela stanovništva u svakoj zemlji imat će takav utjecaj da će zemlje s višom prosječnom dobi imati višu stopu smrtnosti. Npr., Japan će biti pogođeniji od mlađih zemalja poput Nigerije. Dakle, imamo paradoksalnu situaciju da su manje razvijene, ali zemlje s mlađom populacijom poduzele mjere kako bi spriječile ulazak građana iz razvijenih zapadnih zemalja zaraženih virusom. Migracije, očito, mogu imati dva lica i ubuduće mogu biti dvosmjerna ulica, što za društvo nije nužno loše.

Pritisak na zdravstveni sustav

Uz vanjske čimbenike koji će utjecati na ovu stopu (blizina ugroženih područja, intenzitet prometa, ekonomske i druge veze), unutarnji čimbenici kao što su: spremnost države, nadležnih službi, reaktivnost, kao i odgovorno ponašanje građana, izravno će utjecati na brzinu širenja virusa, a samim tim i stope smrtnosti. To je razlika koja se može mjeriti desecima puta (od 0,5 do 5%), pri čemu će teret javnih zdravstvenih ustanova imati presudnu ulogu. Na primjer, na početku izbijanja epidemije u SAD-u, zdravstvene službe ovih razvijenih zemalja imale su samo 1% maski potrebnih medicinskom osoblju. Kada je epidemija eksplodirala, oko 20% slučajeva zahtijevalo je hospitalizaciju i 6% intenzivnu njegu (extra-corporeal oxygenation).

Početna iskustva iz kineske provincije Hubei i talijanska iskustva bila su gotovo identična. Iako su dvije bolnice izgrađene u manje od dva tjedna, one su bile zagušene.

Najgora situacija bila je s pacijentima na intenzivnoj njezi kada su trebali dijeliti respirator ili drugu opremu koje nije bilo u dovoljnom broju. Zdravstveni radnici morali su na licu mjesta odlučiti tko će živjeti a tko će umrijeti.[1]

Zdravstveni radnici provodili su sate u jednom setu zaštitne opreme jer ih nije bilo dovoljno. Također, satima nisu ostavljali zaražena područja što je dovelo do dodatne iscrpljenosti i dehidracije. Smjena gotovo da nije bilo, a zaposleno je i umirovljeno zdravstveno osoblje. Ljudi su obučavani preko noći za pružanje kritičnih medicinskih usluga. Najgori scenarij značio je da se, zbog stalne izloženosti virusu, nisu razboljeli s dovoljno zaštitne opreme. Kad se to dogodi, moraju biti u karanteni tijekom 14 dana, zbog čega im je potrebna pomoć i skrb. U najboljem slučaju izgubila su se dva tjedna, u najgorem slučaju – podlegla su bolesti.

Zatvarate li škole?

Iskustva sa školama manje su teška.

Kada se Belgija suočila s prvim slučajevima zaraze, prema mišljenju mnogih belgijskih liječnika, sve škole trebale su se što prije zatvoriti kako bi se spriječilo širenje novog koronavirusa, ali flamanski ministar obrazovanja Ben Weyts rekao je da to “ne dolazi u obzir”.

Zatvaranje škole kontroverzna je mjera među stručnjacima, jer nije sasvim jasno u kojoj bi mjeri to moglo pomoći suzbijanju širenja virusa. Osim toga, postoji bojazan da će najstariji sugrađani, koji pripadaju rizičnoj skupini, često morati voditi računa o djeci kada ne mogu ići u školu. Međutim, to je jedan od razloga zašto bi trebalo hitno poduzeti zatvaranje škola prije nego što je veliki broj djece izložen infekciji. Također, s obzirom na sistemsku prirodu rizika, nakon zatvaranja škola u Makedoniji uslijedila je mjera kojom se djeci zabranjuje posjećivanje starijih osoba i naređuje jednom roditelju da radi, dok drugi čuva djecu, što je, u stvari, smanjilo pritisak na njihov zdravstveni sustav.

Duljina zatvaranja škole druga je tema rasprave – rekao je naš poznati epidemiolog Predrag Kohn inzistira da se škole zatvore do kraja školske godine, jer, prema njegovom mišljenju, zatvaranje škola na dva do tri tjedna može biti kontraproduktivno, jer se očekuje da će vrhunac epidemije u Srbiji biti nakon toga.

Što građani mogu učiniti za sebe?

Za kraj malo o ponašanju građana u danima i mjesecima koji su pred nama. Nesumnjivo će ova situacija, kao katastrofalna poplava nakon povlačenja rijeke, ostaviti otvorena mnoga pitanja. Jedno od njih je i stigmatizacija ranjivih skupina, uključujući građane sa simptomima depresije, bolesti koja će u svojoj učestalosti uskoro ubrzo globalno preteći kardiovaskularne bolesti. To su naši sugrađani kojima u ovom tekstu nismo posvetili prostora, a zajedno sa starijim stanovništvom čine puno više od 20% stanovništva Srbije. Razmišljamo li o tome kako će taj dio populacije prevladati uvjete nametnute kućnom izolacijom?

Kad je u pitanju uljudnost, zanimljivo je da paranoja s kojom smo danas suočeni može biti vrlo korisna u smanjenju posljedica.

Racionalno i probabilistički gledano, rizik od smrti od korona virusa manji je od rizika smrti od automobilske nesreće. Unatoč  tome, tjeskoba je natjerala sve da reagiraju primjenjujući mjere opreza, uglavnom iz sebičnih razloga. Zbog implikacija sustavnog rizika, ovo će pomoći u sprječavanju širenja virusa i spasiti naše domove i najugroženije kategorije u neposrednom okruženju. Ako nije racionalno da kao pojedinac podlegnem panici,  jer je mala vjerojatnost da osobno nastradam, racionalno je za društvo da budem u panici kako bi se zaštitili drugi. Dakle, panika DA, ali ne sebičnim načinom i pražnjenjem polica, već panika koja će rezultirati zaštitom drugih od nas samih.

Za vrijeme epidemije ebole medicinsko osoblje koje je bilo prvo na redu bolesti bilo je u najvećem riziku. To je i jedan od razloga zašto je panika među građanima pomalo poželjna, jer će mjere opreza medicinskom osoblju kasnije poštedjeti truda u njihovom radu. U osnovi, mnogo toga se svodi na raspravu o mjerama koje smanjuju intenzitet veza u sustavu, nasuprot uvriježenom mišljenju o potrebi koordinacije. Dogodilo se u Kini. Prije oštre intervencije kineskih vlasti u izolaciji, naglo se povećao broj zaraženih ljudi.

Ovdje nije bilo mjesta za spominjanje mnogih drugih situacija u koje bismo mogli doći u današnje vrijeme. Ako je rad šaltera ograničen, bit ćemo preusmjereni na bankomate, pod uvjetom da većina građana koristi automate. U slučaju njihove široke uporabe, to nosi rizik prenošenja virusa koji, kao što je poznato, dugo ostaje na čvrstim površinama.

Također, uskrsno vrijeme posta traje već neko vrijeme. Još nismo čuli savjete svećenika i crkvenih vlasti koji bi svojim žalbama i mjerama opreza trebali ograničiti nazočnost vjernika na crkvenim službama, posebno starijima, što bi trebalo uključivati ​​izbjegavanje ljubljenje ikona, barem dok ne prođe opasnost itd.

Očito je došlo vrijeme kada bi se VJERA i strah trebali pokazati na najbolji način.

A što bi poslovni lideri trebali raditi za sve ovo vrijeme?

Web stranica američkog kluba Staying Home Club sadrži popis politika društvenih udaljenosti koje provode američke tvrtke, sveučilišta i događaji. Popis uključuje ograničenja za posjete, poslovna putovanja i odgađanje / otkazivanje događaja.

Mjere suzbijanja virusa u tvrtkama pokrivaju širok raspon: od dezinfekcije ureda – posebno “zajedničkih dodirnih točaka” u uredima, politike prijavljivanja simptoma bolesti zaposlenika, dijeljenja zaposlenika u manje timove i zabrane fizičkog kontakta između timova, uvođenje fleksibilnog radnog vremena za zaposlenike koji koriste javni prijevoz i upute za posao od kuće, održavanje sastanaka pomoću modernih informatičkih i komunikacijskih sustava i alata itd. Neke tvrtke štite zaposlenike, štiteći njihovu tvrtku, ali već imaju poslovne strategije za ovakvu situaciju. Na primjer, IKEA je primereno predstavila paket mjera kako bi zaštitila zaposlenike, ali i osigurala kontinuitet poslovanja: otvaranjem platforme za prodaju putem Alibabe.

Izuzimajući mjere makroekonomske politike Vlade RS u obliku smanjenja kamatnih stopa, poreza na ugrožene poslovne procese, sprečavanja izvoza potrebitih proizvoda itd., postavljamo pitanje koliko je domaćih kompanija imalo strategije rješavanja takvih i sličnih prijetnji? Neke su tvrtke odavno definirale kontinuitet poslovanja i planove za slučaj nužde s kritičnim procesima i resursima, uključujući tehničke zahtjeve za rad od kuće. Nažalost, oni su u malom postotku, a to su pretežno banke i druge financijske institucije koje su vezane bankarskim propisima. Kad prođe ovaj kriza, možda će biti prava prilika da područje kontinuiteta poslovanja bude zakonski regulirano za sve sektore, aktivnosti i procese kritične infrastrukture.

Zaključak

Jedan televizijski komentator odavno je pokrenuo dopadljivu metaforu uspoređujući epidemiju sa strelicom koja se penje u visinu, koja kad dosegne vrhunac uzlazne putanje, na trenutak zastaje kao da lebdi, da bi odmah krenula u neizbježnu krivulju prema dolje.

Trenutačno se Srbija nalazi na uzlaznoj putanji strijele i strašne more koja je zahvatila cijeli svijet. Ako među političarima i donosiocima odluka postoje dileme u vezi s uvođenjem izvanrednog stanja i drugim radikalnim mjerama za borbu protiv širenja virusa, naš zaključak i preporuka jesu “bolje je da vas danas mrze a da vas sutra vole, nego obrnuto”. Umjesto toga prihvatite da vas napadaju zbog pretjeranog djelovanja nego zbog izostanka djelovanja. Gorak lijek na gorku ranu!

Trenutno ne razmišljajući o broju stvarnih slučajeva korona virusa u Srbiji, a prema još nepotvrđenim pretpostavkama na temelju modela procjene širenja infekcije, čekanje jednog dana u provinciji Hubei za implementiranje strogih mjera izolacije stvorilo je 40% više slučajeva!

Dakle, jednodnevna razlika u mjerama društvene udaljenosti može pridonijeti eksploziji broja zaraženih i smrtnih slučajeva u našoj zajednici. To je eksponencijalna prijetnja. Nemojmo izgubiti iz vida činjenicu da bi to također pridonijelo urušavanju našeg zdravstvenog sustava.

Dobra vijest je da je stopa smrtnosti niska u usporedbi sa španjolskom groznicom koja je ubila gotovo sve koji su došli s njom u kontakt.

Loša vijest je da je stopa širenja virusa izuzetno visoka.

U situaciji kada se infekcija brzo širi, za ljude koji imaju moć i u ovom momentu rade pod enormnim pritiskom: Pogrešno ćete postupiti, ali manje ćete pogriješiti ako poduzmete mjere predostrožnosti nego ako ih ne primjenite.

Savjet građanima je da ubuduće prazne police s knjižagama, a ne trgovine. I dok ste u kućnoj izolaciji, pročitajte najčitanije djelo portugalskog nobelovca Josea Saramagha, roman Sljepoća. Nesumnjivo, jedna je od umjetnički najuspješnijih alegorija u kojoj ovaj fantastični pisac diseminira psihologiju masa i fenomen vođe epidemijskim primjerima.

Konačno, aludirajući na solidarnost i empatiju koje su nam danas najpotrebnije, citiramo ovaj članak: „Ako ne možemo biti ljudi, u pravom smislu te riječi, trebali bismo učiniti sve da ne budemo poput stoke“.

 

Autor: prof. dr. Zoran Keković

Autor je  predsjednik Centra za analizu rizika i upravljanje krizama u Beogradu. Stalno je zaposlen na Fakultetu sigurnosti, Sveučilišta u Beogradu. Predstavlja Srbiju u stručnim tijelima Međunarodne organizacije za standardizaciju u okviru kojih se razvijaju međunarodni standardi u sferi sigurnosti. Aktivan je član uglednih međunarodnih i nacionalnih tijela i organizacija čiji je cilj promocija i razvoj sigurnosne svijesti i kulture donositelja odluka u javnom i privatnom sektoru.

[1] Coronavirus: ‘We must choose who to treat,’ www.brusselstimes.com.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like