U čitavom ovom kaotičnom stanju ima, na žalost, i primjera gdje ljudi počinju gubiti živce ali i vlastito dostojanstvo. O tome možda najbolje svjedoče snimke s leta putničkog zrakoplova koji je letio iz Saudijske Arabije u Libanon (vidi link ispod teksta). Pojedini putnici nisu željeli staviti zaštitne maske na lice, nakon čega su počeli namjerno kihati na svoje susjede, koji su ih vrlo brzo „tradicionalnim“ metodama podučili kako se tako ne smije ponašati.
Zbog teškog i nepredvidljivog stanja vezano uz epidemiju koronavirusa francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je kako se od 17. ožujka zatvaraju vanjske granice EU na 30 dana. Osim toga čitava Francuska stavljena je u karantenu, slično kao i Italija. Zabranjeni su izlasci građana na ulice, a sve će to nadzirati i 100 tisuća policajaca. Podsjećamo kako je odluku o zabrani putovanja iz Europe u SAD s ciljem sprječavanja širenja Covid-19 virusa nedavno usvojila i Trumpova administracija.
Svatko za sebe, moglo bi se reći. Ali osim prema van, EU podiže i svoje unutarnje barijere ne odlukom službenog Bruxellesa, već rješenjima vlada samih država članica da se izoliraju jedne od drugih, smatrajući kako će se na taj način moći bolje nositi s nastalim velikim problemom. Bruxelles je to želio sprječiti, maštajući o modelu američkog državnog saveza (SAD-a) i tamošnjem, puno centraliziranijem sustavu vlasti, ali strah nacionalnih država očito je učinio svoje i iznova u praksi pokazao kako od EU jedinstva u smislu stvaranja jedne centralizirane nad-države, koja će iz jednog središta donositi sve ključne odluke za sve svoje zemlje članice, na kraju neće ostati ništa. Naravno, sve će se te zemlje, kada zatrebaju dodatna financijska sredstva (a tijekom i nakon ove zdravstvene krize koja može i ne mora trajati još dugo, ona će itekako zatrebati jer je za pretpostaviti kako će „presušiti“ domaći financijski izvori i nastati velike gospodarske štete) obratiti tom istom Bruxellesu, u čijim je institucijama pohranjena ogromna financijska moć. Tako ispada da se EU neprestano vrti u nekom svom začaranom krugu i paradoksu, u kojemu nitko jedan drugome ne želi u čvrsti zagrljaj od straha da ga onaj drugi „ne proguta“, ali se, isto tako, nitko ne želi niti previše distancirati jedan od drugoga, svjestan svih problema ostanka u „samoizolaciji“ i „vjetrometini“ u ova sadašnja i predstojeća složena i krizna vremena.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je kako broj zaraženih u svijetu naglo raste. Čini se kako dosadašnje zaštitne mjere koje države uvode i provode, kopirajući više manje jedna drugu u onom stupnju u kojemu to financijski i organizacijski mogu, ne pomažu širenju pandemije. U Europi zdravstveni djelatnici pozivaju stanovništvo na što češće pranje ruku, smanjenje socijalnih kontakata na minimum, a ako su već neizbježni, na držanje međusobnog razmaka od dva metra i sl. Zatvaraju se ugostiteljski i objekti zabavnog sadržaja, gospodarstvo pomalo posustaje, investitori su izgubili hrabrost, ali, kao i uvijek u kriznim vremenima, ima i onih kojima dobro ide. Primjerice, francuska kozmetička industrija temeljem pojačane potražnje Francuza za dezinfekcijskim sredstvima, nikada bolje nije prodavala svoj dezinfekcijski gel, koji je prema sastavu gotovo identičan onome kojeg proizvodi farmaceutska industrija.
Ali glavna zaštitna mjera u većini zemalja još uvijek ostaje izolacija. Svoje granice zatvorile su Kolumbija i Venezuela u kojoj se karantene nalaze na svakom koraku, Tunis je objavio vijest o zatvaranju svog zračnog prostora. Turska je počela s evakuacijom iz EU oko 4 tisuće svojih državljana koji su se tamo zatekli, ali i svih ostalih sunarodnjaka koji se žele vratiti u domovinu, izjavio je danas turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu. Koronavirus preko noći je učinio nemoguće – o prihvatu novih izbjeglica u EU više se nitko od tamošnjih političara ne usudi niti pomisliti, a kamoli o tome javno govoriti. To bi značilo političku smrt po sve one koji bi se i dalje zauzimali za „welkomen“ politiku prema migrantima s Bliskog istoka i Afrike jer europskim je narodima dosta i svojih muka. Većina država Europske unije prima još samo svoje državljene, a to isto čini i Rusija.
Europska komisija naglašava kako je slobodno kretanje u okviru Šengena zaustavljeno ali i da nadzor nad unutarnjim granicama ne smije ometati protok roba. Međutim, kako se to misli organizirati, još uvijek nije poznato.
U čitavom ovom kaotičnom stanju ima, na žalost, i primjera gdje ljudi počinju gubiti živce ali i vlastito dostojanstvo. O tome možda najbolje svjedoče snimke s leta putničkog zrakoplova koji je letio iz Saudijske Arabije u Libanon (vidi link ispod teksta). Pojedini putnici nisu željeli staviti zaštitne maske na lice, nakon čega su počeli namjerno kihati na svoje susjede, koji su ih vrlo brzo „tradicionalnim“ metodama podučili kako se tako ne smije ponašati.
Ali nezadovoljnih ima i u Europskoj uniji. Mnogi, naime, smatraju kako Bruxelles pomaže premalo, navodeći primjer Italije koja je morala zatražiti pomoć od Kine. Peking, iako i sam još daleko od konačnog rješenja problema s koronavirusom (stanje je sada nemjerljivo bolje nego li je to bilo prije samo još mjesec dana, što ne znači kako se epidemija u Kini ponovo ne može razbuktati) Italiji je odmah uskočio u pomoć u stručnom osoblju i svim potrebnim sredstvima. Utjecajni talijanski medij La Republica optužio je vladu u Bruxellesu kako nije htjela pravovremeno povećati proizvodnju zaštitnih maski i rukavica i da su Italiju ostavili da se samostalno nosi s ovom velikom krizom.
Europska unija očito se teško snalazi i nosi s kriznim situacijama (od izbjegličkih i sigurnosnih kriza do ove najnovije – zdravstvene). Nedovoljne kohezijske sile unutar te političke strukture i različiti, nerjetko i posve oprečni unutarnji interesi čine svoje. Hoće li nakon svega ovoga EU uspjeti izvući nužne pouke i zaključke i pronaći lijek za sve dosadašnje neučinkovite pa i štetne politike ostaje za vidjeti. Ili će sve to na sebe opet morati preuzimati nacionalne vlade, kao što je u povijesti uvijek i bilo. Ali ovoga puta na načelima uzajamnog poštovanja, međusobne suradnje i solidarnosti, a ne mržnje i ksenofobije, koja je, opet povijesno gledano, prečesto završavala u kaosu krvavih ratova, kataklizmi i demografske pustoši.
