Nedavno je Ustavni sud RH donio presudu (U-III-557/19 od 11.9.2019.) kojom je usvojio zahtjev za zaštitu ljudskih prava imigrantice A.B. iz Iraka. Rečenom presudom, koja je odraz već jedno vrijeme kod nas prisutnih trendova u zaštiti ljudskih prava (imigranata), tek je na prvi pogled iznenađujuća, Ustavni sud ne samo da je pravno pogriješio, nego je i otvorio više kontroverzi za buduće takve situacije. Možda je iz nekog od tih razloga presuda čak katastrofalna. Ustavni sud je pogriješio u ekstenzivnoj primjeni prava, osobito shvaćanju UN Konvencije o izbjeglicama, koja je arhi-temelj odluka u ovakvim stvarima, ali je i zanemario promjenu iskaza tužiteljice (žene) A.B., opravdavajući ga neobičnim (kulturnim?) razlogom da su o tome odlučivali muškarci. Stoga su možda važniji svi kulturni aspekti te presude.
1) Historijat spora
A.B., razvedena žena iz Iraka (ime i prezime Ustavni sud je anonimizirao, iz nepoznatog razloga, osim ako se ciljalo na dramatski efekt tajnovitosti i opasnosti), godine 2016. stupila je na teritorij Hrvatske, u pratnji sina i snahe, te zatražila međunarodnu zaštitu. U Iraku, njezinoj zemlji je rat, ISIL i kaos, a ona je Kurdkinja. MUP, rješavajući po zahtjevu u prvom stupnju (uz sudjelovanje muške službene osobe kao voditelja postupka i starijeg arapskog muškarca kao prevoditelja), utvrdio je činjenice i odbio zahtjev imigrantice A.B., te naložio izgon. Imigrantica se potužila Upravnom sudu u Zagrebu. Upravni sud je odbio žalbu imigrantice A.B., na što se ona žalila. No prije odluke Visokog upravnog suda u Zagrebu imigrantica je bitno promijenila zahtjev, tražeći međunarodnu zaštitu i iz razloga obiteljskog nasilja prema njoj kao ženi, koja je razvedena i obespravljena, štoviše je ranije kao djevojčica bila genitalno osakaćena. Potom je žalbu odbio Visoki upravni sud RH.
Čini se da je zahtjev A.B., u vrijeme baš kada je bitno promijenjen, bio podržan od strane hrvatskih NGO skupina za prava ugroženih žena. Kad se naposlijetku, svi, čak i ponavljani postupci zbroje, MUP i upravni sudovi su, odbivši zahtjev, između ostalog, utvrdili da je imigrantica A.B. nevjerodostojna, te da ranije genitalno sakaćenje nje kao djevojčice je već gotova stvar, da ne postoji „non refoulement“, tj. opasnost da ako A.B. bude izgnana da bi bila tada izvrgnuta opasnosti smrti ili toruture, nehumanog ili degradirajućeg postupanja.
A.B. se potom obratila ustavnom tužbom zbog povrede ljudskih prava Ustavnom sudu RH, koji je nedavnom presudom ukinuo zadnje nižestupanjske presude upravnih sudova, te uputio stvar na ponovno rješavanje Upravnom sudu u Zagrebu („procedendo“), izrazivši svoj stav, drukčiji od upravnih sudova, i time suštinski preokrenuvši stvar.
2) Hoćemo li birati svoje suce po našim preferencijama?
Ustavni sud sudskim aktivizmom iznašao je da je imigrantica A.B. bila saslušavana u prvostupanjskom upravnom postupku MUP od strane voditelja postupka muškarca i uz tada prevoditelja znalca arapskog jezika također muškarca. To je ocjenjeno neprimjereno situaciji ugroženosti od opasnosti, i stida žene A.B., jer se ona u takvoj situaciji (u Hrvatskoj) nije mogla slobodno izraziti, a niti je na to kulturno naučena, kao islamska žena. Tek kasnije se dotična oslobodila i postavila dodatne zahtjeve za međunarodnu zaštitu temeljene na obiteljskom nasilju i ranijem genitalnom sakaćenju protiv nje kao žene.
U MUP upravnom postupku nije traženo izuzeće službene osobe niti prevoditelja (inače postupak nije bio dostupan javnosti – tako se postupa i s djecom itd. – jer ipak nekako se mora postupati). U europskim kontinentalnim pravnim postupcima postoje tijela, ili sudovi, koji odlučuju, ali može se tražiti izuzeće osoba, pa i suda. U anglosaksonskoj pravnoj tradiciji odlučuje se o sastavu sudske porote („voir dire“) između većeg broja mogućih porotnika („venire“). Kod arbitraža često svaka od stranaka imenuje jednog arbitra, a predsjednika arbitraže imenuju suglasno. (No arbitra protivne strane ne može imenovati druga strana!). Poznat je tako kazneni „proces stoljeća“ u SAD (Kaliforniji) OJ Simpson (protiv sportaša „zvijezde“ osobe crne boje kože), radi ubojstva njegove žene Nicole Brown Simpson (bijele kože) i njezinog prijatelja (bijele kože) Ron Goldmana. Državno tužiteljstvo je tu možda strateški pogriješilo što je optužbu podiglo pred višim sudom (Downtown) Los Angeles („Donji Grad“), gdje ima velik broj stanovnika crne boje kože (i siromašnijih). A ne pred sudom Santa Monica (gdje se zbilo ubojstvo, a taj kvart je bijelački i „bolje stojeći“). Presuda OJ Simpson (od strane porote pretežno osoba crne boje kože, u izravnom TV-prijenosu sudskog teatra, zbog kojeg je prekidan TV-program, a cijeloj naciji je zastao dah) glasila je: „OJ Simpson nije kriv.“
Cilja li Ustavni sud u presudi A.B. na to da bi sada svatko mogao barem pokušati izabrati „svoju porotu“, ili sud, ili voditelja postupka u upravnom tijelu? Ako tako može kod žena (imigrantica), hoće li se i kod slučajeva obiteljskog nasilja nad žrtvama koje su muškarci uvažiti da „porota“ recimo budu muškarci (uzmimo da se još zatraži da nisu homoseksualci ili recimo da nisu gender identitet „žena zarobljena u muškom tijelu“?)? Dokle neki takav princip može ići? Kod poreza? Kod droga-kriminala? Recimo neka bude tako 16 porota, ili možda 61 porota, za svaki gender i za svaki drugi identitet, kako se svakome priliči? „Ja sam ono što ja kažem da jesam. A nisam ono što ja jesam. Priznajem samo sud svoje Partije …“.
3) Kulturna arogancija zapadno/eurocentrične presude Ustavnog suda
Presuda A.B. Ustavnog suda je kulturno arogantna. Presuda uzima da je (u islamu) žena podređena muškarcu odnosno diskriminirana, „strukturno“. I zato žena jest nerijetko objekt obiteljskog nasilja odnosno biva žrtvom. U svijetu ima nešto ispod 2 milijarde muslimana, po dakle statistici oko 1 milijarda je islamskih žena. Od tih podređenih žena recimo neka je tek 1% žrtva nasilja, obiteljskog ili drugog. To je 10 miliona. Da li je Hrvatska ovom presudom Ustavnog suda otvorila vrata za tih 10 miliona žena? Dođite k nama? Mi ćemo vas zaštiti? „Welcome to the PleasureDome“ „Dobro došli u HramZadovoljstva“ (FrankieGoesToHollywood).
Može se potegnuti europrogresivno pitanje da li su npr. i u Rimokatoličkoj crkvi žene također „strukturno“ onemogućene u nekim pravima, čak „strukturno“ podređene muškarcima? Argumentacija glede islamskih žena imigrantica nalikovala bi tada argumentaciji o ženama u Rimokatoličkoj crkvi? Što bi o tome rekli (hiper-sekularni, hiper-seksualni) zagovaratelji „europskih vrednota“ ljudskih prava? Ali o tome nećemo sada dalje…
Islam tvrdi da je žena u islamu priznata, cijenjena, zaštićena, osobito kao majka. Obiteljsko nasilje može se pojaviti dakako, ili posebno još zločin iz časti („honour crime“). Zločin iz časti međutim ne postoji samo u islamu. On je prisutan i danas baš i u /zapadno/eurocentričnoj kulturi. Jimmy Hendrix pjeva „Hey Joe“: „Hey Joe Where you goin’ with that gun in your hand? I’m going down to shoot my old lady You know I caught her messin ’round with another man…“ („Hej Joe kud si krenuo s tim pištoljem u ruci? Krenuo sam upucati svoju staru Gospođu jer sam ju zatekao sa drugim muškarcem…“). Zašto bi se pretpostavljalo da je žena u islamskoj kulturi automatski („po defaultu“) u opasnosti? Da li se isto sada pretpostavlja i u /zapadno/eurocentričnoj kulturi? Neobično je također, da je Ustavni sud uopće razmatrao stav, da žena u islamu treba biti „snishodljiva“? (Tko je ovdje „snishodljiv“ sugerirat ćemo malo dalje.) Nadalje, čemu u tekstu presude služi zagonetno, zastrašujuće, 10-tak puta, navođenje arapskog termina „mahram“, a to bi bio „skrbnik“ ženi A.B.? To su neke mistične tajne opasnog Orijenta? (I o tome tko je nekome „mahram“ sugerirat ćemo dalje.)
Postavlja se pitanje misli li Ustavni sud, time i Republika Hrvatska, ambiciozno mijenjati kulturne i pravne običaje drugih kultura, onih izvan /zapadno/eurocentrične kulture? „Tuđe nećemo svoje ne damo“? „Nećemo vaše nekontrolirane imigrante. Ali nećemo se ni mi miješati u vaše kulturne običaje u vašim zemljama“??
4) Izbjeglice i lažni izbjeglice
UN (Ženevska) Konvencija o izbjeglicama (1951, 1967), na koju se pozvao i Ustavni sud, navodi razloge za azil: osnovani strah od progona, nemogućnost ostvarenja zaštite u državi progona, progonjeni mogu biti po osnovi rase, vjere, nacionalnosti, političkog uvjerenja ili pripadnici „posebne društvene skupine“ koja je izložena progonu (kao što su npr. Jezidi u Iraku). Tako na studijima ljudskih prava u Europi redovno profesori postavljaju intrigantno pitanje za diskusiju: „Što mislite da li bi homoseksualci mogli biti progonjena skupina po UN Konvenciji o izbjeglicama?“ Ali, odnedavno, tu je ne samo intrigantna akademska rasprava, nego je usvojena „progresivna“ regionalna europska pravna regulacija koja se zove Istanbulska konvencija za zaštitu žena od nasilja (i za „gender mainstreaming/rodnu ideologiju“). Nju je Hrvatska prvo potpisala, pa onda ratificirala 2018. godine, ovo zadnje ne bez prijepora u javnosti. Istanbulska konvencija, koja ne može promijeniti UN Konvenciju o izbjeglicama, ipak je eto stipulirala da će se UN Konvencija o izbjeglicama kreativno primjenjivati na „pozitivan gender mainstreaming“ način. Države se obvezuju pravno tumačiti UN Konvenciju tako da se u „posebnu skupinu“ uključe opcijski kulturalno/socijalni gender identiteti, dakako koji su u opasnosti, dakako i žene (biološke, i kulturno-socijalne identitete).
Ustavni sud je shvatio dakle u slučaju A.B. UN Konvenciju o izbjeglicama savezno sa Istanbulskom konvencijom, uzevši A.B. kao pripadnicu „posebne zaštićene skupine“ ugroženih žena u Iraku (Kurdistanu, Bagdadu). Time je dovedena u primjenu Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava, članak 3. zabrana torture, nehumanog i degradirajućeg postupka, i „non refoulement“ izbjegličkog prava, dakle tome odgovarajući članak 23. Ustava.
Manje je poznato da o pitanjima imigracije postoji presuda Vrhovnog suda SAD Sale (Acting Comissioner Immigration…) v. Haitian Centers Council, iz vremena Haiti migrantske krize na moru, za vrijeme predsjednika Busha st. On je izdao Izvršni nalog Obalnoj straži („Executive Order“, ovdje znan kao „Kennebunkport Order“, što nije samo zapovjed u vojnom smislu, već je sličnije predsjedničkoj uredbi sa zakonskom snagom), da se Obalna straža izmjesti 1000 milja južnije od teritorija SAD (Louisiane), blizu Haitija pred rub njegovih teritorijalnih voda, i da presreće i odvraća haitijske migrante (čak da ih time spašava na moru!). Nižestupanjski sudovi SAD su to poništili. Ali je Vrhovni sud, po žalbi države, temeljem ustavnih predsjedničkih ovlasti, i UN Konvenciji o izbjeglicama, odlučio da je Izvršni nalog valjan (ustavan). Jedna „caka“ je da je presretanje i odvraćanje vršeno van teritorija SAD. Obaveza „non-refoulement“ nije utvrđena. Ta presuda nije dio hrvatskog pravnog poretka, a sličnih presuda ima danas još, npr. glede predsjednika Trumpa, te se iste trebaju sagledavati kao argumentativne.
Nije uvijek bio SAD „nemilosrdan“ prema imigrantima. Svojevremeno je Fidel Castro na Kubi bio ispraznio domaće zatvore i duševne bolnice, pronašao među tim ljudima neke sa „leadership“ sposobnostima, namjestio im čamce, i pokazao: „Tamo je Amerika“. Dok se je pri prijelazu mora, koje je tamo veličine Jadranskog mora, Obalna straža SAD uopće snašla tko im to imigrira, poduzetni „ljudi iz čamca“ već su bili na teritoriju SAD, Floride.
Može se danas misliti što se hoće o američkom predsjedniku Trumpu, ali zid na granici kojeg je on predvidio je /međunarodno/pravno dopušten. A što će učiniti sutra Erdogan, tko zna?
Donekle više je poznato da pitanjima imigracije postoji i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava, Strasbourg (ESLJP, ECtHR). Ona je ponekad skoro pa suprotna praksi Vrhovnog suda SAD. Tako je ESLJP u slučaju Hirsi Jamaa v. Italy razjurio akciju talijanske mornarice prema imigrantima na moru iz pravca Libije, pa i protivno međunarodnom sporazumu Italija-Libija, a pozivom na Europsku konvenciju za ljudska prava, osobito na individualni pristup svakom imigrantu, također na UN Konvenciju o izbjeglicama. Postoji obveza „non-refoulement“ za Italiju. Novija presuda ESLJP Khlaifia v. Italy pokazuje izvjesni „sudski pasivizam“ (izraz prof.dr. Iris Goldner Lang) i manje reteriranje od dotadašnjih europskih ekspanzivno permisivistički shvaćenih ljudskih prava migranata (sada se reterira, za razliku od progresivističkog „sudskog aktivizma“ Ustavnog suda u presudi A.B.). Ali Khlaifia je još 1000 morskih milja udaljena od američke presude Sale. Nije baš poznata ni presuda ESLJP Jabari v. Turkey, koja se odnosi na slučaj gospođice iz Irana, koja je očekivala da će ju oženiti njezin dečko, međutim on se odlučio za drugu, ali nije prekinuo veze sa njom, ranijom. Dotična je uhićena jednog dana dok se šetala sa svojim oženjenim muškarcem na javnom mjestu. No, uz pomoć obitelji (što li ipak znači obitelj?) uspjela je pobjeći iz iranskog zatvora, štoviše pribaviti lažnu kanadsku putovnicu, s kojom je (što je kazneno djelo) pobjegla, avionom preko Istanbula, do Pariza, namjeravajući ići do Kanade. Ali je u Parizu uhićena i izgnana natrag u Tursku, a prijetio joj je izgon u Iran. Intervenirao je UNHCR, priznavši joj status izbjeglice, te je ESLJP gospođicu „non refoulement“ zaštitio od ne-humanog izgona natrag u svoju ne-kulturnu(?) domovinu (gdje se više, avaj, neće moći šetati sa svojim oženjenim muškarcem). Da je Bagdad opasan bio je utvrdio i Sud pravde Europske unije (CJEU) Luxembourg u prethodnom pitanju primjene EU Kvalifikacijske direktive za međunarodnu zaštitu Noor and Meki Elgafaji v. Staatssekretaris van Justitie, kada je suradniku britanske tvrtke i supruzi omogućio dodatnu međunarodnu zaštitu, preokrenuvši ranije odluke nizozemskih tijela. Slično kao danas hrvatski Ustavni sud, ali Ustavni sud, iako ju je spomenuo, nije se pozvao sada na „dodatnu“ zaštitu, nego (tek) na zaštitu Ustava i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava.
Stoga se postavlja pitanje ekspanzivnog permisivizma „non refoulement“ i u presudi A.B. Ustavnog suda. U hrvatskom tisku je glede A.B. spomenuto da je 15 kaznenih djela navodno počinjeno (po europskim kriterijima) protiv nje. Iskazano je i da A.B. više nije u Hrvatskoj, nego međunarodnu zaštitu, od Hrvatske, traži sada iz neke druge EU države. (Da li je sreća u nesreći da je Hrvatska jedna od siromašnijih država EU, pa možda neće biti toliko zanimljiva za neku masovnu nekontroliranu imigraciju, no ponekad se preko nekog mora i proći … )
Također je nezgodna sugestija ustavne presude A.B. da bi se možda izlaz za dotičnu imigrantkinju mogao tražiti i u „internal flight alternative“ odnosno njezinom vraćanju u neku drugu sigurniju regiju (ili „sigurnu žensku kuću“?) unutar Iraka. Takva praksa ipak baš nema prolaz na ESLJP, pa je eto Ustavni sud iznio prilično iluzornu sugestiju. Više puta ESLJP odlučio je da vraćanje u neki drugi „sigurniji“ dio države (koja krši ljudska prava imigranta) nije dopustivo (tako presuda ESLJP Salah Sheekh v. the Netherlands glede Somalije gdje ima stalnog rata i presuda ESLJP Hilal v. the UK Tanzanija/Zanzibar gdje nema rata).
Hrvatska se po migrantskom pitanju nalazi u nezgodnoj (shizoidnoj) situaciji. S jedne strane ide priljev ili mogućnost još većeg priljeva imigranata bez urednog prelaženja granice, među kojima ima i nešto malo izbjeglica. S druge strane Hrvatska se dokazuje da je podobna za Schengen i zaštitu vanjske granice EU. S treće strane Hrvatsku proziva Dunja Mijatović, povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe zbog kršenja ljudskih prava imigranata (na pošteni postupak radi azila i drugih oblika zaštite). S četvrte strane Hrvatska ima vrlo duge granice kao vanjske granice EU, a malo sredstava da ih štiti. Da li je Hrvatska zbog svega toga prema nekome „snishodljiva“? Da li su EU, ili Vijeće Europe, danas hrvatski „mahram“?
5) Dekonstrukcija ljudskih prava i njihovih dramatičnih likova glumaca
Mutua Makau navodi „damned metaphor“, „prokletu metaforu“ ljudskih prava, odnosno naratološku strukturu ljudskopravnog spora. Država (ili Državica) je uvijek Nasilnik, Žrtva je nedužna i nemoćna, tada dolazi Spasitelj NGO ili Međunarodni sud. No nije li ta naratološka struktura danas dekonstruirana: Država (ili Državica) je Bespomoćni Ostarjeli Zmaj koji više ne riga vatru iz ustiju nego otpušta tek starački smrad, Princ Spasitelj nije baš više zainteresiran za žene, a Princeza Žrtva se stalno gleda u ogledalo pitajući se „Jesam li najljepša na svijetu?“? Pa sad Dobrohotni Kralj Suveren više ne zna što da čini?
Pompeova Komisija za neotuđiva prava US State Departmenta (State Department je zadužen za praćenje ljudskih prava i religijskih sloboda, u ovoj Komisiji nije niti jedan član iz State Departmenta, ali je ista popunjena ekspertima religioznih orijentacija) pokušava revidirati američku politiku ljudskih prava, „povlačenjem“ ljudskih prava u svim svojim silnim dekonstrukcijama i inačicama natrag na temeljna ljudska prava iz Američke Deklaracije o nezavisnosti. Tvrde, preveliko širenje ljudskih prava je zamutilo koncept temeljnih odnosno neotuđivih ljudskih prava. Ili, brojne dekonstrukcije i inačice ljudskih prava, zamutile su ljudska prava. Od šume se više ne vidi drveća.
John Lockeov /proto/modernistički pojedinac je, glede ljudskog prava, uvijek nasuprot Državi, a ne može biti glede ljudskog prava nasuprot npr. nekoj multinacionalnoj korporaciji ili nekom nad-državnom NGOu. Postavlja se pitanje je li taj strukturni-referentni okvir ljudskih prava (zapadno-eurocentričnih) danas odgovarajući izazovima post-modernog svijeta? Islam ima nešto drukčiji koncept pojedinca „fardi“, ali i zajednice „umma“, nego zapadnjački Locke. Izbjeglice, također migranti (što je širi pojam) inače nisu državljani-pojedinci Lockeove države, nego su ne-državljani, stranci, koji imaju neka ljudska prava.
Kršćanske manjine na Bliskom istoku i njihova ljudska prava danas štite tako nazvani „populisti“ (ne-liberalni demokrati ili „autoritarni“) kao što su Orban i Putin. SAD su oduvijek bile privržene religijskim slobodama u sekularnoj državi, a na Bliskom istoku ustrajno podržavaju Izrael, ali i Saudijsku Arabiju. Na Bliskom istoku danas EU i Vijeće Europe nastoje zaštititi npr. „posebnu skupinu“ homoseksualce (pa i kreativnim tumačenjima UN Konvencije o izbjeglicama kako je već rečeno). U /zapadno/europskim državama često se ugrožene kršćanske manjine s Bliskog istoka zaštite od strane kršćanskih crkvenih organizacija, a o tom potom koliko se štite i od država.
Zašto ili s kojim pravom /multi?/kulturna „Europa“ intervenira u tuđu kulturu i pravni poredak države na islamskom Bliskom istoku, ili u bilo koju drugu kulturu, pa čak i u svoju kulturu? Nadalje, gdje je tu realpolitika? Što je svijet danas, u kome se iz ovih ili onih razloga urušio međunarodni multilateralizam i svatko se mora brinuti sam za sebe? Zapadnjački „wishful thinking“ (učenih dobro plaćenih think-tankova, sveučilištima i obavještajaca) kako će Arapsko proljeće biti liberalno-konzumeristička revolucija pokazao se skroz promašenim, moguće i zbog kulturnih predrasuda. Da li zato treba uslijediti sada nova „revolucija“ masovnim primanjem migranata, ili s druge strane, interveniranjem u pravne poretke njihovih zemalja, ili u pravne poretke zemalja primateljica? Da li su „gender mainstreaming“, pa čak i „vladavina prava“, te „europske vrijednosti“ kao izvozni proizvodi EU, jednako kvalitetni kao i drugi poznati EU izvozni proizvodi, kao što su npr. BMW, Mercedes itd? Hoće li biti modernistički hege-monizam /zapadno/eurocentrični (sekularističke) kulture, ili postmoderni pluralizam (kultura, teorija, religija itd.)? Tolerancija ili usmjereni permisivizam?
Sada se presudom Ustavnog suda A.B. stalno progredirajuća /zapadno/europska zaštita ljudskih prava, i njezina hrvatska ambiciozna franšiza, proširuje sveobuhvatno, na žene u opasnosti od obiteljskog nasilja, ali i na takve iz islamskih zemalja. Dobro. Neka. Što je slijedeće? („Sve što je čvrsto i stalno pretvara se u dim…“ (Marx & Englels, Manifest).
Da li postoji hrvatski provincijalni kompleks manje vrijednosti, fasciniranost „Zapadnom Europom“ („koje smo oduvijek bili dio“)? Hrvatski politički narod znao je i „lutati kao guske u magli“ (nakon što se stoljećima zaklinjao u vjernost Habsburgu pa se odjednom našao na vjetrometini). Pa je taj narod imao „hrvatsku šutnju“ 80-tih god. 20. st. dok je Milošević razvaljivao Yu-federaciju. Trče li i danas neke hrvatske „guske“ u neku /zapadno/europsku kulturno-pravno-civilizacijsku „maglu“? Pritom se još diče kako su „šik“?
6) „Idem i ja – ne ti ne – a zašto ne – zato jer ne“ Pravobraniteljice za ravnopravnost
Pravobraniteljica za ravnopravnost žena (i gender identiteta), koja se službeno naziva Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić je intervenirala u ustavni postupak A.B. na strani tužiteljice A.B. Opširno je obrazlagala i primjenu Istanbulske konvencije u smislu „progresivne“ stipulirane primjene te (inače regionalne), konvencije na UN, inače (svjetsku) Konvenciju o izbjeglicama, u pogledu ugroženih žena (imigrantica).
Da li bi Pravobraniteljica za ravnopravnost Višnja Ljubičić tako možda aktivno reagirala i u slučaju nekog muškaraca žrtve (ne daj Bože i branitelja usto)? U redu je da u Hrvatskoj postoji 20-tak azila/skloništa za žene žrtve obiteljskog nasija, možda ih treba i više (sa ili bez Istanbulske konvencije). Ali koliko ima takvih azila/skloništa za muškarce žrtve obiteljskog nasilja? Ili barem Unisex azila? (Prekršajnih kazni za žene ili djecu nasilnike prema muškarcima ima.) Odgovor je: Za muškarce žrtve obiteljskog nasilja nema ni 1 azila. Pitanje je ako se pruža pozitivna diskriminacija jednom identitetu, zašto se ne bi pružila i drugom? Daljnje pitanje: Hoće li Hrvatska pružiti dobrodošlicu „Welcome“ također i za muškarce (spolne i rodne) s Bliskog istoka npr. za vojne bjegunce? Gdje će ih smjestiti? Zar u ekskluzivne azile za žene? Pritom hrvatski vojnici neka idu umjesto njih boriti se u njihove zemlje, protiv terorista, neki nažalost čak i poginuti, tamo daleko …
Autor: Marko B., Hrvatska, pravni stručnjak (prezime autora poznato je redakciji)
(Napomena: stavovi izneseni u ovom tekstu isključivo su stavovi autora, a ne nužno i redakcije. Također, u tekstu priložene fotografije odabir su samoga autora.)
