Razdoblje od 1923. do 1929. bio je ključno razdoblje u kojem je Staljin odnio pobjedu u borbi vlast, tj. postao je neupitni vođa i diktator Sovjetskog Saveza iako se nije nikada službeno tako nazivao. Nakon Lenjinove smrti niti jedna osoba nije dominirala partijom i Staljin je bio tek jedan od istaknutih lidera, a to su još bili Trocki, Zinovjev, Kamenjev, Buharin, Rikov. Međutim, u borbi za vlast pokazalo se presudno to što je Staljin zauzeo poziciju generalnog sekretara. Bila je to ogromna početna prednost (svojevrsni pole position – vodeće mjesto na početku auto-moto utrka), koju nikada i pod nikakvu cijenu nije ispuštao iz ruku.
Formula za preuzimanje vlasti – kult Lenjina i partijsko jedinstvo
U neformalnoj borbi za vlast isticao je kako on jedini zapravo razumije lenjinizam i jedini može zaštititi socijalističku revoluciju. Upravo je Staljin bio glavni zagovornik balzamiranja tijela pokojnog vođe za što je dobio većinu glasova Politbirou. U travnju 1923. na Sverdlovljevu partijskom sveučilištu u Moskvi održao je predavanja „O osnovama lenjinizma“, na kojima se prikazivao kao glavni apostol marksizma-lenjinizma. Staljin se pozivao na Lenjina kako bi naglašavao jedinstvo partije koje je sam Lenjin često isticao, npr. na 10. kongresu 1921. Ujedno je žestoko napadao stranačke frakcije. Pritom se predstavljao kao nositeljem jedinstva zbog funkcije generalnog sekretara. Staljin je definitivno vjerovao u te ideje, ali njihovo naglašavanje koristio je za prikupljanje političkih bodova.
Staljin je bio iznimno politički razborit i tu razboritost je maksimalno koristio u komunističkoj političkoj utakmici. Iako je bio generalni sekretar nije osobno imenovao većinu dužnosnika, već je to radio Centralni komitet. Međutim, razradio je uspješnu taktiku. Na sastancima CK i Politbiroa uvijek je sebi osigurao poziciju posljednjega govornika. Tako je imao prednost uvida u to što drugi govorei on je kao posljednji govornik zapravo ukratko sažeo mišljenje većine. Tako je ispalo da je Staljin glasnogovornik partije i glas zdravog razuma. „Dar za šutnju“ učinio ga je jedinstvenim u zemlji u kojoj su svi govorili previše. Napadao je i ismijavao svako odstupanje od partijske linije, što je tumačio sarkazmom kada bi sam upao u probleme i trebao promijeniti stav. Ta je taktika dala rezultate i s vremenom je većina vodećih komunista povjerovala u mišljenje kako je Staljin najsnažniji provoditelj partijskih zamisli.
Staljin vs. Trocki i drugovi (Lijeva opozicija)
S druge strane, glavni pretendent za vlast, Lav Trocki, iako je odigrao ključnu ulogu u građanskom ratu, sukobio se Lenjinom dok je još bio živ. Zagovarao je veći stupanj partijske demokracije i bio je protiv NEP-a jer je smatrao kako donosi obnovu kapitalizma. Trocki je smatrao da je NEP oslabio SSSR dopuštajući privatnom sektoru da zauzme važnu poziciju u sovjetskom gospodarstvu, dok je po njegovom mišljenju državni planski sektor gospodarstva slabio, uključujući sektor teške industrije ključan za nastavak industrijalizacije i jačanje obrane. Trocki je pozvao državu da usvoji program masovne industrijalizacije i kolektivizacije poljoprivrede, čime bi se razvila proizvodna sredstva i pomoglo SSSR-u da parira zapadnim kapitalističkim zemljama.Uz to, Trocki je zagovarao izvoz komunizma, koncept „Permanentne revolucije“ tvrdeći da komunizam ne može preživjeti u Rusiji, za razliku od Staljina koji je prihvatio koncept „Socijalizma u jednoj zemlji“. Trocki se udaljio od Lenjinove baštine, dok joj se Staljin približio što je išlo u korist Staljinu. Iako su spasili Staljina kod čitanja oporuke, Zinovjev i Kamenjev brzo su ga napustili kad su shvatili da im je on izravni konkurent za vlast.
Potkraj 1924. i sljedeće dvije godine Staljin je u svojim člancima krenuo javno napadati Trockog, Zinovjeva i Kamenjeva. Krenuo ih je nazivati „Ujedinjenom“ iliti „Lijevom oporbom“ i tvrditi da žele podijeliti partiju. Oni doista jesu bili ljeviji od Staljina koga su nazivali desničarom. Godine 1924. Staljin jeuklonio ime Trockog iz svih naziva gradova, poljoprivrednih dobara, tvornica i vojnih brošura u kojima se slavio njegov doprinos u građanskom ratu kao zapovjednika Crvene armije. Staljin i njegovi pristaše napadali su Ujedinjenu oporbu da su većinu karijere bili menjševici, protivnici Oktobarske revolucije i sl. Do 14. kongresa partije u prosincu 1925. Staljinovi protivnici bili su u žestokoj defenzivi. Staljin je rijetko napadao njih osobno nego je mudro apstraktnije govorio o prijetnji revoluciji kako se ne bi isticala osobna netrpeljivost. O sebi je često govorio u trećem licu kako bi naglasio zastupanje partije. Ta je taktika davala rezultate. Kada je Kamenjev započeo govor napadajući Staljina kao vođu partije, delegati su glasno krenuli skandirati: „Staljin, Staljin!“
Presudni listopad 1927.
Plenum Centralnog komiteta u listopadu 1927. bio je ključan za Staljinovo osvajanje vlasti. Tada je Staljin planirao isključiti iz CK Zinovjeva i Trockog koji su već ranije bili isključeni iz Politbiroa. Trocki je uoči Plenuma napisao dugo pismo u kojem je napisao povijest partije i naglasio dijelove Lenjinove oporuke koji su denuncirali Staljina. 23. listopada na Plenumu Trocki je žestoko osudio Staljina kao opasnost za partiju i državu te ga je nazvao „birokratskim čudovištem“. Neki nazočni su ga napali uzvikujući „kleveta“ i „frakcionaš“. Staljin je bio prisiljen odgovoriti, ali suzdržano i ogorčeno. Prihvatio je napade na sebe: „Mislim da bi bilo neobično i uvredljivo kad bi oporba, koja pokušava uništiti partiju, hvalila Staljina, koji brani temelje lenjinističkog načela partije“. Bez dvoumljenja je prihvatio Lenjinov opis da je „pregrub“ izokrenuvši značaj pojma za 180 stupnjeva:„Da, drugovi, grub sam prema onima koji neoprostivo i pakosno ruše i dijele partiju.“ Staljin je pozvao delegate da grubost prihvate kao vrlinu, a ne manu. Zatražio je isključenje svih onih koji su ga osudili i htio da ga prekore jer je bio preblag prema njima u prošlosti. Staljin je odnio pobjedu uz fanatične ovacije delegata: „Tako je, zaslužuješ ukor“ i fanatičan pljesak. Oporba je isključena iz CK, a narednog mjeseca i iz Komunističke partije. Trocki nije htio priznati svoje pogreške i pokajati se. U siječnju 1928. protjeran je u egzil u Kazahstan, a godinu kasnije u Tursku i nikada se više nije vratio u Sovjetski Savez. U Meksiku ga je u kolovozu 1940. likvidirao Staljinov atentator.
Staljin vs. Buharin i drugovi (Desna opozicija)
Eliminacija Lava Trockog, glavnog konkurenta za vođu SSSR-a, nije značila da je bitka za prijestolje gotova. Preostali su još neki pretendenti, a najozbiljniji od njih bio je Nikolaj Ivanovič Buharin. Upravo je Buharin (glavni urednik Pravde) sa svojim bliskim suradnicima bio Staljinov suradnik u bitki protiv Ujedinjene oporbe. Buharin je iz ideoloških razloga davao potporu Staljinu u CK i Politbirou. Buharin je bio iznimno popularan ne samo u krugovima partije nego i u širim narodnim masama. Može se reći kako je je bio pravi miljenik ruskog naroda kao rijetko koji partijski dužnosnik izuzev Vladimira Lenjina. To nije bilo čudno jer je bio čovjek iz naroda – društven, iskren, ljubazan, pravi intelektualac, enciklopedijskog znanja, prepoznatljiv po crvenoj kosi, podrezanim brčićima i kozjoj bradi. Bio je dijete učitelja, studirao je ekonomiju na Sveučilištu Moskva prije nego što je stupio u partiju 1906. Pobjegao je u inozemstvo 1910., a vratio se poslije Oktobarske revolucije.
Za vrijeme Ruskog građanskog rata zagovarao je širenje revolucije na druge zemlje i prisilno provođenje kolektivizacije i industrijalizacije, ali je s vremenom, nakon uvođenja NEP-a 1921. postao umjereniji. Naglasio je kako „grad ne bi smio pljačkati selo“. Nije bio pretjerano politički spretan, ali su ga tijekom 1920-ih mnogi u Rusiji i inozemstvu vidjeli kao logičnog Lenjinovog nasljednika. Bio je dobar i sa Staljinom i Trockim pogotovo zbog intelektualnih poveznica i njegove širine pogleda. Buharinov krug suradnika uključivao je moskovskog vođu partije (de facto gradonačelnika Moskve) Nikolaja Aleksandroviča Uglanova, sovjetskog premijera Alekseja Ivanoviča Rikova i predsjednika sindikata Mihaila Pavloviča Tomskog. Oni nisu tvorili partijsku frakciju, ali su dijelili viziju uravnoteženog gospodarskog rasta i stabilnog društvenog razvoja. To je bila alternativa staljinističkoj diktaturi i zato se njih Staljin bojao. Staljin je vjerojatno zbog popularnosti oduvijek htio eliminirati Buharina, ali trebala su izbiti na vidjelo politička neslaganja kako bi imao opravdanje za takav brutalan čin.
Raskol u mišljenjima krenuo se događati 1925. kada je Buharin podržavao NEP, a Staljin je bio protiv takve politike dugoročno jer je htio bržu industrijalizaciju i kolektivizaciju. Nakon što je početkom 1928. eliminirao Trockog mogao je polako krenuti provoditi tzv. Drugu revoluciju i u proljeće je zatražio od seljaka izvanredne mjere za otkup žita. Buharin se tome otvoreno protivio. Staljin je u svojim govorima naglašavao stvaranje nove stranačke frakcije koja se protivi gospodarskoj revoluciji. U Moskvi je Staljin namjestio izbore za gradski komitet koncem studenog 1928. kako bi njegov kandidat Vjačeslav Molotov osvojio većinu, odnosno kako bisvrgnuo gradskog vođu partije Uglanova, bliskog Buharinova suradnika. Tim činom Buharin i njegov krug našli su se izolirani u Moskvi u kojoj su dotad imali potporu.
Presudna 1929.
U siječnju 1929. Staljin je prozvao Buharina kao predstavnika koji se protivi partijskoj politici. Na to je Buharin odgovorio člankom u Pravdi u kojem je napao Staljina Lenjinovom oporukom. Iznio je svoje viđenje lenjinizma i prozvao je Staljina kako radi protiv partijske demokracije. Neočekivano hrabro, Buharin je 30. siječnja izjavio kako se „staljinistički režim više ne može podnositi u našoj partiji“. Staljin je odgovorio tako što je osigurao većinu u CK, a ostalo je bilo lako. Na Plenumu CK u travnju Buharinovi pristalice napali su Staljina. On je na svaki napad odgovarao „to je beznačajno“, ali je zaključio vlastitu obranu citatima iz Lenjinove oporuke u kojoj njen autor osuđuje Buharina zbog neortodoksnog i skolastičkog marksizma. Centralni komitet je smijenio Buharina i njegove suradnike.
U studenom 1929. Buharin je izgubio mjesta glavnog urednika Pravde i člana Politbiroa. On, Rikov i Tomski morali su napisati pokajničko pismo zbog svojih pogrešaka. Tomski je smijenjen s mjesta vođe sindikata, a u prosincu 1930. na mjesto predsjednika vlade SSSR-a postavljen je umjesto Rikova Staljinov bliski suradnik Molotov. Tzv. „Desna oporba“ je bila uglavnom fikcija premda su razlike u mišljenjima definitivno postojale. Staljin je smatrao da Buharin ne razumije Lenjina i u jednoj svađi uoči njegova isključenja kazao je: „Ti i tebi slični niste marksisti, vi ste vračevi. Nitko od vas nije shvatio Lenjina!“ Buharin je likvidiran u Velikoj čistki na kraju 1930-ih jednako kao i Uglanov, Rikov i Tomski.
Prosinac 1929. – ustoličenje novog sovjetskog diktatora
U prosincu 1929. u cijelom Sovjetskom Savezu pompozno je proslavljen Staljinov rođendan (pogrešno se slavio 21. prosinca jer je pravi datum 18. prosinca). Popis članova Politbiroa, koji se redovito u Pravdi pojavljivao abecednim redom, promijenjen je kako bi Staljin dobio prvo mjesto te je istaknut kao „Lenjinov prvi sljedbenik i vođa partije“. To je bio dokaz kako je Staljin definitivno pobijedio u igri za komunističko prijestolje i da nema konkurenata osim teoretski svojih bliskih suradnika. Staljin je postao vrhovni vođa SSSR-a i prikriveni diktator (i dalje se ponašao skromno i nije volio raskošan život) iako nije bio predsjednik vlade jer je tu funkciju dao svome suradniku Molotovu i neće je preuzeti sve do 1941. Politbiro je napunio svojim bliskim suradnicima Klimentom Vorošilovom, Lazarom Kaganovičem i Grigorijem Sergom Ordžonikidzeom. Oni su se zajedno sa svojim šefom pobrinuli da sve važne državne ustanove vode odani ljudi. Mnogi gradovi su dobivali Staljinovo ime: u lipnju 1924. Jozuvka (moderni Donjeck) preimenovan je u Staljino, u travnju 1925. Caricin u Staljingrad. Staljin je mogao krenuti u proces Druge revolucije industrijalizacije i kolektivizacije, koja je, doduše, jako sličila na prijedloge Lijeve opozicije.
Okrutnost u službi političkih i osobnih ideala
U intervjuu američkom novinaru Walteru Durantyju, Staljin je posprdno reagirao na pitanje koliko svoj politički uspjeh duguje sreći: „Na što vam ja nalikujem, na nekakvu gruzijsku babušku koja vjeruje u bogove i vragove? Ja sam boljševik i ne vjerujem u te besmislice.“ Nakon kratke pauze dodao je: „Vjerujem u samo jednu stvar, snagu ljudske volje.“
Ipak, svoj uspjeh uvelike je dugovao sreći. Bio je obziran prema kolegama dok su mu trebali. Sa suparnicima se nije svađao nego ih je nadmudrivao. Navodno je rekao Lenjin: „Čuvajte se Staljina. On je uvijek spreman da vas izda.“ Cijelo vrijeme političke karijere bio je užasno nepovjerljiv prema drugima što je rezultat dugogodišnjeg života i rada u ilegali. Povjesničar Dmitrij Volkogonov je napisao: „Što je više moći skupio i držao u rukama, to je više moći htio.“ Povjesničar Robert Tucker je zabilježio: „Slava… je bila njegov trajni cilj.“ Buharin i Trocki smatrali su kako Staljina pokreću ljubomora, zavist i sitne ambicije. Nakon uspješne obrane Caricina u ratu izjavio je da bi rado žrtvovao 49% kad bi time mogao spasiti 51% – revoluciju.
Glavna misao Staljinove djelatnosti bila je obrana Oktobarske revolucije i opstanak SSSR-a, ali zasigurno i osobna motivacija da zauzme najmoćnije funkcije i u konačnici uvede osobnu diktaturu. Pritom je cijelo vrijeme nemilosrdno uništavao sve koji su mu stajali na putu. Revolucija je uništavala ne samo stvarne i izmišljene protivnike režima, nego je „jela vlastitu djecu“. Veliku većinu vodećih komunista i osnivača Komunističke partije „pojele“ su Staljinove Velike čistke krajem 1930-ih. Staljin je osvojio vlast, obranio revoluciju i stvorio moćnu državu koja je pobijedila nacističku Njemačku u 2. svjetskom ratu i postala nuklearna supersila koja je parirala SAD-u.
Josif Visarionovič Staljin: ključna osoba novog boljševičkog režima (2)
Međutim, na tom putu Staljin je stalno kršio sve prihvaćene moralno-etičke norme. Njegovo djelovanje, u 21. stoljeću može biti upozorenje kako politika i borba za vlast kvare i izvlače ono najgore iz ljudi. Da je Staljin svoje talente intelekta,zapažanja, razboritosti, analitike i sl., upotrijebio u neke plemenite svrhe mogao je postati istaknuti pravoslavni svećenik, teolog ili ugledan gruzijski građanin, ovako je postao jedan od najkrvavijih diktatora svih vremena.
Kraj.-
