A. Mirić: Vučićev patrijarh Porfirije

  • razmišljanja tragom više komentara, Zagreb, Srebrenica, Cetinje…

Anonimni komentar s društvenih mreža:

„Žalosti me što je on je samo jedan klerofašist/genocidaš –
vidi se to najaviše po aktivnostima SPC-a u CG,
za razliku od ponašanja u RH gdje se činio kao pošteni Srbin,
dakako osim incidenta s pjevanjem četničkih/fašističkih pjesama.
Bog će mu suditi što mu je preuzeo „zemaljsku ambasadu“ u Beogradu jer je koristi samo za promicanje jednog naroda nad drugim
a ne za promicanje Božje riječi!“

*

Srpska pravoslavna crkva, kakva je danas, ne postoji od Svetog Save, nego od 3. lipnja 1922. godine. Naime, Ujedinjena pravoslavna crkva, (na to je Vaseljenska / Carigradska patrijaršija dala suglasnost 19. 2. 1922. godine) formirana je tako što su se mitropolije koje su bile pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije (BiH i Makedonija), uključivo i Bukovičko-Dalmatinska patrijaršija (eparhije Zadarska i Boko-kotorska), zajedno sa autokefalnim crkvama: Karlovačkom, Crnogorskom i Srpskom – ujedinile u jednu- Autokefalnu Ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca, što je i objavljeno u Službenim novinama, u Beogradu 3. 6. 1922. (Ujedno ta je nova Crkva preuzela svu imovina tih „bivših“ autokefalnih i dr. Crkva s time da su se i svi pravoslavci s područja SHS preimenovali u Srbe – Makedonci, Crnogorci, hrvatski pravoslavci, Rumunji, Bugari i dr., tako da i danas imamo razliku u broju Srba i to od oko 7 milijuna etničkih Srba u Srbiji i okruženju, dok SPC, s druge strane, broji ukupno oko 11 milijuna Srba – vjernika?!)

*

Recentna situacija





Na čelu SPC-a je (podrijetlom) bosanski Srbin, rođen i odrastao u Vojvodini/ Srbiji Prvoslav Perić svećeničkog imena Porfirije koji je bio favorit Aleksandra Vučića za patrijarha, pri čemu nedvojbeno ističemo da je vlast imala utjecaja na njegov izbor, kao što je to radila i svaka dosadašnja srbijanska vlast od nastanka SPC-a. (Navedeno odgovara srednjovjekovnom pojmu cezaropapizma!)

*

Što se tiče njegovog lika i djela, do sada je najbolji njegov opis dala splitska novinarka Heni Erceg čija ćemo zapažanja prenijeti a uglavnom se odnose na Porfirijev boravak u Zagrebu, te na negiranje genocida u Srebrenici, nakon što je ustoličen za patrijarha SPC-a…





Dakle, bosanski franjevac Drago Bojić, kaže da je Porfirije u stanju katalepsije, to jest obamrlosti, umrtvljene savjesti, bez osjećaja stida i krivice. A i njegov Bog bio je valjda na godišnjem odmoru dok su s pravoslavljem na usnama srpski vojnici u samo tri dana „ubili“ Srebrenicu.

Fino je živio u centru Zagrebu, družio se s poznatim facama, predstavljao kao roker, skoro pa ljevičar, bio sudionik festivala alternativne kulture u Šibeniku, propagirao važnost dijaloga između Srba i Hrvata, član je Savjeta Srpskog narodnog vijeća koje je izdavač tjednika Novosti, koji pak pažljivo bilježi svako njegovo ukazanje. Da, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, reklo bi se, ostavio je traga u društvenom životu hrvatske metropole, jer je nalazio vremena i za kružoke s važnim zagrebačkim likovima, novinarima, političarima, pa su se na tim redovitim sijelima drvila velevažna pitanja odnosa crkve i države, a o pravoslavnom Božiću zajednički kidala ona pečena pogača. Svakako idilično vrijeme za Porfirija koji je u veljači avansirao za poglavara SPC-a.

Teško su se od novoga patrijarha rastali zagrebački mu drugovi, natjecali se u pohvalama, svi uvjereni kako će upravo on, kozmopolita, zauzdati vjetar nacionalističke, ratnohuškačke pravoslavne crkve. Pa time i unaprijediti loše odnose između katoličke i pravoslavne crkve, a posebno između pravoslavlja Srbije i Crne Gore. Tim više jer je po odlasku na novu funkciju patrijarha utvrdio da mu je Hrvatska zauvijek druga domovina, a potom obećao kako se njegovo „patrijarško služenje neće kretati stazama parcijalnih interesa, niti sadržavati parcijalno bavljenje politikom.“

Ali kakva bi to bila crkvena nomenklatura a da odmah ne prigrli vladajuću politiku, pa je na žalost onih zagrebačkih intelektualaca s Porfirijevih kružoka ovaj netom nakon izglasavanja Rezolucije o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, u Skupštini Crne Gore, pokazao svu raskoš humanizma crkve kojoj je na čelu kazavši, sve na tragu velikosrpske politike Beograda: „Oni koji su na krilima i snazi mitropolita Amfilohija došli da grade mostove i zbliže ljude, iznevjerili su njegovo povjerenje, blagodat božju i stavili se u službu sila ovoga svijeta koje postoje samo na polarizacijama“. U „sile svijeta“ uračunava naravno Haški sud, a dragi mu Amfilohije jest ratni huškač, zlotvor i do smrti zagovornik ideje da je Crna Gora tek dio „srpskih zemalja“, osporavatelj autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, pa već samo pozivanje na njega i to u kontekstu negiranja genocida u Srebrenici govori da SPC ostaje čvrsto ukopana u svoju ideologiju tla i krvi.

A Porfirijeva izjava da je „postavljen da čuva i obnavlja žrtvu i mučeničko stradanje Crkve Božje“ jasno daje do znanja da će slijediti put vječne srpske martirologije, bez osvrtanja na kobni politički utjecaj svoje crkve u ratu 90.-tih, onemogućujući tako i proces kolektivne katarze.

Simpatični lik sa zagrebačkih ulica sada se poziva na „svetost“ patrijarha Pavla i „mirotvorstvo“ svoga prethodnika Irineja, mada je prvi za vrijeme krvave velikosrpske agresije na susjedne zemlje šutio kao riba, drugi je tu politiku podržavao, da bi fašističku tvorevinu Republiku Srpsku unutar BiH Irinej nazvao „božanskim htjenjem“. Ipak najveća briga novoga patrijarha jest „mnogostradalno Kosovo, koje je naš zavjet, pupčana vrpca koja nas povezuje sa suštinom našeg identiteta“. I tako je naš Porfirije brzo zbacio svoj moderni zagrebački imidž i navukao vojni šinjel srbijanskih vođa kojima je Kosovo isti fucking identitet, pa u njegovim izjavama nema niti traga sućuti, a kamoli krivnje zbog strašnih stradanja Albanaca na Kosovu.

No najzlokobnije je ipak što Srpska pravoslavna crkva i njen vođa osuđuju crnogorsku rezoluciju o Srebrenici, kao i da upravo crkva, uz srpski politički establišment, stalno destruira Crnu Goru, izaziva društvene nemire, a pod egidom obrane svojih crkvenih dobara SPC se zapravo bavi klerikalizacijom i nedopustivim posrbljivanjem crnogorskog društva.

Dakako da bi moglo i drukčije kad bi Porfirije priznao da se u Srebrenici jest dogodio genocid za koji je odgovorno srpsko vodstvo, ustrajao na ideološkom reformiranju sebi podređenog svećenstva i posredno vjernika, jer onda Srbi ne bi masovno slavili svoje ratne zločince, a utro bi put i konačnom kolektivnom suočavanju s odgovornošću za tolike zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

Ali ako se o „božanskom narodu“ u ratovima 90-ih ne može suditi na profanim ovozemaljskim sudovima, onda ne važe ni haške presude ratnim zločincima, pa utoliko Porfirije, jezikom beogradske političke elite i medija, odbija odgovornost za srpska zlodjela, posebno u Srebrenici, a kamoli da spomene krivnju svoga svećenstva tokom ratnih događanja. Oni, međutim, boljeg pamćenja, sjetit će se, recimo, episkopa Vasilija Kačavende koji je već 13. jula 1995., odmah nakon pada Srebrenice i početka masovnog pokolja Bošnjaka, došao u taj gradić kako bi čestitao „srpskom generalu i hrabroj srpskoj vojci“. Taj general bio je na doživotnu robiju osuđeni Ratko Mladić.

*

No tu nije kraj Porfirijevih nekršćanskih epizoda. Evo upravo predstoji jedna zlokobna na Cetinju a to je ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (Jovana Mićovića).

Naime, po srbijanskom analitičaru Milivoju Bešlinu razvidna je uloga SPC-a u „razvaljivanju regije uz Janusovo lice njenog patrijarha“. Naime, kazao je da je to posebno aktualno danas, kada je jasno da SPC funkcionira kao državna crkva, s posebnim zadacima koje dobiva od vlasti, a tiče se, prije svega, prekogranične ekspanzije. U tom smislu, novoga patrijarha se ne može samo promatrati u kontekstu nedavnih progresivnih i pomiriteljskih poruka prema RH, već i vrlo spornih i kontroverznih poruka i političkih poteza koje povlači kada je riječ o Crnoj Gori i BiH. SPC je, smatra, prije svega politička institucija, čiji je rad propagandni i ideološki – to se moglo vidjeti u tome kako je uz veliku pomoć Srbije provela, kako kaže, kleronacionalističku kontrarevoluciju u Crnoj Gori.

U tom je smislu nastavio da patrijarh daje vrlo radikalne izjave o Crnoj Gori, redovno prima nacional-šovinističke i agresivne lidere crnogorskog Demokratskog fronta Andriju Mandića i Milana Kneževića, a žestoko je osudio crnogorski parlament zbog rezolucije o genocidu Srebrenici.

To je, smatra Bešlin, druga strana novog patrijarha koja je suprotna/različita od one koju prikazuje u RH i o Hrvatskoj i gdje on očito izlazi ususret Vučićevom „razvaljivanju regije“ i pokušajima realizacije ideje Velike Srbije.

*

Kome odgovaraju sigurnosni rizici oko ustoličenja mitropolita SPC-a Joanikija na Cetinju

Poglavar Crnogorske pravoslavne crkve vladika Mihailo ocjenjuje u razgovoru za podgoričku Pobjedu da ne postoje kanonski ili crkveni razlozi da se ceremonija ustoličenja mitropolita SPC u Crnoj Gori odvija na Cetinju. Ocjenjuje da se tim činom samo duboko vrijeđa dostojanstvo i zemlje i naroda. Taj čin, u simboličkoj ravni, duboko vrijeđa dostojanstvo i zemlje i naroda. To mu je i namjera da nas ponizi po oba osnova i stavi na znanje da smo kolonija kojom upravlja beogradski guverner oličen u funkciji predsjednika Vlade Krivokapića, poduprtoga guvernerom cetinjske filijale Beogradske patrijaršije Joanikijem, istakao je vladika Mihailo.

*

Glede tog ustoličenja na Cetinju zanimljiva su i razmišljanja jednog od vodećih srbijanskih intelektualca Žarka Koraća, koji je kazao da SPC smatra da time što će na Cetinju ustoličiti/„hirotonisati“ Joanikija može čitavu CG državu prevesti na „pravu stranu“, dometnuvši da nefunkcionalna i podijeljena Crna Gora odgovora samo vanjskim faktorima a to su srpski nacionalisti a moguće i Rusiji.

… u tom smislu nastavlja kako je mnogo elemenata koji pokazuju da Vučić želi staviti Crnu Goru pod svoju kontrolu. Ključno pitanje je: da li oni (velikosrbi) prihvaćaju postojanje crnogorske nacije? Da li oni misle da su Crnogorci Srbi, koji su malo skrenuli u stranu. Odavno slušam priču da je Crnogorce izmislio Đilas, iako crnogorska nacija postoji mnogo prije Đilasa. To je mračan idejni i politički paket. Oni misle da su Srbi u Crnoj Gori većinski narod i nećete naći ni u ozbiljnim medijima u Srbiji rezultate popisa u Crnoj Gori. U najboljem slučaju se pozivaju na srpski jezik, ali nacija i jezik nisu isto. Austrijanci govore njemački, ali su ozbiljna nacija. Kao da kažete – ne postoji američka nacija jer govore engleskim jezikom. Prvo stvorite lažni narativ, a onda se postavljate kao čovjek koji će popraviti tu historijsku nepravdu (misli na Vučića -op.). Politički je to nerješivo i preambiciozno jer ako je početna pretpostavka pogrešna, tada su pogrešni i svi naredni koraci, te Korać zaključuje da Vučiću ova situacija odgovara jer mu popularnost blijedi. Daleko je od toga da će izgubiti izbore, ali nije više tako popularan, posebno nakon kriminalne afere s Belivukom koja je užasna.

 

Komentari

komentar

You may also like