Potpuna vojna pobjeda Azerbajdžana i isto tako – potpuni vojni poraz armenskih snaga u Nagorno Karabahu! Tako se, bez bilo kakve sumnje može okarakterizirati završetak ovog kratkog ali intenzivnog, klasičnog suvremenog ratnog sukoba, početog 27. rujna ove godine, u kojemu su s azerbajdžanske strane korištena sva moderna vojna sredstva i tehnika, uključno i bespilotne letjelice (dronovi).
O potpunom trijumfu azerbajdžanskih snaga svjedoči i veliko zadovoljstvo u toj zemlji nakon rano jutros potpisanog sporazuma između ruskog predsjednika Vladimira Putina, azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva i armenskog premijera Nikole Pašinjana o završetku rata, kojega tamošnji narod smatra potvrdom svoje potpune vojne pobjede. Glavni grad Baku nije spavao! Njegove ulice i trgovi preplavljeni su tisućama i tisućama ljudi i kolonama automobila okićenih nacionalnim stjegovima, koji slave veličanstvenu pobjedu svoje vojske i briljantnu taktiku svog političkog i vojnog vrha, koji su znali odrediti najpovoljniji geopolitički trenutak za prekid ove 30-ogodišnje agonije zbog političkog ne rješavanja problema s okupiranim azerbajdžanskim teritorijem. Teritorijem – za koji je čitavi svijet i sve međunarodne institucije, rezolucije i td. stalno govorio da je nedvojbeno azerbajdžanski ali više od toga nije poduzimao ništa da se postojeće stanje prekine i okupirana područja vrate u okvir ustavno-pravnog poretka Azerbajdžana. Predsjednik te zemlje Ilham Aliyev uoči potpisivanja trojnog sporazuma kazao je kako će on omogućiti dugoročni mir i završetak dugogodišnjeg sukoba i krvoprolića između Armenije i Azerbajdžana. „Ovo će biti kraj okupacije azerbajdžanskih zemalja. Mi smo se odlučili za ovo rješenje, koje odgovara interesima naroda i Azerbajdžana i Armenije i zemalja regije“, kazao je azerbajdžanski čelnik. Ovdje slobodno možemo dodati, bez straha da ćemo pogriješiti, kako će dan 10. studenog posve sigurno postati i azerbajdžanski nacionalni praznik.
Nama u Hrvatskoj sve ovo što se danas događa u Azerbajdžanu budi sjećanja i iste takve emocije – osjećaj ponosa i slave nakon velike vojno-redarstvene pobjede u operaciji Oluja-95 i vraćanja velikog dijela do tada okupiranih područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Zato najbolje i znamo što sve ovo, što sada proživljava azerbajdžanski narod za njega znači te mu iskreno čestitamo na pobjedi.
Ovim sporazumom azerbajdžanska strana zadržava sve položaje, dosegnute do trenutka njegovog potpisivanja, između ostaloga i drugi po veličini grad Nagorno Karabaha Šuši, koji ima veliku kulturnu i povijesnu važnost za azerbajdžanski narod, a ujedno je i strateški važna točka s obzirom kako se nalazi na uzvisini s koje se može kontrolirati i glavni grad te regije Stepanakert.
Sukladno sporazumu Armenija će Azerbajdžanu postupno predavati nadzor nad četiri zone oko Nagorno Karabaha, dok će se izbjeglo stanovništvo moći neometano vratiti u Nagorno Karabah i okolne zone.
S druge strane ovaj je sporazum doveo do masovnih prosvjeda u armenskom glavnom gradu Erevanu. Prosvjednici su prodrli u parlament, pretukli njegovog predsjednika i razbijali inventar. Ušli su i u prostorije vlade gdje nije bilo njezinih članova, razbijali su vrata i prozore, tražeći ostavku premijera Nikole Pašinjana.
Sam premijer, koji se već nekoliko dana nije pojavljivao na nacionalnoj televiziji, nije izišao pred prosvjednike. Kasnije se obratio svojom izjavom iz jedne od prostorija, izjavivši, kako nije imao druge mogućnosti osim potpisati sporazum. „Svi oni građani koji nemaju veze s rušiteljima, molim, vratite se doma. Sve one građane koji vjeruju u mene i vjeruju u nas, molim da se pripreme za borbu. Niti na sekundu ne sumnjajte da smo mi učinili nešto nepravedno, ja nisam išao na bilo kakav (nepravedan) sporazum i djelovao sam tako, kako bih imao odgovore na sva pitanja i bio čist pred domovinom i narodom“.
Koliko će Pašinjanu to pomoći ne znamo. Ali ono što sigurno znamo je to, da se u Armeniji upravo zahuktava velika politička borba, Još je jučer 17 političkih stranaka zajedničkom izjavom zatražilo žurnu i mirnu ostavku Pašinjanove vlade i dolazak onih snaga koje će omogućiti „prelamanje stanja“.
I za sam kraj. Ovaj sporazum o prekidu rata u Nagorno Karabahu uslijedio je svega dva dana nakon telefonskog razgovora ruskog i turskog predsjednika Putina i Erdogana, nakon koje su se pojavile i prve medijske naznake o njihovom dogovoru oko modaliteta završetka spomenutog sukoba. Tada je i turski medij CNNTurk priopćio da dvojica državnika i ovaj rat namjeravaju riješiti prema modelu sporazuma iz Sočija kada je riječ o sjevero-istoku Sirije. Tada su, naime, bile dogovorene zajedničke rusko-turske vojne ophodnje uz granicu kurdskih regija zapadno od Eufrata s Turskom. Po pitanju Karabaha, međutim, sada je već potpuno jasno, ulogu mirovnih snaga preuzima isključivo ruska vojska, čiji je vojni kontingent već jutros počeo pristizati u Nagorno Karabah transportnim vojnim zrakoplovima. Radit će se o cca 1700 ruskih vojnika i velikom broju oklopnih transportera i druge vojne tehnike, a okosnicu kontingenta činit će postrojbe 15. motorizirane brigade Središnjeg vojnog okruga.
Putin i Erdogan problem su riješili sami, ne čekajući stabilizaciju unutar-američke političke borbe za vlast i službeno proglašenje Joe Bidena za pobjednika američkih predsjedničkih izbora. Samo je malo (ili vjerojatnije ni malo) svemu ovome mogao pridodati i francuski predsjednik Emmanuel Macron, puno više opterećen vlastitim problemima u zemlji nego brigom za armenske nacionalne interese. Time je tzv. Minska grupa OESS-a za rješavanje problema Nagorno Karabaha (čine je Rusija, Francuska i SAD) neformalno maknuta sa scene (iako to tako nikada neće biti tako i rečeno), a uz Rusiju se, kao sada glavni čimbenik po tom pitanju nedvojbeno pozicionirala Turska. Ovakvu sam mogućnost najavio odmah po pokretanju karabahskog rata, gostujući na HTV-u, kada sam izjavio kako su mogući razno-razni ruski ustupci Turskoj po pitanju Južnog Kavkaza i spomenutog sukoba, kao dio puno šire geopolitičke igre Moskve i Ankare. A današnjim sporazumom i Rusija i Turska zadržavaju svoj bitan utjecaj u Azerbajdžanu, koji se, zapravo, promiče u ključnu državu Južnog Kavkaza.
