Barbara Knežević: Domovinski pokret brzo osvaja simpatizere i osniva ogranke

Barbara Knežević rođena je 1979. g. u Zagrebu i s obitelji stanuje u Zaprešiću gdje je i završila osnovnu školu Antuna Augustinčića. Nakon IX. Gimnazije upisuje i završava Filozofski fakultet, smjer Pedagogijske znanosti u Zagrebu, a potom i Pravni fakultet u Osijeku. Od 2005. godine radi u jednom renomiranom zagrebačkom odvjetničkom društvu. U politički život uključila se 2017. g. te po proteku lokalnih izbora u Zaprešiću postaje gradskom vijećnicom. 2020. g. Također je bila kandidatkinja na izborima za Hrvatski Sabor na listi Domovinskog pokreta Miroslava Škore, te postaje predsjednicom Ogranka Domovinskog pokreta Zaprešić i aktivno sudjeluje u osnivanju ogranaka u Zagrebačkoj županiji. Zalaže se za poštivanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, vladavinu prava i jednakost svih pred zakonom. Do sada se pokazala kao nepotkupljiv i žestok borac za navedene vrednote te je kao takva veliki dobitak za Domovinski pokret, a ujedno i nezanemariv oponent i korektiv svima koji su navikli mirno raditi kako ih volja, često i mimo zakona, kako pisanih tako i onih ljudskih i Božjih.

Slika: Barbara Knežević, Domovinski pokret

Barbara, recite nam nešto o sebi, o svojoj obitelji. Kako dospijevate povezati život  supruge, majke, odvjetnice, s angažmanom u političkom životu grada Zaprešića i DP?

Obitelj i ljubav bližnjih je nešto najvrjednije što čovjek u svojem životu može postići. Ja imam tu sreću da me moja cijela obitelj podupire i potiče, kako u poslu tako i u političkom radu. Naime svi njegujemo iste vrijednosti te smo jako povezani, a pri tome i iznimno osviješteni o zbivanjima koja izravno ili neizravno utječu na nas. Jednom kada osoba kroz sazrijevanje osjeti da ne mora nužno biti samo promatrač ili objekt nečijih odluka, već da može aktivno sudjelovati ili kao oporba makar javno kritizirati poteze koje smatra krivima, te kada u tome dobije podršku drugih ljudi, obitelji, prijatelja, poznanika, onda priča dobiva sasvim drugu dimenziju. Tada ne samo da možeš, već i imaš odgovornost te moraš djelovati, biti bolji svakim danom, učiti, graditi sebe da bi mogao sudjelovati u izgradnji društva.

Takvu pokretačku, pozitivnu energiju sam pronašla i prepoznala u Domovinskom pokretu. Bez obzira na pokušaje da nas se marginalizira i proglasi ovakvima ili onakvima, Domovinski je pokret jednostavno pozitivan, dobrohotan za svakog poštenog čovjeka, pun znanja, energije, snage i entuzijazma koji donose mladi kao i iskustva koje baštine stariji, a ljudi to prepoznaju i svakog dana nam pristupaju u sve većem broju.




Kada si okružen takvim ljudima, punim ljubavi prema svojoj zemlji, prema drugima, prema pravednosti, ljudima koji žele saslušati, ljudima koji cijene znanje, struku, rad, onda jednostavno imaš poticaj i volju raditi više i jače nego li sam ikada mislila da mogu. Zato što tek sada sve dobiva smisao i cilj.

Koliko sam shvatio, DP po svom programsko političkom programu i usmjerenju pripada u „Europski kršćanski politički pokret“ ( ECPM ). A to znači da DP promovira i zastupa: zaštitu braka i ljudskog dostojanstva, sprječavanje trgovanja ljudima i prostitucije, održivo poduzetništvo i gospodarstvo, važnost obitelji, očuvanje slobode vjeroispovijesti, svijesti i izražavanja. Na koje od tih pet programskih točaka DP stavlja poseban naglasak?





Na moje veliko zadovoljstvo u Domovinskom pokretu imam priliku surađivati sa iznimno kvalitetnim ljudima različitih struka i znanja. Upravo ta širina koju imamo omogućuje nam da se istovremeno bavimo i razvijamo sve svoje programske točke, ne zapostavljajući niti jednu. Bilo koja tema koja se pojavi na dnevnom redu detaljno je razmotrena i na svaku možemo dati točan, precizan i argumentiran odgovor, konstruktivnu kritiku i prijedlog poboljšanja. Druga je stvar politikanstvo kao modus operandi trenutno vladajućih struktura po kojem se ne dopušta da bi itko bio bolji ili pametniji od njih, pri čemu im je Domovinski pokret posebna smetnja. No to nas ne obeshrabruje već upravo suprotno, biti ćemo još žešći zagovornici svojih ciljeva jer smatramo da trenutni smjer u kojem se Hrvatska kreće jednostavno nije ispravan budući se već 30 godina sustavno  i neumorno uništavaju svi temelji našeg društva, počevši od same obitelji pa nadalje.

Moralno vrijednosni sustav DP je za sada od svih stranaka u Hrvatskoj najbliži moralnim vrednotama kršćanstva i katoličanstva u Hrvatskoj. Normalno, ako ćete taj program znati dobro promovirati. Imate li dovoljan broj ljudi u stranci DP koji poznaju katolički socijalni nauk, načela vezana za dostojanstvo čovjeka, braka i obitelji?

Mogu sa zadovoljstvom potvrditi da ste dobro prepoznali naše osnovne postavke, a sa žalošću navesti da se istim vrednotama kite i mnogi drugi koristeći ih u dnevno političke svrhe, dok žive i djeluju po sasvim drugim, prizemnim, sebičnim principima. Mi nemamo namjeru vjeru i katolički nauk svesti na priprosti alat za dobivanje političkih poena i privlačenje birača, mi po tom nauku živimo i dišemo svaki dan i ljudi to prepoznaju, osjećaju.  Možemo se pohvaliti da u Domovinskom pokretu imamo puno diplomiranih teologa, čak i u ogranku Zaprešić, tako da nam obrazovanog kadra ne manjka. Ono što trenutno nedostaje jest volja vladajuće koalicije da se išta poduzme po tim pitanjima, a sve odluke koje donose su obično bacanje prašine u oči praktičnim vjernicima.

Vi ste, Barbara, zadužena za osnivanje ogranaka DP u Zagrebačkoj županiji.  Bog vam je dao darove da ste optimist, dobar motivator i komunikolog. Recite mi kako ste zadovoljni s interesom ljudi za osnivanje ogranaka DP u Zagrebu i okolici?




U samom gradu Zagrebu postupak osnivanja gradskih ogranaka je dovršen u rekordnom roku od 14 dana, a za isto je posebno zaslužna moja draga kolegica Ljiljana Vuletić. U zagrebačkoj županiji na osnivanju radim zajedno sa Domagojem Lovrićem, a same osnivačke skupštine još su uvijek u tijeku te me svaka od njih posebno raduje. Malo su nas usporila ograničenja postavljena radi sprječavanja širenja virusa Covid-19, a niti se Ministarstvo uprave pretjerano trsi da već osnovane ogranke upiše u registar.  Slatku poteškoću nam pričinjava činjenica da nam se novi članovi svakodnevno pridružuju te redovito moramo provjeravati popise članstva da slučajno koga ne izostavimo te mu time uskratimo mogućnost sudjelovanja u osnivanju ili u radu već osnovanih ogranaka. Iz svega navedenog da se zaključiti da je interes iznimno velik, što samo dokazuje pozitivan predznak Domovinskog pokreta kao i ogromno nezadovoljstvo radom dosadašnjih političkih aktera koji su participirali ili još uvijek participiraju u vlasti.

Mediji su izvještavali da je bilo nekih problema, opstrukcija?

Kada bi sve bilo jednostavno ne bi bilo niti toliko zanimljivo, zar ne? Bilo je opstrukcija, i još uvijek ih ima. Konkretno, kako sam već spomenula, osnovane ogranke Ministarstvo uprave nije upisivalo u registar stranaka. Tek po javnoj reakciji našeg organizacijskog tajnika Darija Žepine drugi dan je promptno upisano 44 ogranka, od oko 200 osnovanih do sada. No na tome se broju stalo premda svakodnevno dostavljamo u ministarstvo zahtjeve za upise novih ogranaka. Izgleda da ćemo morati ponovno javno reagirati. Na jalov način nas pokušavaju iscrpiti, no očito nisu svjesni da samo pokazuju koliki strah ih je zahvatio niti su svjesni realne  snage, volje i htijenja Domovinskog pokreta da ustrajemo u onome što činimo jer smo uvjereni da smo na ispravnom putu.

Do sada je od samostalnosti Hrvatske do danas bilo u Hrvatskoj niz stranaka demokršćanskog usmjerenja. Neke su pale u zaborav. „Potopljene su, ili ih je dnevna politika potopila.“ Ako nemate naklonost medija vrlo brzo možete biti marginalizirani. Imate li u planu stvoriti neki svoj medij: portal, ili neki drugi moćni način komunikacije s hrvatskim narodom koji je većinski katolički narod?

Ne mislim da ih je dnevna politika potopila, prije su potopili sami sebe. Ili su popustili primamljivom zovu vlasti pa poduzeli neke poteze koji nisu baš demokršćanski, ili se samo kite demokršćanstvom dok im je suština bila nešto sasvim drugo. A ljudi su s vremenom to prozreli i uskratili im podršku. Treći jednostavno nisu uspjeli sagraditi stranačku strukturu koja bi im olakšala rad same stranke, te samim time nisu niti mogli postići zapaženije rezultate premda su, dopuštam, imali sasvim dobar program i misao vodilju.

S obzirom na trenutno stanje slobode medija, koju smatram samo deklarativnom ne i realnom te se ne radi o „nenaklonjenosti“ već o izravnim napadima i objedama prema Domovinskom pokretu iz kojih se jasno dade iščitati potpis nalogodavca, definitivno ima prostora i potrebe za pronalaženjem dodatnog načina komuniciranja. Ljudima je potrebno prezentirati realnost jer ove ružičaste naočale koje su nam stavili na nos neće još dugo izdržati te ćemo se naći nespremni i nevoljni odgovoriti na izazove koji nam neminovno predstoje. Pretpostavljam da je kolektivna eutanazija društvene iskre krajnji cilj vladajućih struktura koje se grčevito drže svojih fotelja, sve kako bi osigurali kontinuitet uživanja povlastica za koje već pomalo smatraju da im doživotno, gotovo aristokratskim nasljednim pravom, pripadaju.

Ne bojite li se da će pod utjecajem medija, raznih spinova, podvala, DP biti brzo marginaliziran?

Domovinski pokret je snaga koju više nitko ne može zaustaviti. Što nas više lažima napadaju, to mi više jačamo. Mediji su samo jedan vid komunikacije sa ljudima. Naša snaga ne proizlazi iz medija već iz ljudi, iz svakodnevnih druženja, rada na terenu. Ne kaže se uzalud da se pamte djela, a ne riječi. Tako da ova besciljna i besmislena medijska prepucavanja, kao i spinove, ostavljamo onima koji su 30 godina navikli na takav način formirati javno mnijenje. Mi imamo svoj put, put ljubavi, vjere, pomaganja, razgovaranja licem u lice. Nema tog medija koji tome može stati na kraj.  I nema više te snage koja bi mogla marginalizirati Domovinski pokret. Jednostavno smo već prešli tu kritičnu točku, uspješno savladali sve prepreke do sada, te nastavljamo savladavati i nove koje nam podmeću no ovaj put ne kao malobrojni, već kao mnogobrojni, snažni, odlučni hrvatski muževi i žene.

Na hrvatskim portalima nakon osnivanja DP, osjetio sam veliki bum, snažan interes mladih za DP. Kakvo je sada raspoloženje među ljudima koji dolaze na osnivanje ogranaka DP u Zagrebačkoj županiji? Što očekuju od DP?

Dobro ste osjetili, to je doista bilo i još uvijek jest tako. Mladi nas posebno raduju, a ono što ih odlikuje jest nevjerojatna volja za radom, za davanjem, za odvajanjem svojeg slobodnog vremena i znanja za dobrobit zajednice. Očekivanja im nisu ona „već viđena“, ne traže funkcije, posao preko veze, kruha bez motike…upravo suprotno. Očekuju da stalno nešto radimo, pokreću nas, nose nas na svojim krilima, zasipavaju idejama. Ma to su jednostavno predivni mladi ljudi na kojima i za koje trebamo graditi budućnost, te smo iznimno ponosni što se možemo time hvaliti.

Ono što očekuju jest stvaranje preduvjeta za normalan život u Hrvatskoj, uvjeta za zasnivanje obitelji, pretpostavke za jednake šanse prilikom zaposlenja, zdravu radnu klimu i mogućnosti napredovanja utemeljene na znanju, bez potrebe za pokazivanjem stranačkih iskaznica. Upravo ih zato volimo jer su to s jedne strane toliko skromni, normalni mladi ljudi, a s druge strane neviđena koncentracija inteligencije, inovacija i ideja na jednom mjestu. Jednostavno je užitak biti u njihovom društvu.

Barbara, vi ste po struci odvjetnica. Meni se čini da hrvatsko pravosuđe štiti lopove, kriminal, one koji rade bezočne pljačke društven imovine i  imovine pojedinaca. Sudski procesi traju, i traju… Ročišta se odgađaju ponekad zbog glupih razloga. Čovjek dobiva dojam da je bolje ne ulaziti u sudske sporove. Kako stati tome na kraj? Kako sporove rješavati barem 50 posto brže?

Gdje ima volje, ima i načina. Pravosudni sustav počiva na zakonodavcu koji ponekad namjerno, a ponekad nenamjerno zakone donosi polovično, nedorečeno i ostavlja prostora za tumačenje što u praksi uvijek predstavlja problem i ostavlja mogućnosti za zlouporabu prava. U takvim se slučajevima i sami suci koji donose odluke moraju snalaziti kako znaju i umiju. Za sada nema prave političke volje da se ova materija uredi. Nije je nikada niti bilo, dok smo s druge strane svjedoci toga da, kad je vladajućima u interesu, zakone donose preko noći po hitnoj proceduri. Postoji realna mogućnost i da nemaju znanja za tako što. Svakog dana svjedočimo iseljavanju mladih, dok oni podobniji dobivaju posao po ministarstvima dok im je znanje upitne razine i kvalitete. Nedavno smo se, u slučaju Josipe Rimac, mogli osvjedočili tome kako se čak i državni ispiti mogu polagati preko veze. Kada vam takav netko sastavlja tekst zakona, a vlast amandmane oporbe niti ne pročita, onda nam je još i dobro kako bi moglo biti.

Definitivno se ukazuje potreba za preispitivanjem znanja i kapaciteta osoba koje sudjeluju na pisanju zakona, zatim i smanjivanjem broja zakonskih normi jer ih je definitivno previše te se čak i pravnici teško snalaze u toj šumi propisa koji se uz to svako malo mijenjaju, a tek kada se pravosuđe opskrbi jasnim i jednostavnim zakonskim odredbama otvara se mogućnost evaluacije njihova rada te poboljšanja, modernizacije i ubrzavanja samih procesa.

Običan, priprosti čovjek je u Hrvatskoj depresivan ili čak frustriran. Dosta mu je politike, političara, korone, kriznih stožera, nepoštivanja branitelja i Domovinskog rata. Nemamo lidera. Sve su to u politici neka bezlična lica. Lica, koje više ne spominju domoljublje, preko medija se prepucavaju kao mala nezrela djeca. Hrvati su željni ponosa, svojih uspjeha, sjećanja na velikane iz hrvatske kulture i tradicije. Kako vratiti povjerenje u političare i pokrenuti „pozaspale“ domoljube?

Nakon 30 godina sustavne krađe, pljačke, lopovluka, zapošljavanja preko veze, nesposobnjakovića na dobrim položajima, bojim se da vraćanje povjerenja u političare nije opcija. Ne treba nama političar, nama prije svega treba netko tko je primarno čovjek. Kompletan čovjek koji zna sve svoje vrline, ne boji se priznati sve svoje nedostatke i trudi se ispraviti ih. Čovjek koji cijeni žrtvu ratnika pa stoga ljubi svoj dom iznad svega. Osoba kojoj nije strano prihvatiti činjenicu da nije najpametniji te želi saslušati stručnijeg od sebe. Čovjek koji vodi brigu o mladima, poštuje starije, njeguje kulturu i tradiciju. Čovjek kojem je najnormalnije razgovarati sa ljudima o svakodnevnim temama i problemima koji ih tište, a ne se voziti u blindiranom vozilu ili helikopteru, samo da ne bi slučajno koga sreo putem i da ga netko ne bi nešto pitao. S druge strane valja stremiti ka novitetima i inovacijama, podupirati poduzetničke ideje, te se odlučno razračunavati sa korupcijom, nepotizmom i svim oblicima nasilja.

Kažete da su Hrvati željni ponosa. Ja osobno smatram da Hrvati ne moraju biti željni ponosa, ne mora im ga netko dati, pokloniti, dopustiti da se tako osjećaju. Hrvati kao narod jesu ponosni i imaju na što biti počevši od tisućljetne povijesti, preko domovinskog rata, sportskih uspjeha koji nas sve vesele, uspjeha naših mladih na međunarodnim natjecanjima, uspjeha pojedinih entuzijastičnih poduzetnika. Nama nitko ne može oduzeti naš ponos.

A ti, koji se poput dječaraca prepucavaju preko medija, oni sramote sami sebe, ne i nas. Ja se sa njima nikako ne identificiram, ne znam tko bi se uopće mogao poistovjetiti sa osobama  koje vjerojatno više niti sami ne znaju tko su i što su. Niti našu lijepu zemlju ne percipiram kroz njihovu prizmu. Hrvatska je iznad njih dok su oni samo prolaznici na ovome svijetu koji takvim budalaštinama pišu vlastitu povijest. Nikako hrvatsku povijest, eventualno jednoga dana samo kao fusnotu u nekom udžbeniku kako su se dvojica najviših dužnosnika u vrijeme najveće krize bavila veličanjem samih sebe putem društvenih mreža. Ta tko bi normalan poželio da ga jednoga dana po tome pamte?

Meni je važno da ja znam tko sam i što sam. Ja sam ponosna Hrvatica, vjernica, majka, odlučna žena, vrijedan radnik, dobar prijatelj. I tako svatko od nas zna za sebe. Ne treba nam ničije dopuštenje da se time ponosimo.

Barbara, recite nam na kraju, kako DP može u Hrvatskoj vratiti red, rad i disciplinu na svim područjima društvenog života? To očekuju vjerojatno svi istinski domoljubi u domovini, i naši Hrvati u dijaspori koji budno prate što se događa u Hrvatskoj.

Da bismo bili u mogućnosti išta promijeniti, ljudi moraju željeti promjene te nam putem izbora dati povjerenje da ćemo iste provesti. A vjerujte mi, nitko ne žudi toliko za promjenama kao Domovinski pokret. Srce nam se kida svaki put kad vidimo autobus pun naših ljudi na putu u inozemstvo. Kad vidimo mlade medicinare na burzi rada, dok oni koji su imali tu sreću dobiti posao savijaju leđa od posla koji bi trebao obavljati troje ljudi. Kad vidimo umirovljenike koji nakon cjeloživotnog rada mole za razne pomoći i obilaze šaltere umjesto da se pozabave sa svojim unucima. Prave, istinske branitelje pod konstantnim napadima i s lijeva, i s desna, i od trgovačke koalicije i njezinih priljepaka…ta nisu li dovoljno ratovali? Naše majke, sestre, bake, kako rade sedam dana u tjednu bez mogućnosti da se neopterećene i odmorne druže sa svojim najmilijima. Obitelji koje su rasturene, izjedene iznutra. Poduzetnike koji grcaju od raznih nameta i pretvaraju se u knjigovođe umjesto da razvijaju svoju ideju i bave se poduzetništvom. Tvornice, kojih skoro pa više i nemamo. Kao niti vlastitu proizvodnju. Radnike koji nemaju jednake mogućnosti napredovanja jer nisu „podobni“. Kulturu koja se bavi time da dan danas postavlja petokrake po gradovima.

Nemojmo se zavaravati, sve nabrojano nije nemoguće za riješiti. Sve je to vrlo životno, nešto teže nešto lakše, no sve je rješivo ako se problemima pristupi hrabro, bez fige u džepu i bez potrebe da se dodvoravaš koalicijskom partneru, već ti je misao vodilja isključivo dobrobit hrvatskog naroda. Samo treba zasukati rukave i raditi. A mi u Domovinskom pokretu već smo rukave zasukali. Na vama je da nam date da radimo. Ili nam se slobodno pridružite i radite zajedno sa nama. Svatko poštena srca je uvijek dobrodošao.

Komentari

komentar

You may also like