Tuđman i Tito na tržištu ideja
Hrvatski narod „kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i prava da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti“, rekao je prije četrdeset godina pred sudom povjesničar dr. Franjo Tuđman.
Ove su ga riječi odmah učinile političkim mučenikom ideje samostalne Hrvatske. Tim više što je smatrao da je hrvatsku državnost tada kočila činjenica da Jugoslavija nije bila zajednica ravnopravnih naroda, nego zajednica prilično nalik Velikoj Srbiji.
Kad se zna ovo, danas uopće nema smisla plakati za Jugoslavijom, niti pjevati hvalospjeve njenom „voljenom vođi“ Josipu Brozu -Titu. Naprotiv, dužnost nam je Tita i Jugoslaviju promatrati hladno i racionalno iz pozicije Tuđmanove računice o stvaranju samostalne i suverene Hrvatske.
Tuđmanova računica
Zato bi svi u Hrvatskoj, čak i oni kojima Tuđman nije na srcu, trebali prihvatiti tezu kako je po Ustavu iz 1974. Jugoslavija bila definirana kao zajednica povijesnih država-nacija koje su trebale biti slobodne. Slijedeći tu ideju Tuđman je kao prvi hrvatski predsjednik isprva težio miroljubivom preustroju Jugoslavije u konfederaciju suverenih država, što je trebalo biti prvi korak prema ulasku Hrvatske u europsku zajednicu suverenih naroda.
Ova se računica na koncu ostvarila, što znači da nasljeđe jugoslavenske prošlosti danas valja promatrati suverenistički.
Suverenistički pogled
Gledana iz ovakve perspektive, Titova Jugoslavija je bila vrlo uzak okvir hrvatske državnosti koju je tada sputavao sovjetsko-jugoslavenski centralistički način vladanja. Uz to, prema tadašnjim shvaćanjima, hrvatska državnost nije proizlazila iz naše stoljetne ustavne tradicije nego isključivo iz partizanske borbe u II. svjetskom ratu te iz ideologije jugoslavizma.
Zbog ovih ograničenja pitanje hrvatske državne slobode bilo važan problem kojim su se Tito i hrvatski komunisti bili prisiljeni baviti čitavo vrijeme trajanja druge Jugoslavije.
Hrvatska pod Titom
Da je tome tako svjedoči profesor Ivo Goldstein koji je prošle nedjelje na državnoj televiziji ispjevao hvalospjeve Jugoslaviji i Titu. Naime, sudjelujući u beogradskom historiografskom projektu o Jugoslaviji, koji je poduprlo Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke, Goldstein je napisao:
„U Hrvatskoj je u tom pogledu važan bio nacionalni faktor, jer je, usprkos političkim parolama o ravnopravnosti republika, bilo očigledno da je uspostavljen novi centralizam. Hrvatska je postala jedna od šest republika savezne države koje svojom politikom i svojim nadnacionalnim ideologijama (bratstvo-jedinstvo, socijalistički internacionalizam) poticala jugoslavenski patriotizam, ali je to pokušavala balansirati promovirajući nacionalne identitete i interese pojedinih naroda (i narodnosti)“.
U ovakvom političkom ozračju, piše Goldstein, Hrvatska je bila pod nadzorom službenog Beograda.
„U prvim poslijeratnim godinama, posve različito od javnih proklamacija, vlast je koncentrirana u rukama malog broja članova saveznog, odnosno republičkog Politbiroa. Hrvatski je Politbiro imao petnaestak članova. Prema nedavno objavljenim zapisnicima, jasno je da je Politbiro…kontrolira sve tokove društvenog života, sva događanja… Velikih diskusija o strateškim pitanjima na sjednicama nema, a još je manje diskusije o odlukama koje stižu s više adrese – iz saveznog Politbiroa u Beogradu.“
Dakle šačica komunista u Zagrebu je nadzirala čitav društveni i politički život Hrvatske, a sve pod budnim okom partijskog vrha u Beogradu.
Naravno, beogradski stisak nije trajalo vječno jer je jugoslavenski komunistički vrh proživio evoluciju prema jačem federalizmu.
Za razumijevanje kasnije velikosrpske agresije vrlo je važno imati na umu krizu Jugoslavije poslije smrti Josipa Broza Tita i političko ozračje u tadašnjem Beogradu.
Kriza Jugoslavije
Gledana izvana druga Jugoslavija je u 80.-ih godina prošlog stoljeća ostavljala dojam vrlo decentralizirane države čiji bi „razvodnjeni“ komunizam, da nije bilo unutrašnjeg etničkog sukoba, vrlo lako pretvorio u europejstvo. No to je bio samo privid jer je u pozadini krize i kasnijeg raspada Jugoslavije bilo vrlo realno pitanje nacionalne državne slobode pojedinih jugoslavenskih naroda. Čitava stvar je bila opasna i zbog vrlo velikih razlika u ekonomskom i društvenom razvoju tih naroda. Zato je, bez karizme njenog vođe i osnivača Josipa Broza – Tita druga Jugoslavija ubrzano gubila unutarnji legitimitet.
U takvoj situaciji ključnim se pokazalo držanje srbijanskog komunističkog lidera Slobodana Miloševića koji je od 1987. otvoreno igrao na nacionalističku kartu.
Pogled iz Beograda
Milošević je ovu svoju političku kartu odigrao u doba ozbiljne privredne i političke krize jugoslavenskog socijalizma koja je Srbiji donijela višestruki politički pritisak radničkih štrajkova, prosvjeda kosovskih Albanaca s jedne strane, te prosvjeda kosovskih Srba i Crnogoraca, s druge strane. Uz to, postavljalo se i pitanje ustavne državnosti Srbije jer su autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodina počele izgledati kao posve odvojene i neovisne političke jedinice, skoro države. Iz tadašnje beogradske perspektive ključno je bilo i pitanje opstanka jedinstvene Jugoslavije zbog čega se smatralo Tuđmanove priče o konfederaciji vodi njenom raspadu.
U ovakvoj situaciji, u Srbiji je počela „antibirokratska revolucija“ u čijoj je pozadini, među ostalim, bilo vrlo snažno uvjerenje, kako su kosovski Srbi i Crnogorci žrtve genocida. Ova priča o genocidu nad Srbima i danas je jedna od najvažnijih beogradskih političkih refrena protiv Hrvatske.
Tim više što su Hrvati 1990.-ih sa glasačkim listićem u jednoj i s puškom u drugoj ruci konačno izborili svoju samostalnost i suverenost, iako to baš nije bilo po volji ondašnje Europe.
Pogled iz Europe
Naime, usprkos otporu Francuske i Velike Britanije koje su podupirale službeni Beograd i njegovu velikosrpsku Jugoslaviju, Hrvatska je postigla puno međunarodno priznanje svoje državnosti i pobijedila u ratu u kojem je tu državnost obranila. Uz to, protiv želje službenog Londona, Hrvatska je postala članica NATO-a i Europske unije, čime je postigla svoje najvažnije strateške, euro-atlantske, ciljeve. Time je, nasuprot politološkim pretpostavkama o svemoći velikih sila, pokazala da i jedna relativno mala europska država može oblikovati vlastitu sudbinu.
Hrvatska državnost
Nakon ove vojno-političke Golgote dobili smo Hrvatsku koja je „Božićnim ustavom“ iz 1990. definirana kao suverena nacionalna država po zapadnoeuropskom modelu država-nacija. Za nas danas posebno je važna zabrana pristupanja jugoslavensko-balkanskim savezima i zajednicama, zapisana u članku 142. ustava. Ovo važno ustavno rješenje treba čitati kao političku odluku o konačnom napuštanju politike i ideologije jugoslavenstva koje je u hrvatskom javnom životu bilo vrlo utjecajne od još prvih desetljeća XIX. stoljeća i koje je Tuđman smatrao hrvatskom političkom iluzijom.
Naravno, ova sažeta elaboracija ostavštine tuđmanizma nikako ne znači da bi svako drugačije mišljenje trebalo zanemariti ili, ne daj Bože, zabraniti.
Naprotiv. U čitavoj stvari valja nam postupati vrlo liberalno, otvoreno ali i argumentirano.
Otvoreno i bez „pljuskanja“
Naime, iako su pobornici titoizma i Jugoslavije nerijetko skloni svakoga s kim se ne slažu „pljusnuti“ optužbom da je fašist i iako dobar dio tuđmanista sve protivnike vidi kao „komunjare“, raspravama oko titoizma i Jugoslavije valja pristupiti vrlo otvoreno ali i hladnokrvno.
Također valja prihvatiti činjenicu da će oni koji žale za Jugoslavijom teško biti pobornici tuđmanizma i zamisli o suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj. Istovremeno, oni koji Jugoslaviju vide isključivo u negativnom svjetlu nastavit će na titoizam gledati kao na komunistički diktaturu koja je sputavala hrvatsku državnost.
Tuđman i Tito na tržištu ideja
Za današnju Hrvatsku vrlo je znakovito to što se rasprava o tuđmanizmu i titoizmu nedavno našla na tržištu političkih ideja. Naime, u jednom od ključnih sučeljavanja tijekom predizborne kampanje za saborske izbore 2020. iskrsnulo je političko pitanje „Tuđman ili Tito“. Tijek tog sučeljavanja, kao i reakcije javnosti, ali i rezultati izbora, pokazali su da je nasljeđe tuđmanizma danas puno relevantnije.
