Haftar se proglasio libijskim vođom! Koje će biti posljedice

General i samoproglašeni maršal Libijske nacionalne vojske (LNA), koja nadzire najveći dio Libije osim šire zone glavnog grada Tripolija i njoj pripadajućeg dijela libijske obale Sredozemnog mora, Khalifa Haftar, u svom sinoćnjem kratkom televizijskom obraćanju objavio je kako je LNA, s njim na čelu, dobila „narodni mandat“ za upravljanje zemljom. Nije obznanio koji će oblik imati ta nova struktura vlasti, niti je govorio o posljedicama koje će ta odluka proizvesti. Kazao je, samo, kako će, u skladu s voljom naroda, LNA preuzeti ulogu vođenja Libije, obećavši pritom osloboditi zemlju od terorista.

Također je kazao kako poništava sporazum iz 2015. g. koji je bio temelj za osnivanje međunarodno priznate Vlade nacinalnog sporazuma na čelu s Fayezom Sarrajem u Tripoliju i za početak mirovnih pregovora između strana u sukobu. Ovo nije prvi put da je Haftar ukazao na navodnu ništavnost ove vlade, ali je to sada učinio službeno, kroz konkretnu političku odluku. Naime, upitna legitimnost vlade u Tripoliju proizlazi iz činjenice da je prošlo više od četiri godine od njezinog utemeljenja (2015.), a da ju zakoniti libijski parlament, smješten na istoku zemlje, u Tobruku i Bengaziju, ne podržava, već je na strani generala Haftara i LNA. Drugim riječima ta vlada, onda, prema nepostojećem glasnom tumačenju njezinih pobornika, samovoljno može vladati koliko hoće, vječno se pozivajući na legitimitet UN-a a što nije tako, niti je tako prvotno zamišljeno od strane tog istog UN-a prilikom njezinog formiranja.

Na ovaj način Haftar je u stvarnosti sebe proglasio novim libijskim vođom i poništio sporazum o prekidu vatre u toj zemlji, koji se, međutim, ionako nije poštivao.

Prema navodima većine Zapadnih medija, Haftara i njegovu LNA podržavaju Egipat, UAE, Saudijska Arabija i Rusija, a vladu premijera Sarraja Turska i Katar. Naravno, ovo su samo proizvoljne i grube projekcije jer je dobro znano kako i pojedine ključne zemlje EU (a naravno i SAD), itekako, na ovaj ili onaj način – uključno i vojno, pomažu jednoj ili drugoj sukobljenoj strani, ovisno o svojim partiukularnim interesima prije svega vezanim uz libijsku naftu ali i migrantsku krizu. A upravo po ovoj posljednjoj Libija igra jednu od vodećih uloga, kao svojevrsni „izbjeglički logor“ za migrante iz dubine afričkog kontinenta, koji se, onda, vrhunski organiziranim švercerskim kanalima više-manje otvoreno, bez (barem ne donedavno) značajnijih operacija suprostavljanja tim kriminalnim radnjama, u ime navodne humanosti od strane EU i njezinih sredozemnih država prebacuju na europsko kopno. Neovisno o nečijim, ovim ili onim simpatijama prema sukobljenim stranama u Libiji, činjenica je kako trenutačna, od UN-a postavljena vlada u Tripoliju nema nikakve praktične mogućnosti niti snage za uspostavu bilo kakvog nadzora nad najvažnijim procesima na libijskom teritoriju – bilo onih migracijskih i kriminalnih, bilo onih vezano uz terorizam. Njezina jedina zadaća trenutačno je očuvanje glavnog grada i priobalnih zona zapadno od Tripolija s tamošnjim naftnim terminalom, u čemu joj u vojnom smislu pomažu i pojedine radikalne islamističke oružane organizacije, poput onih iz grada Misrate, koje su pod okriljem Muslimanske braće. Otuda i snažna politička i vojna potpora koja toj vladi stiže upravo od strane Ankare i Dohe, kao glavnih političkih pokrovitelja i zaštitnika te moćne panislamske organizacije, od koje se u međuvremenu distancirala većina arapskih država, uključno (i prije svega) onih najmoćnijih i najutjecajnijih – Saudijske Arabije, Egipta i UAE.

Zato će biti zanimljivo pratiti daljnji razvoj stanja u Libiji koji sve više poprima elemente klasičnog poligona za veliki bliskoistočni i širi obračun i sukob oko interesnih sfera, koji se ne ogleda samo u nafti, već i u geopolitičkom nadzoru  velikog dijela Sredozemnog mora. Libija je, uz Siriju, po tom pitanju ključna država i uopće nije slučajno da je tzv. arapsko proljeće svjesno „zapelo“ upravo na prostorima tih dviju država. U njima se sada sudaraju silnice najmoćnijih globalnih i regionalnih igrača, partnerstva i savezništva se mijenjaju „kao čarape“ a „strateške“ odluke donose više-manje ad hoc, prilagođavajući se novonastalim okolnostima. Upravo se u tome ogleda sva punina eksplozivnog potencijala koje danas postoji u bliskoistočnoj regiji, čak i bez toliko spominjanog Irana kao glavnog „destabilizirajućeg čimbenika“.



 

Komentari

komentar

loading...

You may also like