Gorka stvarnost: London neće pomoći Ukrajini

Britanski ministar obrane Ben Wallace ocijenio je mogućnost da njegova zemlja pošalje vojsku u pomoć Ukrajini. U jučer objavljenom intervjuu za medij Spectator, Wallace je ovaj razvoj događaja nazvao “vrlo malo vjerojatnim” u slučaju hipotetskog ruskog napada.

Ministar Wallace naglasio je kako Ukrajina nije članica NATO saveza, dakle, nema jamstva za kolektivnu sigurnost kakve imaju zemlje članice. Dodao je da je ukrajinska strana toga svjesna.

Britanija je slijedila primjer SAD-a. Prije dva tjedna predsjednik Biden kazao je kako slanje američkih vojnika u obranu Ukrajine ‘nije na dnevnom redu“, navodi britanski medij i zaključuje kako sada znamo granice zapadne potpore Ukrajini. „Ako su i Britanija i Amerika – najveće pobornice Ukrajine – isključile razmještaj snaga – prodaja oružja je najviše što će dobiti.

Ovdje bismo dodali kako je gradonačelnik Kijeva, bivši boksač Vitalij Kličko izjavio da se kijevska vlada sprema za “napad ruske vojske na Ukrajinu”. On, kao gradonačelnik, organizira civilnu obranu, a pojačan je i rad na novačenju i obuci pričuvnika.

S obzirom na gore navedene stavove glavnih pokroviteljica Ukrajine teško je vjerovati da bi mu ove pripreme puno pomogle. Ukrajina, ostavljena „jedan na jedan“ s Rusijom, nema baš nikakve šanse ne samo s obzirom na trenutačno stanje njezine vojske, s vrlo slabim zrakoplovstvom i još lošijom mornaricom, već još više zbog brojnih unutarnjih dubioza i lošeg socijalnog stanja u zemlji. Osjećaj ostavljenosti od strane onih koji su im sve vrijeme obećavali zaštitu i jamčili sigurnost sigurno ne pojačava nužni voljni moment za obranu.

S druge strane ovakav razvoj stanja može potaknuti jači politički angažman Kijeva s ciljem mirnog rješenja problema na istoku zemlje s pobunjenim proruskim regijama. Ovih je dana predsjednik Volodymyr Zelenskyy kazao kako ne bi trebalo isključiti i provedbu referenduma s ciljem rješenja tog pitanja. U detalje istoga nije išao, ali i samo spominjanje takve opcije veliki je pomak u odnosu na dosadašnje stavove Kijeva koji je odbijao provesti i ono što je Zelenskyy prije cca dvije godine potpisao vezano uz separatističke regije sudjelujući na sastanku Normandijske četvorke skupa s tadašnjom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i ruskim čelnikom Vladimirom Putinom. Upravo ne provođenje istog dogovora je i jedan od najčešćih uzroka ruskog inzistiranja za pritisak na Kijev i tvrdnje kako on, a ne Moskva (koja i nije strana u Minskim sporazumima – to su Kijev i pobunjene regije, već njihov jamac skupa s Francuskom i Njemačkom zbog čega Moskva uvijek odbacuje izjave zapada da ona ne ispunjava te sporazume) ne provodi preuzete obveze.




Naravno, svima je jasno kako je Moskva ona koja ima presudan utjecaj na predstavnike pobunjenih samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk i da one bez njene potpore ne bi mogle opstati. Ali je također i činjenica da Kijev do sada nije bio zainteresiran za neposredan dijalog s njihovim predstavnicima iako upravo to stoji u Sporazumima iz Minska, kao i to da je nastojao revidirati iste u svoju korist, za što je imao prešutnu potporu Berlina i Pariza.

Međutim ono što danas svi znaju, Rusija iz geopolitičkih i sigurnosnih razloga nikada neće ostaviti spomenute ukrajinske regije naseljene pretežito ruskim stanovništvom, od kojih je njih oko 250 tisuća već dobilo i rusko državljanstvo što Moskvi dodatno jača obvezu za osiguranje njihove zaštite. Iz tog razloga jasno je kako je i po Kijev najbezbolniji način izlaska iz ove dugogodišnje „slijepe ulice“ rješavanje ovog problema mirnim putom tj. političkim dogovorom.





Je li to sada više moguće ovisit će isključivo o tome hoće li ili ne Rusija i SAD uspjeti postići međusobni sporazum o strateškoj sigurnosti na čemu inzistira Moskva i što je nakon nedavnog virtualnog summita Joe Bidena i Vladimira Putina stavljeno „na dnevni red“.

Komentari

komentar

You may also like