Intervju Zorana Metera za Glas Slavonije povodom 30. godišnjice priznanja Hrvatske

Mislim da za Hrvatsku još uvijek ima nade da preraste u modernu, naprednu i civiliziranu zemlju, ali uz uvjet da svi zasučemo rukave u područjima na kojima djelujemo i da po svaku cijenu štitimo naše tradicionalne vrijednosti koje su nas stoljećima i održale ovdje gdje jesmo i gdje su naši korijeni. U svojevrsnom ideološkom smislu (iako ideologija i vjera nikako nisu jedno te isto), jer bez čvrstih ideološko-svjetonazorskih načela ni jedno društvo nema budućnosti već mu predstoji raspad, mogao bih sve to sažeti sljedećim riječima: ne odbacujmo Boga, čak i onda ako to od nas traže svjetski moćnici! Ono smo – što smo! U suprotnom ćemo se pretvoriti u amorfnu masu bezličnih, nikome zanimljivih ljudi, koje svatko može “mijesiti” onako kako želi. Takav narod ne može imati državu niti ju zaslužuje

Prenosimo intervju našeg glavnog urednika Zorana Metera za Magazin „Glasa Slavonije“, objavljen u subotu, 8. siječnja, na temu predstojećeg obilježavanja 30. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Meter govori o geopolitičkim okolnostima koje su vladale u svijetu uoči i za vrijeme stvaranja neovisne hrvatske države, ulozi globalnih sila, prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, pozitivnim i negativnim elementima onda i danas unutar hrvatskog društva, o hrvatskoj diplomaciji i td. Intervju, kojeg je obavio novinar Darko Jerković, prenosimo u cijelosti, a original teksta možete pročitati ovdje.

Republika Hrvatska 15. siječnja obilježit će 30 godina međunarodnog priznanja kao samostalne, neovisne i demokratske države. S tim u vezi, koji su međunarodni interesi prevladali da se RH prizna kao samostalna i neovisna država nakon raspada SFRJ, s obzirom na kontekst (kraj Hladnog rata, kraj SSSR-a, propast komunizma…) – pitali smo Zorana Metera, uglednog geopolitičkog analitičara i glavnog urednika specijaliziranog portala Geopolitika News?

ZORAN METER: Prije odgovora na to pitanje treba podsjetiti kako je Hrvatska, kao nezavisna i suverena država, među svim ključnim čimbenicima međunarodne zajednice uvijek bila “neželjeno dijete” – pa tako i u turbulentnim vremenima uoči i u vrijeme raspada SFRJ. Jugoslavija je u Hladnom ratu na određeni način podjednako odgovarala tadašnjim globalnim silnicama – Istoku (na čelu sa SSSR-om) i Zapadu (predvođenom SAD-om). Pri tom je zanimljivo kako je to bio dominantan stav i nakon raspada SSSR-a u prosincu 1991., odnosno pobjede SAD-a u Hladnom ratu. Podsjetimo se samo koliko su muke i truda morali uložiti mlada hrvatska diplomacija, hrvatska dijaspora i brojni istinski, ali u visokoj politici ipak nedovoljno utjecajni prijatelji Hrvatske unutar intelektualnog miljea zapadnih zemalja da Hrvatska kao neovisna država bude priznata 15. siječnja 1992. od tadašnje Europske zajednice (EZ), a onda i gotovo čitavoga svijeta.

Koliko je to bilo teško dovoljno ukazuje i činjenica da nas je SAD priznao tek u svibnju iste godine (dakle čak četiri mjeseca kasnije), a da je to prije njih učinila čak i Ruska Federacija – kao nasljednica propalog SSSR-a. Nije pritom naodmet podsjetiti i na posljednjeg američkog veleposlanika u SFRJ Warrena Zimmermanna i njegove navodne riječi srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću kako ovaj ima 15 dana za “pacifikaciju Hrvatske”, a poslije ne zna što će se dogoditi. A dogodilo se ono što se u takvim slučajevima redovito i događa: Washington uvijek staje uz onu stranu za koju procijeni da ima i odlučnosti i snage izvojevati krajnju pobjedu. U konačnici je veže uz sebe, a iz američkog se “zagrljaja” nakon toga vrlo teško iščupati ako to slučajno i poželite. Povijest je pokazala da je to, zapravo, uspjelo samo dvjema državama – Kubi u Castrovoj revoluciji krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, i Iranu u Homeinijevoj revoluciji 1979. godine.

Dakle, ključnu ulogu u priznanju hrvatske neovisnosti nije odigrao ni SAD ni neka druga tadašnja sila kako bi naizgled bilo logično, već do tada u međunarodnoj vanjskoj politici prilično nebitna Njemačka. Ta, tek nešto ranije ponovno ujedinjena država, nakon što je porazom u 2. svjetskom ratu bila podijeljena, dobro je iskoristila duboku krizu na prostorima SFRJ kao idealnu priliku za novu vanjskopolitičku samoafirmaciju. Bon (odnosno Berlin) inzistirao je na pravu Hrvatske i Slovenije na svoju samostalnost i to protivno volji ključnih članica EZ-a – Francuske i V. Britanije, te najavio kako će, ako treba, i samostalno priznati njihovu neovisnost. Zbog takvog ultimativnog stava na kraju su, u ime očuvanja jedinstva te preteče Europske unije – i Pariz i London pristali na priznanje Zagreba i Ljubljane.




ODUMIREMO KAO NAROD

Nakon osamostaljenja i međunarodnog priznanja, Bljeska i Oluje te mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, Hrvatska se suočila s nizom mirnodopskih problema, od kojih neka nisu ni do danas riješena… Vaš komentar?





– Znate, još kao dijete, a poglavito kao mladić, hrvatska državna samostalnost bila mi je san za koji sam vjerovao da će se ostvariti. Moja vječna sklonost pisanju i romantiziranju u 80-im me godinama, još u srednjoj školi vukla i u stvaranje, da tako kažem, nacionalno orijentirane poezije s gotovo proročkim vizijama zla koje će se, pokazalo se vrlo brzo, u svoj svojoj brutalnosti očitovati u velikosrpskoj agresiji – ali uvijek sam ih završavao s nekim “hepiendom”, tj. vjerovao sam u konačni uspjeh. Zato me nitko i nije trebao nagovarati da se kao student dragovoljno uključim u obranu Hrvatske još u ljeto 1991. godine.

Ovaj sam uvod učinio samo zato da ukažem kako na neki način imam pravo kritički govoriti o svemu onom negativnom što se dogodilo i što se još uvijek događa u našem društvu nakon dosanjanog sna o nezavisnosti, a da ne ispadne kao da to činim s pozicija onih koji hrvatsku neovisnost nikada nisu željeli niti su je prihvatili. Upravo postojanje takvih – negativnih i neprijateljskih silnica, ukorijenjenih u sve ključne segmente hrvatskog društva od početka naše neovisnosti do danas i jest glavni uzrok većine problema s kojima se Hrvatska već dugo susreće i zbog kojih ih ne uspijeva riješiti. One su, u konačnici, nakon 2000. na političku scenu iznjedrile one grupacije i pojedince i njihove vjerne sljedbenike koji već predugo predstavljaju odnarođenu društvenu elitu, nezainteresiranu za istinsko hvatanje u koštac s nagomilanim ozbiljnim problemima u zemlji.

Jedan od najvećih svakako je onaj demografski. Mi odumiremo kao narod, a političke elite ne čine ništa ili čine premalo da bi se taj trend bar zaustavio, a kamoli preokrenuo. Jer što će nam Hrvatska ako u njoj ne bude Hrvata? To je problem broj 1, ali ima, naravno, i brojnih drugih koji se tiču lošeg vođenja gospodarstva, lopovluka, korupcije, privilegija i nedodirljivosti elita. I nikako ne manje važno, iako ga navodim kao posljednje – prečestog omalovažavanja Domovinskog rata i njegovih vrijednosti, prije svega kroz mazohističko koketiranje s onim poraženim snagama iz razdoblja ‘91. -‘ 95. o kojim sam ranije govorio. Jer ljudi bi, posve sigurno, lakše podnosili i siromaštvo i bijedu ako im država ne bi dirala u njihove svetinje i njihov ponos. I u tom sam smislu siguran da bi puno manje ljudi napuštalo Domovinu – i ovdje, a ne pod tuđim suncem, nastavilo tražiti put prema boljoj budućnosti.

TUĐMANOVA ULOGA




Vaša ocjena doprinosa dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika?

– Što se tiče prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, za mene je on bio i ostao moj drugi otac, neovisno o tome što je mogao, pa i morao drukčije postupiti po brojnim pitanjima da se ne bi dogodilo upravo ovo o čemu sam prethodno govorio. Ali nebitno o tome, siguran sam u jedno: bio je iskreni borac za Hrvatsku i njezinu neovisnost i jedini koji je taj velebni pothvat u tim krajnje nepovoljnim okolnostima (domaćim i međunarodnim) mogao ostvariti. Bio je i jedini političar koji je u tim ključnim vremenima mogao i znao ujediniti vječno ideološki podijeljen hrvatski narod i pripremiti ga za uspješno suprotstavljanje zlu koje mu se posve otvoreno spremalo, od, kako se tada često govorilo, 5. najveće vojne sile u Europi obilno potpomognute četnicima. Svoju želju za slobodnom Hrvatskom nikada nije skrivao, djelovao je iz srca i mislio najbolje. I baš ta iskrenost (koje odavno više nema u hrvatskom političkom miljeu zasićenom laži i licemjerjem) i uvjerenost u doseg postavljenog cilja, bila je i ostala presudna za moj stav o pokojnom Tuđmanu.

Na nama je da pokušamo ispraviti ono što se još može i da bar svojoj djeci omogućimo neki bolji život od ovog koji im se sada nudi. Međutim, to više, nažalost, ne ovisi samo o nama. Svoj smo suverenitet u ključnim stvarima, prema mom mišljenju, prebrzo i prelako predali u tuđe ruke i nadnacionalne državno-pravne tvorevine, a da za njih još nismo bili dovoljno zreli i spremni. Izgubili smo previše, a dobili premalo. Tako se ne vodi integracijska politika niti jedne tvrtke, a kamoli u krvi stečene države koju su generacije Hrvata prije nas sanjale vjekovima.

Hrvatska diplomacija kroz 30 godina, prošla i sadašnja?

– Nažalost, diplomacija je jedan od onih ključnih elemenata na koje sam mislio kada sam govorio o prevelikoj “inficiranosti” onima koji neovisnu Hrvatsku baš i nisu pretjerano željeli, ali im se eto dogodila pa su se tome, kad su već dobili priliku, prilagodili zbog svojih uskih interesa – uglavnom nakon 2000. godine, tj. u post-Tuđmanovoj eri. A sebičnim interesima u bilo čijoj diplomaciji ne smije biti mjesta. To je ozbiljan posao, od nemjerljive važnosti za svaku državu.

Ponekad se s nostalgijom sjećam intelektualnih, pa i aristokratskih ili gospodski profinjenih veličina unutar vrha kadrovske strukture mlade hrvatske diplomacije u početnim fazama rađanja hrvatske države i njezine obrane. Iako mnogi od njih nisu imali prethodnog diplomatskog iskustva zbog čega su ponekad bili i naivni, ne shvaćajući u kakvu su pokvarenu bjelosvjetsku igru upali, imali su u sebi nešto drugo i ne manje bitno: brojne kontakte s uglednim svjetskim institucijama i isto takvim osobama stečenim svojim prethodnim profesionalnim djelovanjem, ljubav za Domovinu i želju da daju svoj maksimum u odgovornom poslu koji im je povjeren. Sjećam se tako i veličina poput Zvonimira Šeparovića, baruna Janka Vranyczany-Dobrinovića, doktora Frane Vinka Golema, Ljerke Mintas-Hodak (prva hrvatska ministrica za europske integracije), pa onda i Darka Bekića i brojnih drugih, manje ili više poznatih osoba impresivnih biografija, ali i ljudskih karakteristika.

Danas imamo ovo što imamo i u to neću ulaziti jer nije u domeni posla kojim se bavim i zato što je netko plaćen da o tome vodi računa. Kako ga vodi drugo je pitanje. Ali ponavljam: domoljublje bi moralo, kao i u svakoj ozbiljnoj zemlji koja drži do sebe i svog ugleda – biti jedan od ključnih elemenata za obnašanje diplomatske službe. U ništa manjoj mjeri kako je to i u sferi obrane i nacionalne sigurnosti.

JOŠ UVIJEK IMA NADE

Nakon svega, kakva bi bila poruka, možemo li biti optimistični glede budućnosti?

– Mislim da za Hrvatsku još uvijek ima nade da preraste u modernu, naprednu i civiliziranu zemlju, ali uz uvjet da svi zasučemo rukave u područjima na kojima djelujemo i da po svaku cijenu štitimo naše tradicionalne vrijednosti koje su nas stoljećima i održale ovdje gdje jesmo i gdje su naši korijeni. U svojevrsnom ideološkom smislu (iako ideologija i vjera nikako nisu jedno te isto), jer bez čvrstih ideološko-svjetonazorskih načela ni jedno društvo nema budućnosti već mu predstoji raspad, mogao bih sve to sažeti sljedećim riječima: ne odbacujmo Boga, čak i onda ako to od nas traže svjetski moćnici! Ono smo – što smo! U suprotnom ćemo se pretvoriti u amorfnu masu bezličnih, nikome zanimljivih ljudi, koje svatko može “mijesiti” onako kako želi. Takav narod ne može imati državu niti ju zaslužuje. (D.J.)

Original teksta, objavljenog 8. siječnja u tjednom prilogu Magazin “Glasa Slavonije” možete pročitati na poveznici ovdje.

 

 

Komentari

komentar

You may also like