U Zagrebu je krajem ožujka na Međunarodnom sveučilištu Libertas, u organizaciji Hrvatske udruge za međunarodne studije održana međunarodna znanstvena konferencija pod nazivom „Uloga Kine u Jugoistočnoj Europi – Inicijativa 16 plus 1 i prilike za suradnju na zapadnom Balkanu“ (The role of China in South East Europe – Initiative 16 plus 1 and chances for cooperation in the Western Balkan). Dok su tri ugledne kineske znanstvenice (Song Lilei, Long Jing, Fang Xiao, Center for European Studies, SIIS, Shanghai) elaborirale ulogu Kine u globalnom svijetu, niz također respektabilnih znanstvenika iz regije raspravljao je o ekonomskim i političkim apektima kineskog „prodora“ na jugoistok Europe. Tijekom konferencije, u ime analitičkog portala Geopolitika News razgovarali smo s prof. dr. sc. Ekaterinom Entinom, izvanrednom profesoricom na Odjelu za međunarodne odnose Nacionalnog znanstvenog sveučilišta Više škole ekonomije (HSE) u Moskvi, i višom znanstvenom suradnicom u Institutu za Europu Ruske akademije znanosti (RAN). Profesorica Entina specijalistica je za odnose EU-Rusija, autorica brojnih publikacija o političkim procesima u EU, Zapadnom Balkanu i modernoj Rusiji. Među njenim publikacijama je i monografija “Još jedan put u Europu: od Jugoslavije u Srbiju” (2011), monografija “Međunarodni okviri europske integracije Balkana” (2016) i dvije monografije u koautorstvu s Markom Entinom (“Tražim Partnerstvo, svezak I-IV, Rusija i Europska unija u razdoblju 2011.-2014. (2015.), 2015.-2016. (2017.)).
Jadranka Polović: Profesorice Entina, zahvaljujem Vam na ovom razgovoru. U Hrvatskoj se često analizira odnos Rusije i Europske unije koji se u fokusu zapadne politike našao nakon ukrajinske krize. Sve više se razmatra i uloga Kine na prostoru regije, što je bila i tema ove konferencije. U tom kontekstu važno je napomenuti kako je izgradnja Pelješkog mosta prvi projekt novog Puta svile ili kineske inicijative „Pojas i put“ („Belt and Road“) u Hrvatskoj. Suvremeni je svijet sve manje unipolaran, puno više multipolaran zbog sve većeg utjecaja novih državnih aktera – Rusije i Kine, činjenica koja se snažno odražava i na jugoistok Europe, ali i na niz drugih geopolitičkih promjena kojima svjedočimo. Kakvi su, zapravo, danas rusko-kineski odnosi, postoje li definirani zajednički interesi dviju država ne samo na prostoru Azije već i Europe?
Ekatarina Entina: Nakon posljednjih rusko-kineskih razgovora vođenih u lipnju 2018. godine, predsjednik Kine, Xi Jinping je izjavio: “Kina ima najveću svjetsku populaciju, dok Rusija ima najveći svjetski teritorij. Kao susjedi, mi imamo ogromne prednosti i unutarnji potencijal za suradnju u svim područjima”. Uistinu, oba se predsjednika (Putin, Xi Jinping) slažu da je partnerstvo dviju zemalja svestrano, a strateška suradnja svakako zrela, stabilna i snažna. Partnerstvo Rusije i Kine svojom se visokom razinom, bogatim sadržajem i strateškim značenjem, bitno razlikuje od odnosa koje obje zemlje razvijaju s drugim velikim silama. Obje strane cijene postignuća bilateralnih odnosa i potvrđuju spremnost za poduzmanje vrlo praktičnih koraka u duhu višestoljetnog prijateljstva i strateške suradnje, dakle da ojačaju međusobne odnose i veze, što je osobito važno u kontekstu rastućih geopolitičkih napetosti i novih preslagivanja u međunarodnim odnosima.
Foto: Ekatarina Entina
Naravno, odnosi između Rusije i Kina nisu uvijek idealni. Na diplomatskoj i političkoj razini, Moskva želi snažniju i dosljedniju potporu Pekinga u otporu iracionalnoj histeriji i neprijateljstvu koje Sjedinjenje Države i NATO razvijaju prema Rusiji, dok s druge strane, mi želimo svestraniju gospodarsku suradnju što podrazumijeva više aktivnog kineskog investiranja u Rusiji. To bi bio zamašnjak kojim bi se pokrenuli veliki infrastrukturni projekti, a što bi uistinu moglo unaprijediti strukturu postojeće bilateralne trgovine. Međutim, i Kina ima vlastite zahtjeve! Od Moskve žele artikulirano i proaktivnije stajalište o odnosima Kine i Indije, pristup ruskim sofisticiranim tehnologijama i slično. Ipak, sve navedeno, bitno ne ugrožava znatno značajnije aspekte međusobnih odnosa – vrlo sličan pogled koji Rusija i Kina imaju na svjetski poredak i svjetski razvoj, osobito postavljene zahtjeve za neuplitanjem trećih država u unutarnja i unutarregionalna pitanja. I Rusija i Kina neprihvatljivim smatraju unilateralne poteze kojima velike sile krše odredbe Vijeća Sigurnosti UN-a, suglasne su oko zahtjeva za reformom sustava Breton Woods-a u korist zemalja u razvoju, kao i potrebe vrlo žurnog rješavanja velikog broja akutnih međunarodnih kriza i drugih globalnih i međunarodnih problema.
Jadranka Polović: Rusija već dugo godina slovi kao najveći neprijatelj Zapada, međutim, nedavno smo imali prilike čuti sasvim drukčiji stav bivšeg savjetnika američkog predsjednika Donalda Trumpa, Steva Bannona, koji je izjavio „da je otrovna atmosfera nastala u Washingtonu tijekom istrage o ruskom miješanju u američke predsjedničke izbore 2016. unazadila napore da se zajedno s Rusijom ujedini „judeo – kršćanski zapad“. Bivši glavni strateg Bijele kuće, koji sada putuje Europom i nastoji ujediniti antisistemske, euroskeptične, tzv. populističke stranke pred europske parlamentarne izbore, smatra kako je Kina, a ne Rusija glavna prijetnja Zapadu. Činjenica je da su obje zemlje ozbiljno poljuljale autoritet i primat SAD-a u međunarodnim odnosima. No nastoje li svaka od njih, bilo Rusija, bilo Kina graditi svoje posebne veze sa Sjedinjenim Državama, kao i europskim saveznicima, te kako se to odražava na međusobne odnose?
Ekatarina Entina: Zapravo, i Moskva i Peking pamte da treće sile nastoje proizvesti i održati konflikt između njih u čemu su gotovo uspjele. Stoga obje zemlje nastoje ne dopustiti ikome da naruši njihov uspostavljeni „zajednički front“, odnosno, usmjeriti bilo koju od njih da rade protiv njihovih nacionalnih, ali i zajedničkih interesa. Već 2001. godine potpisan je Sporazum o dobrosusjedskim odnosima (Treaty of Good – Neighborliness, Friendship and Cooperation between China and Russia), koji je solidan temelj za nastavak stoljetno dugog prijateljstva između dviju zemalja, zajedničko djelovanje i promociju njihovih interesa. U tom kontekstu moguće je analizirati pristup i Rusije i Kine prema izazovima na Balkanu, kao i povezivanje inicijative Puta Svile s aktivnostima Euroazijske unije, dakle riječ je o stvaranju sveobuhvatnog partnerstva unutar Velike Euroazije.
Jadranka Polović: Kakav je stav Rusije i Kine prema Europskoj uniji? Europa se svakako pribojava „sino-globalizacije“, međutim interesi europskih kompanija i njihovih poslovnih elita koji žele intenzivirati poslovne veze s Kinom, Azijom općenito, utjecali su na promjenu pristupa Angele Merkel, Emmanuela Macrona kao i Jean Paula Junkera koji su se nedavno susreli s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom. Iako nisu propustili kritizirati talijansko pristupanje inicijativi „Pojas i put“, čini se kako i sami kreću stazama suradnje s Kinom apostrofirajući pri tom interakciju i međuovisnost. Hoće li sporazum, potpisan između Kine i Italije imati i geopolitičke implikacije, na način da ubrza euroazijsku integraciju, osobito jaču suradnju EU-a s Euroazijskom ekonomskom unijom i Šangajskom organizacijom za suradnju?
Ekatarina Entina: Obje su zemlje vrlo zainteresirane za pristup unutarnjem tržištu EU. Iako su svjesne ograničenja koje imaju njezine članice, kao i sama Europska unija, ipak i Rusija i Kina doživljavaju EU kao prvorazrednog svjetskog aktera. Međutim, one još uvijek nemaju zajedničke, koordinirane politike prema EU ili njezinim pojedinim regijama.
Danas, odnosi EU-Kina uključuju godišnji sastanak na vrhu koji obuhvaća strateški dijalog na najvišoj razini, kao i ekonomski i trgovinski dijalog, te svake dvije godine dijalog Kine i pojedinih zemalja članica EU. Formalno, i Kina i EU, svakako svjesne međuovisnosti, predane su sveobuhvatnom strateškom partnerstvu kako je to već iskazano u Strateškom planu suradnje EU-Kina 2020 (EU-China, 2020 Strategic Agenda for Cooperation) usvojenom u srpnju 2016. Unatoč dobrim namjerama koje su evidentne, EU ipak brine zbog ogromnog trgovinskog deficita s Kinom, kao i produbljivanja tehnološkog jaza. Naime, tijekom 2017. godine EU je izvezla u Kinu robe u vrijednosti od 198, a uvezla 375 milijardi eura. Pored toga, Kina „istjeruje“ moćne članice EU-a iz bivših kolonija u kojima su dominirale politički i ekonomski. Nadalje, EU uvelike zaostaje za velikim kineskim i američkim IT kompanijama, a Kina je uz to i rastuća vojna sila koja razvija vlastitu vojnu tehnologiju. Kineski obrambeni proračun razmjeran je zajedničkim vojnim troškovima svih 28 članica EU, uz to kineska je vojna sila tri do pet puta učinkovitija. Zbog svega navedenog, zemlje članice Europske unije duboko su podijeljene u svojim politikama prema Kini. S jedne strane, slijedeći primjer i zahtjeve Sjedinjenih Država, svojim politikama nastoje obuzdati utjecaj Kine. Tako npr. francuski predsjednik Macron od afričkih zemalja traži uskraćivanje povjerenja Kini, Velika Britanija s članicama Commonwealtha koordinira zabranu za G5 proizvode i slično. S druge strane, EU trenutno pregovara s Kinom o sveobuhvatnom sporazumu o ulaganjima koji bi trebao zadovoljiti dva uvjeta – da europskim kompanijama pruži više tržišnih mogućnosti, ali i da kineskim ulagačima nametne europska pravila igre.
Istovremeno, Europska unija se nada kako će, što je prije moguće, usvojiti vlastitu „Silk Road Policy“ koja će također voditi povezivanju Europe i Azije, ali na temeljima vlastitih vrijednosti, međunarodnih normi i standarda, transparentnosti, odgovornosti i načela politike transeuropskih prometnih mreža.
Očigledan dokaz kako EU nema sveobuhvatnu politiku prema Kini jest činjenica da je Italija, unatoč neodobravanju G7, odlučila potpisati Memorandum o razumijevanju s Kinom u ožujku 2019. godine, što je sasvim jasan znak potpore kineskoj inicijativi Put svile. Italija vjeruje da će joj ova suradnja s Kinom pomoći u prevladavanju ekonomskih poteškoća s kojima se suočava. Ipak, Bruxelles, Berlin i drugi još uvijek pokušavaju „poučiti“ Peking kako poštivati ljudska prava i načela vladavine prava na što se kineski dužnosnici ne osvrću.
Jadranka Polović: Znamo da je ruska politika vrlo zainteresirana za stanje u regiji u kojoj ima sve više zainteresiranih aktera, što, naravno, višedimenzionalno komplicira odnose na jugoistoku Europe. Kako iz ruske perspektive izgleda kineski „prodor“ u regiju?
Ekatarina Entina: Kina se aktivno bavi regijom, pokušavajući se predstaviti isključivo kao gospodarski igrač. Uistinu je puno uložila u infrastrukturu jugoistoka Europe s ciljem finaliziranja projekta „16 + 1“ i koncepta „One Belt – One Road“. Zbog tragične prošlosti ovih prostora, ali i nepostojećih ili nedovoljno artikuliranih političkih zahtjeva od strane zemalja regije, Kina se percipira kao neovisan, dobrodošao utjecajni „igrač“. Međutim, nikako ne bi bilo dobro podcijeniti probleme s kojima se Kina suočava na Balkanu.
Kao prvo, izdvojila bih problem percepcije. Naime, većina građana regije složit će se s činjenicom da Kina puno investira i gradi, međutim Kini zamjeraju što ne ulaže u stvarne potrebe ljudi. Njezini projekti uglavnom se temelje, prvo, na kreditima balkanskih država uzetih od kineskih banaka, a zatim na većinskoj kineskoj radnoj snazi. Dakle, Kina ne stvara radna mjesta za lokalno stanovništvo, a odsustvo profesionalne perspektive (zapošljavanja) glavni je razlog zbog kojeg su zemlje regije pogođene masovnim iseljavanjem. I drugo važno pitanje je trgovinski rat između SAD-a i Kine u čijem je fokusu osobito opskrba čelikom. Kao što je poznato, Kina je jedan od najvećih svjetskih izvoznika čelika, dok su SAD jedan od najvećih uvoznika. U 2018. godini Sjedinjene su Države uvele kvote koje su značajno smanjile izvoz kineskog čelika. Stoga, Kina koristi zaobilazne mogućnosti – počinje izvoziti čelik u EU kroz svoj pristup zemljama jugoistočne Europe. Kako će Bruxelles reagirati na to, veliko je pitanje.
Situacija u cijeloj balkanskoj regiji vrlo je krhka. Na žalost, manje ili više svi međunarodni igrači predstavljeni u regiji imaju interes destabilizirati Balkan, to je rastući ulog u igri. Međutim, to definitivno nije interes Kine. U slučaju snažnije destabilizacije ili novih konflikata, Kina neće biti u mogućnosti u potpunosti provesti svoj projekt „nove svilene ceste“ što je inače glavni adut koji Peking koristi. U tom kontekstu, Kina bi mogla surađivati s Rusijom na putu stvaranja koherentne i koordinirane politike prema Balkanu. Za to ima sve pretpostavke: Moskva i Peking ovdje se ne konfrontiraju u ekonomskom smislu. Također obje zemlje imaju sličan stav prema otvorenim političkim pitanjima u regiji. Zapravo, mi to trebamo pretvoriti u zajednički javni diskurs. Naime, posljednjih pet godina i Sjedinjene Države, kao i Europska unija prilike na Balkanu usklađuju prema vlastitim interesima, da ne govorimo u problemima konkurencije unutar EU – britanska, njemačka, a i francuska politika načelno prate ciljeve EU, ali sve češće nameću svoje nacionalne interese u regiji.
Nama je glavni cilj pokazati kako unatoč trenutnom trendu podjele balkanskog prostora među velikim silama prema njihovim uskim nacionalnim interesima, barem takozvani “nezapadni svijet” ima nepodjeljenu, jasnu, zajedničku i predvidljivu politiku prema jugoistočnoj Europi koja je ključna za njegovu stabilnost i jedini temelj za istinski razvoj.
Jadranka Polović: Profesorice Entina, u ime portala Geopolitika News zahvaljujem vam na ovom razgovoru.
0 komentara