Veliki intervju Zorana Metera za portal HKV: SAD zauvijek propustio priliku s Rusijom

Patrick Buchanan nakon susreta Trump-Putin govorio je otkazu Hladnoga rata 2. Je li prerano za takve zaključke?

Nema hladnog rata 1 i 2. Hladni rat nikada nije završio. SAD je nakon raspada SSSR-a, umjesto suradnje s Rusijom, koja je na to bila i više nego spremna, a njezini građani, odbacujući „blagodati“ komunizma upravo to i očekivali, izabrao politiku totalne globalne dominacije koja je uključivala brisanje Rusije iz kruga ključnih država koje odlučuju o budućem ustroju svijeta. Zato je Rusija umjesto propalog komunizma dobila još gori – divlji i neobuzdani liberalizam, kriminal neviđenih razmjera i oligarhe koji su iz zemlje isisali goleme količine novca, koji je, gle čuda, najvećim dijelom završio u bankama londonskog Citya ili njemu bliskim offshore oazama.

Taj je divlji liberalizam i pseudodemokracija – uvedena isključivo da bi njemu pogodovala, do kostiju ogolio cjelokupno rusko društvo do te mjere da je, zapravo, danas jedno od najvećih svjetskih čuda uopće ono, kako se Rusija iz svega toga tako brzo, i naizgled jednostavno uspjela izvući i iznova pozicionirati u nezaobilaznog čimbenika u rješavanju gorućih svjetskih problema. Tome je, nedvojbeno, pridonijela pogrešna američka politika u kontinuitetu, od 1990.-ih do pojaveTrumpa, a koja upravo ubire svoje gorke plodove. Zbog nje Washington sada više ne zna što mu je činiti. On je „ispucao“ sve moguće političke i većinu gospodarskih poluga za „discipliniranje“ „odmetnute“ Rusije, da više nema manevarskog prostora. Ostaju mu jedino ili rat s Rusijom ili postizanje kompromisa – trećega puta nema. Definitivno će se ići na ovo drugo, ali hladni rat će zbog svega onog što se u odnosima dviju država događa od 2014. g. i izbijanja ukrajinske krize do danas, još dugo ostati u glavama i njihovih političara i javnosti.

To je velika propuštena prilika SAD-a, koji je konstruktivnim i razumnim pristupom Rusiji nakon raspada SSSR-a mogao bez problema osigurati svoju pozitivnu dominaciju koju mu Rusija u tom slučaju ne bi niti željela osporavati, i ostvariti sve blagodati koje je mogao postići ne samo na ruskom tržištu u smislu plasmana i prodaje svojih roba, već i u projektima vezanim uz njezina neiscrpna prirodna i mineralna bogatstva, a da ne govorim o onom najvažnijem – Rusiju je zauvijek mogao vezati uz zapadni civilizacijski krug kojemu ona definitivno, kao velika kršćanska zemlja i pripada. Bojim se da je to zauvijek izgubljena prilika i da će se odnosi između Moskve i Washingtona ubuduće još dugo kretati isključivo u sferi snošljive konkurencije – nešto slično kao i