Iz vizionarskog intervjua Z. Metera za portal HKV iščitavamo: Biden čini ono što je htio Trump ali mu demokrati nisu dozvolili

Propuštena prilika SAD-a u odnosima s Rusijom

Američki predsjednik Joe Biden na vanjskopolitičkom planu vuče brojne poteze koje je činio njegov prethodnik Donald Trump, a koji su u to vrijeme bili oštro kritizirani upravo od tog istog Bidena i Demokratske stranke koja je imala većinu u Zastupničkom domu Kongresa: od povlačenja američkih vojnika iz Afganistana i Bliskog istoka, preko jačanja političkih i vojnih pritisaka na Kinu, pa sve do pokušaja reguliranja američko-ruskih odnosa.

Upravo ovo posljednje nas je i ponukalo da vas podsjetimo na veliki intervju našeg urednika Zorana Metera za portal Hrvatskog kulturnog vijeća (HKV) kojeg je obavio novinar Davor Dijanović, iz 2018. g., iz kojeg prenosimo jedan njegov dio, u kojem je vizionarski najavio sve ovo što se sada događa na relaciji Moskva-Washington, a što se moglo i trebalo dogoditi još u vrijeme Donalda Trumpa. Ali da ne duljimo previše, evo isječka iz tog intervjua, još i danas itekako aktualnog, kojeg u cijelosti možete pogledati ovdje:

Pred nekoliko tjedana susreli su se američki predsjednik Donald Trump i ruski kolega Vladimir Putin. Kako komentirate taj susret? Što on donosi u odnosima SAD-a i Rusije?

Radi se o važnom psihološkom pomaku u odnosima dviju vojnih supersila, nužnom jedino za stvaranje preduvjeta za otpočinjanje budućih stvarnih pregovora između Moskve i Washingtona, i ništa više od toga. Njihovi su odnosi do sada bili (i još su uvijek) toliko „zatrovani“ i uvučeni u kaljužu umjetno stvorenoga hladnog rata, medijskih laži i politikantskih izjava za dnevnopolitičke svrhe (poglavito na američkoj političkoj sceni), da obje delegacije na čelu s predsjednicima država od sastanka u Helsinkiju ništa više od postignutog nisu niti očekivale. Možemo slobodno reći kako su se Putin i Trump došli vidjeti i uz kavu srdačno popričati, neopterećeni potrebom bilo kakvog nasilnog postizanja konkretnih sporazuma po konkretnim problemima. Obojica su dovoljno mudri i iskusni da znaju ono što bi svi političari trebali znati: prije ili kasnije netko će morati „probiti led“ u američko-ruskim odnosima, pa zašto se to onda ne bi pokušalo učiniti odmah. To neće ići ni lako ni brzo, ali početi se mora. U tom smislu promatram i Trumpov poziv Putinu da na jesen posjeti SAD.

Općenito, u sadašnjim političkim okolnostima smatram kako su ovi sastanci potrebniji Trumpu, koji ima puno problema i vani i kod kuće, i kojemu je pred izbore za Kongres, koji će se održati u studenom i čiji su rezultati presudni za njegov daljnji politički život, potreban svaki uspjeh, kako na unutarnjem tako i na međunarodnom planu. Na ovom drugom Trump će itekako u svoju korist naglašavati uspjeh (iako to u stvarnosti još nikako ne možemo takvim nazivati) sastanak s „omraženim vođom“ Kim Jong-unom, a još jedan postignuti sporazum s Putinom bio bi mu od goleme važnosti. Pretpostavljam kako bi se njih dvojica u jesen mogli dogovoriti o „reanimaciji“ Sporazuma o uništenju atomskih raketa malog i srednjeg dometa – politički i medijski zvučnog, ali po obje strane u današnjem geopolitičkom smislu nebitnom (na terenima svjetskih kriznih žarišta ionako i dalje ostaje sve po starom).




Trump od dolaska na vlast sustavno i namjerno potencira navodnu globalnu nuklearnu opasnost sa svih strana (S. Koreja, Iran), pa bi takav sporazum s Putinom sigurno pozitivno odjeknuo u američkom elektoratu: eto, Trump je nas je oslobodio „opasnosti“ od Sjeverne Koreje, aktivno se suprotstavlja „opasnom“ Iranu, dogovorio se s „agresivnim“ Putinom, dakle, učinio je sve ono što nisu uspijevale prethodne administracije. Trumpova oporba za sve to, naravno, zna i odatle proizlazi njezina nervoza. Ona zato Trumpa nakon Helsinkija još snažnije kritizira za suradnju s „neprijateljskom“ Rusijom koja se „miješa“ u američke izbore (kao da to obratno uopće nije slučaj), gotovo ga otvoreno optužuje za „izdaju“ nacionalnih interesa, a pojedini kongresmeni idu tako daleko da se usuđuju javno pozivati američku vojsku na puč protiv „vrhovnog zapovjednika“ – „izdajnika“. Zapravo se čini kako bi ta poražena liberalno-demokratska klika u Washingtonu najradije zaratila s Rusijom samo kako bi dokazala Trumpovu krivnju i time „oprala“ ljagu od svog neočekivanog i teškog poraza na izborima 2016. g. od kojega se još nije oporavila. A eto, prijeti joj i novi poraz u izborima za Kongres, usprkos golemoj medijskoj mašineriji i protu-Trupovoj histeriji.

Propuštena prilika SAD-a





Patrick Buchanan nakon susreta Trump-Putin govorio je otkazu Hladnoga rata 2. Je li prerano za takve zaključke?

Nema hladnog rata 1 i 2. Hladni rat nikada nije završio. SAD je nakon raspada SSSR-a, umjesto suradnje s Rusijom, koja je na to bila i više nego spremna, a njezini građani, odbacujući „blagodati“ komunizma upravo to i očekivali, izabrao politiku totalne globalne dominacije koja je uključivala brisanje Rusije iz kruga ključnih država koje odlučuju o budućem ustroju svijeta. Zato je Rusija umjesto propalog komunizma dobila još gori – divlji i neobuzdani liberalizam, kriminal neviđenih razmjera i oligarhe koji su iz zemlje isisali goleme količine novca, koji je, gle čuda, najvećim dijelom završio u bankama londonskog Citya ili njemu bliskim offshore oazama.

Taj je divlji liberalizam i pseudodemokracija – uvedena isključivo da bi njemu pogodovala, do kostiju ogolio cjelokupno rusko društvo do te mjere da je, zapravo, danas jedno od najvećih svjetskih čuda uopće ono, kako se Rusija iz svega toga tako brzo, i naizgled jednostavno uspjela izvući i iznova pozicionirati u nezaobilaznog čimbenika u rješavanju gorućih svjetskih problema. Tome je, nedvojbeno, pridonijela pogrešna američka politika u kontinuitetu, od 1990.-ih do pojaveTrumpa, a koja upravo ubire svoje gorke plodove. Zbog nje Washington sada više ne zna što mu je činiti. On je „ispucao“ sve moguće političke i većinu gospodarskih poluga za „discipliniranje“ „odmetnute“ Rusije, da više nema manevarskog prostora. Ostaju mu jedino ili rat s Rusijom ili postizanje kompromisa – trećega puta nema. Definitivno će se ići na ovo drugo, ali hladni rat će zbog svega onog što se u odnosima dviju država događa od 2014. g. i izbijanja ukrajinske krize do danas, još dugo ostati u glavama i njihovih političara i javnosti.

To je velika propuštena prilika SAD-a, koji je konstruktivnim i razumnim pristupom Rusiji nakon raspada SSSR-a mogao bez problema osigurati svoju pozitivnu dominaciju koju mu Rusija u tom slučaju ne bi niti željela osporavati, i ostvariti sve blagodati koje je mogao postići ne samo na ruskom tržištu u smislu plasmana svojih roba, već i u projektima vezanim uz njezina neiscrpna prirodna i mineralna bogatstva, a da ne govorim o onom najvažnijem – Rusiju je zauvijek mogao vezati uz zapadni civilizacijski krug kojemu ona definitivno, kao velika kršćanska zemlja i pripada. Bojim se da je to zauvijek izgubljena prilika i da će se odnosi između Moskve i Washingtona ubuduće još dugo kretati isključivo u sferi snošljive konkurencije – nešto slično kao i u odnosima SAD-Kina.




Komentari

komentar

You may also like