Danas u ruski glavni grad Moskvu, u radni posjet stiže iranski šef diplomacije Mohammad Javad Zarif. Tamo će razgovarati sa svojim domaćinom, ruskim ministrom vanjskih poslova Sergeyom Lavrovom.
Prema riječima glasnogovornice ruskog MVP Marije Zaharove, dvojica ministara razgovarat će o nizu aktualnih međunarodnih tema , uključno i o događajima vezanim uz „sporazum o iranskom nuklearnom programu, stanju u Siriji, Afganistanu i zoni Perzijskog zaljeva“.
Susreti ovoga tipa između dvojice prvih diplomata svojih zemalja u posljednje vrijeme postaju gotovo praksa. Zarif je, tako, Lavrovu u posjet došao i 16. lipnja i 21. srpnja, odmah nakon posjeta Ankari. Ovaj današnji sastanak zapravo bi trebao predstavljati rusko-iransko „usklađivanje satova“ pred odlučujuću fazu suprostavljanja američkom „soliranju“ unutar Vijeća sigurnosti UN-a, tj. jednostranog američkog uvođenja sankcija Iranu, kakve su bile prije potpisivanja nuklearnog sporazuma s tom zemljom u ljeto 2015. g. (iz kojega su se SAD jednostrano povukle u svibnju 2018. g.) usprkos protivljenju svih najvažnijih zemalja svijeta, uključno i američkih saveznica u Europi. Međutim, Wahington svim državama koje s Iranom budu surađivale kršeći ponovo uvedene američke protuiranske sankcije sada prijeti posljedicama, prije svega onima koje se odnose na zabranu pristupa njihovim tvrtkama na američko tržište. S obzirom kako je ruskim tvrtkama ono već odavno ili zabranjeno ili otežano, Moskva sada javno demonstrira kako je američke protuzakonite prijetnje ne zanimaju i otvoreno najavljuje sveobuhvatnu suradnju s Theranom po svim pitanjima.
U tom smislu najintrigantnije je pitanje rusko-iranske vojne suradnje. U nedavnom intervjuu ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeya Ryabkova na tu temu, on je jasno dao do znanja kako će Moskva, čim 18. listopada istekne međunarodni (UN-ov) embargo na izvoz oružja Iranu, početi s intenzivnom vojnom suradnjom s tom zemljom. Rusija u tome vidi novu veliku priliku za svoju vojnu industriju i ne namjerava ju olako ispustiti. Naravno, ako se u međuvremenu ne bi nešto dramatično pozitivno promijenilo u odnosima na relaciji Washington-Moskva, što sada spada u sferu znanstvene fantastike.
Dodatnu dimenziju ovom problemu daje i činjenica da se sve ovo događa u vrijeme vrhunca američke predizborne kampanje. Izazov Rusije američkim planovima prema Iranu očit je i snažan, tim prije što se s ruskim stavovima oko Irana slaže i Kina, koja i sama ima velike planove na iranskom tlu, a također je izložena snažnom američkom diplomatskom i trgovinskom ratu. Drugim riječima, tri zemlje – Iran, Rusija i Kina u odnosu na SAD nalaze se u vrlo sličnoj situaciji, izložene snažnim pritiscima i pokušajima izolacije, pa nije nikakvo čudo da međusobno dogovaraju i zajednički protuodgovor.
Preostaje vidjeti kako će i čime na spomenuti ruski izazov odgovoriti Sjedinjene Države odnosno Trumpova administracija. Dvije međusobno suprostavljene zemlje u političkom smislu itekako imaju čime trgovati: od proširenja NATO saveza na Istok, preko plinovoda Sjeverni tok 2 i još puno toga oko Ukrajine, Sirije, Kine, Venezuele… Međutim, na američkoj je strani sve manje manevarskog prostora za tako nešto s obzirom na nužno postojanje unutarnjeg konsenzusa a što je nemoguća misija, poglavito u sadašnje predizborno vrijeme. Proturuska klima u američkom političkom, medijskom i javnom prostoru je tolika, da bi bilo kakvo iznenadno kretanje u smjeru pokušaja normalizacije odnosa s Moskvom automatizmom bilo proglašeno „svetogrđem“ i nacionalnom izdajom. U takvoj atmosferi, koju su sami izgradili, danas se malo tko od američkih političara može usuditi krenuti u tom smjeru a da to po njega ne bude značilo i političko samoubojstvo. To svakako vrijedi i za Donalda Trumpa, barem do njegove eventualne pobjede u nadolazećim izborima. Poslije toga ništa nije isključeno jer on kapaciteta za „fajt“ sa svima i donošenje odlučnih i radikalnih poteza, za razliku od Joe Bidena – svakako ima.
Rusija, naravno, 19. listopada (drugi dan nakon isteka oružanog embarga Iranu) sigurno neće odmah krenuti u sklapanje unosnih vojnih ugovora s Teheranom i vjerojatno će sačekati dva tjedna i vijest o tome, tko će upravljati Bijelom kućom u iduće 4 godine. Nakon toga, naravno, sve ostaje otvoreno. Vladimir Putin, očito, javno demonstrira Washingtonu kako je vrijeme jednostranih odluka globalnog karaktera prošlo, pri čemu je nedvojbeno kako i dalje ostaje otvoren za razgovor s Washingtonom ali prema posve drugim pravilima i uz uvažavanje međusobnih interesa. Međutim, pri tom je jasno kako odgovor na njegovu spremnost od strane Wahingtona i buduće administracije u BIjeloj kući Putin ne namjerava dugo čekati. U tom kontekstu treba promatrati i ove rusko-iranske kontakte.
