Kako je Iran preživio Trumpa i tajno izvozio naftu u Kinu

Nakon što je postalo jasno kako američki predsjednik Joe Biden nastoji smanjiti napetosti s Iranom kroz pokušaj pregovora o uvjetima vraćanja SAD-a nuklearnom sporazumu s tom zemljom iz srpnja 2015. g., iz kojeg je njegov prethodnik Donald Trump Ameriku jednostrano povukao a Iranu nametnuo nove oštre sankcije (prije svega one u energetskom i financijskom sektoru), na svjetlo dana sve jasnije izlaze nova zanimljiva saznanja, o tome, kako se Teheran do sada snalazio po pitanju izvoza nafte koja mu je i glavni izvor proračunskih prihoda. Taj je izvoz, kao što je poznato, Trump želio svesti na nulu i tako drastično smanjiti punjenje njegovog proračuna, što je posljedično trebalo dovesti do destabilizacije gospodarskog, socijalnog i političkog stanja u toj ključnoj zemlji šireg Bliskog istoka – nad kojom Washington već više od 40 godina (od Islamske revolucije 1979.) ne uspijeva uspostaviti željeni nadzor.

Dovoljno je podsjetiti kako je Trumpova administracija, nakon što je obnovila stare i uvela nove i još strože sankcije Iranu, svim zemljama – tradicionalnim uvoznicama iranske nafte – zaprijetila uvođenjem sankcija i prema njima ako to i dalje nastave činiti i time pomagati Iranu da sankcije lakše preboli. Među zemljama, kojima je prijetilo kažnjavanje Washingtona, bile su čak i pojedine američke saveznice iz EU, poput Italije, Grčke i Španjolske, kao i Indija, Kina, Južna Koreja, Japan i Tajvan.

Nešto kasnije, uvidjevši opasnost svog – tako radikalnog stava – Trump je, zbog oštrog protivljenja prije svega od strane Japana i EU, malo ublažio spomenute prijetnje, ali smanjenje iranskog izvoza „crnog zlata“ ipak je bilo veliko jer se nitko nije želio dodatno zamjerati nepredvidivom ali i odlučnom Trumpu kada je bila u pitanju zaštita ključnih američkih nacionalnih interesa.  Međutim, smanjenje iranskog izvoza nafte (embargo je počeo krajem 2018.g.) svejedno je bilo veliko  ali, očito – ne i presudno. Iran je, naime, Trumpa preživio. I pritom se snalazio (i još se uvijek snalazi jer su Trumpove sankcije i dalje na snazi) na svakakve načine, o čemu svjedoči i današnja vijest koju je objavio britanski Reuters.

Iran je “tiho” prebacio rekordne količine sirove nafte u Kinu, koja je posljednjih mjeseci bila vodeći kupac „crnog zlata“, dok su indijske državne rafinerije dodale iransku naftu u svoje godišnje uvozne planove, pod pretpostavkom da će američke sankcije protiv Islamske Republike uskoro biti ublažene.

Reuters se pritom poziva na svoje izvore u naftnoj industriji i podatke tvrtke Refinitiv Refinitiv Oil Research.




Nacionalna iranska naftna kompanija (NIOC) obratila se kupcima širom Azije upravo s ustoličenjem Joe Bidena na čelo SAD-a 20. siječnja, kako bi procijenila eventualnu potražnju za svojom naftom, izjavili su Reutersovi izvori pod uvjetom da ostanu anonimni.

“Oni (Iranci) su razgovarali s nama. Rekli su: “Nadamo se da ćemo vrlo brzo nastaviti s isporukama nafte.” Rekli smo: “Inshallah” (arab.: ako je Božja volja), navodi jedan Reutersov izvor iz izvjesne indijske rafinerije. Indija je, naime, treći najveći svjetski uvoznik sirove nafte, a oporavak iranskog izvoza mogao bi smanjiti njezinu potražnju na spot-tržištu koje je nedavno poskupjelo nakon što je Irak smanjio naftne zalihe, a Kuvajt skratio rokove pojedinih svojih naftnih ugovora.

Indija je, također, pretrpjela nedavni snažni skok globalnih cijena goriva, pa očekuje da će se iranske zalihe vratiti na tržište za 3-4 mjeseca, izjavio je izvjesni indijski vladin dužnosnik.





NIOC je prethodno jasno dao do znanja kako će formalni sporazum o opskrbi iranskom naftom indijskog tržišta biti potpisan nakon predsjedničkih izbora u Iranu u lipnju ove godine, rečeno je u jednoj indijskoj rafineriji.

Za razliku od Indije, Kina nikada nije potpuno prestala uvoziti iransku naftu, napominje Reuters. Prema Refinitiv Oil Research-u, Iran je u proteklih 14 mjeseci isporučio Kini oko 17,8 milijuna tona (306.000 barela dnevno) nafte, a količine su dostigle rekordne razine u siječnju i veljači. Od toga je oko 75% bio “neizravni” uvoz, identificiran kao nafta iz Omana, Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) ili Malezije, koja je u Kinu ušla uglavnom kroz luke u istočnoj kineskoj regiji Shandong, gdje se nalazi većina njezinih privatnih rafinerija, ili kroz luku Yingkou na sjeveroistoku regije Liaoning. Preostalih 25% uvoza registrirano je kao službena isporuka iz Irana, navodi Refinitiv, budući da Peking neprestano održava malu količinu kupnje energenata iz te zemlje, usprkos američkim sankcijama.

Na kraju bih zaključio slijedeće: Teheran, očito, ima svoje „adute iz rukava“ i svoje planove na koji način zaobići američke sankcije, koje su i dalje na snazi usprkos odlaska Donalda Trumpa s trona Bijele kuće.  Jedna od njih je i re-eksport od strane Rusije. Moskva je još odmah nakon američkih protuiranskih sankcija najavila otkupljivanje iranske nafte i prodaju iste kao svoje. Je li do toga i došlo (jer je taj ruski potez Trump u startu oštro osudio) ne možemo znati, niti je to jednostavno za utvrditi. Međutim, činjenica je kako Iran nije popustio pred sankcijama, kao i to da se i dalje „održava na površini“. Osim toga, Biden i nema previše mogućnosti osim ići u susret Teheranu, jer produljenje onako oštre protuiranske politike, kakvu je pokrenula Trumpova administracija odmah po dolasku na vlast, definitivno tu geopolitički, geostrateški i geoekonomski prevažnu zemlju gura u čvrsti sigurnosni zagrljaj i sferu utjecaja  Pekinga i Moskve. Ali problem je i u tome što se takvoj Bidenovoj politici „pomirbe“ s Iranom (iako ju je takvom još uvijek teško zvati s obzirom da u svojim ponudama Teheranu od strane Bidenova administracije i nema previše razlika (osim u uljudbenijoj retorici) od onoga što je od Irana tražio Trump u zamjenu za povratak nuklearnom sporazumu) opire i Izrael, a vjerojatno svejedno nije niti Saudijskoj Arabiji i UAE.

Komentari

komentar




You may also like