Predsjednik Sjedinjenih Država Joe Biden zalaže se za poboljšanje odnosa s Francuskom, izjavio je sinoć posebni izaslanik Bijele kuće za klimatske promjene John Kerry u intervjuu za BFMTV nakon razgovora u Elizejskoj palači s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom.
“Uvjeravam vas da je američki predsjednik potpuno predan ideji poboljšanja američko-francuskih odnosa i da djeluje u tom smjeru. Namjerava ostaviti po strani manje probleme koji su se pojavili u našoj vezi i gledati u budućnost. I osobno sam potpuno siguran da se povjerenje između naših zemalja može vratiti. Naravno, razumijem nezadovoljstvo francuske strane, a predsjednik Biden mi je postavio pitanja s tim u svezi, zahtijevajući pojašnjenje. Dao sam mu opis situacije. Nije bio svjestan francuskog dojma Sjedinjenih Država”, izjavio je John Kerry.
Naglasio je kako ono što se dogodilo “nije izdaja (kako smatra Pariz), već jednostavno nedostatak odgovarajuće komunikacije među zemljama”.
Riječ je, naravno, o nedavnom stvaranju trojnog pakta pod nazivom AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD), protukineskog karaktera i usmjerenog na vojne aktivnosti u Indo-Tihooceanskoj regiji, koji je formiran bez konzultacija s europskim (kopnenim) saveznicima i u sklopu kojeg je Australija otkazala sporazum s Francuskom o proizvodnji podmornica za svoju flotu, a posao prepustila SAD-u i Velikoj Britaniji. Pariz je ovaj potez nazvao činom izdaje i „zabijanjem noža u leđa“, za što u prvom redu optužuje Washington.
Navedene Kerryeve riječi „utjehe“ kao da su namijenjene djetetu osnovnoškolskog uzrasta a ne predsjedniku jedne države – i to razine Francuske, pa da ne može shvatiti njihovu neuvjerljivost. A osim što su neuvjerljive, i krajnje su ponižavajuće. Pričekat ćemo, zato, reakciju Francuske – iako je svima jasno kako Pariz malo toga može učiniti osim prihvatiti „ispriku“ Washingtona, nakon koje će se ovaj nastaviti ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Možda čak i nije: Washington, jednostavno, stavlja stvari u red i pokazuje svakom od svojih saveznika i partnera gdje mu je mjesto i tko koga mora slušati. Ovi su o tome trebali razmišljati davno prije, kada su de facto odlučili dio svog suvereniteta predati u ruke prekoatlantskog saveznika misleći kako će linijom manjeg otpora više profitirati – slijedeći SAD u njegovoj vanjskoj i obrambenoj politici, bez pretjeranog zamaranja i troškova sa svoje strane. Međutim vremena su se promijenila, a naplata za ugodan život prije ili kasnije mora doći. Baš ništa na ovome svijetu nije besplatno.
O ovoj temi, opširnije smo pisali u našoj analizi koju možete pogledati ovdje.
Z. Meter: Anglosasi liječe „Napoleonov kompleks“ Francuza: ne glumite veličinu kad ste mali
