Visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnost Josep Borrell strahuje da će nedavni događaji na međunarodnoj sceni smanjiti ulogu EU ako europske zemlje ne razviju zajedničku strategiju. “Europljani riskiraju postati više objekt nego igrač u međunarodnim odnosima, reagirat će na odluke drugih umjesto da sami upravljaju i oblikuju događaje”, napisao je čelnik europske diplomacije na svom blogu.
Borrell je primijetio dva trenda koji, prema njegovu mišljenju, imaju sve veći utjecaj na Europsku uniju. “Prvo, vidimo sve veću reakciju na rast i revitalizaciju Kine, čija je dobra ilustracija stvaranje AUKUS-a”, naveo je Borrell. On dalje smatra kako je “multipolarna dinamika” u svijetu još jedan izazov za EU. Konkretno, ukazuje na Rusiju i druge snage koje nastoje proširiti svoju sferu utjecaja na regionalnoj i globalnoj razini.
Podsjećam kako je prije nekoliko dana Josep Borrell u svom govoru Rusiju nazvao regionalnom državom (skupa s Turskom i Indijom), usprotivivši se ruskoj želji za dobivanje statusa globalne velesile i što predstavlja izazov za EU.
Međutim, takve izjave nisu u skladu sa stvarnošću, jer ako je Rusija regionalna država čemu tolika panika i stvaranje ozračja o neposrednoj ugrozi po Zapad od ruske agresije, koja, sukladno izjavama brojnih američkih i EU dužnosnika i vojnih zapovjednika i stratega gotovo samo što nije počela i zbog čega na granice s Rusijom NATO učestalo dovlači nove snage.
Uostalom, i SAD i Velika Britanija u svoje su nacionalne strategije upravo Rusiju stavile kako glavnu prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti. Teško da glavna prijetnja SAD-u može stići od bilo koje regionalne države.
Osim toga, i Bruxelles i Washington ostavljaju mogućnost (štoviše, smatraju to nužnim nakon američkog i povlačenja NATO snaga) i za određenu suradnju s Moskvom po pitanju stanja u Afganistanu tj. terorizma s obzirom na utjecaj Rusije na tamošnja zbivanja i kontakte koje Moskva održava s talibanskim pokretom i drugim igračima, prije svega oporbenim Tadžicima na sjeveru te zemlje. Amerikancima nužno treba vojna baza u Srednjoj Aziji koju ne može dobiti bez dozvole Rusije koja ima veliki utjecaj u zemljama te regije koje su ranije bile članice SSSR-a. Američko zrakoplovstvo sada može djelovati po terorističkim ciljevima u Afganistanu isključivo iz svojih bliskoistočnih baza koje su, međutim, udaljene i do 1500 kilometara što smanjuje mogućnost učinkovitog udara – što bližem realnom vremenu od uočene prijetnje. Naravno, samim time smanjuje se i mogućnost vremenskog trajanja kruženja zrakoplova afganistanskim zračnim prostorom, što sve Pentagon itekako zna i uzima u obzir. Nije bez razloga u Pentagonu bilo podosta onih koji su se protivili američkom povlačenju iz Afganistana, barem dok se ne nađe adekvatan supstitut za mogući nastavak vojnih akcija protiv ugroza koje mogu stizati s afganistanskog tla – prije svega onih terorističkih.
U kontekstu Borrellovih izjava vrijedi podsjetiti i kako je bivši američki predsjednik Barack Obama 2015. g., uoči ruske vojne intervencije u Siriji, Rusiju također nazvao regionalnom državom koja može vojno djelovati samo u svom okružju.
Međutim, nakon što je iduće godine izbornu pobjedu u SAD-u izvojevao Donald Trump, Barack Obama je vrlo brzo promijenio mišljenje i u svojoj oproštajnoj turneji, u Bruxellesu, pred čelnicima članica EU kazao kako je Rusija globalna sila koja predstavlja ozbiljan izazov za SAD. Kako je to Rusija u svega godinu dana iz regionalne izrasla u globalnu silu Obama nikada nije objasnio.
Možda bi sada trebalo priupitati Borrella (kada bi europski novinari za to imali dozu nužne kritičnosti, hrabrosti, možda i elementarnog znanja), zašto on smatra da je na sceni opet prijašnji – „Obamin“ scenarij s Rusijom kao regionalnom silom, tim prije što je u međuvremenu Rusija ovladala novim vojnim tehnologijama i najsuvremenijim obrascima naoružanja – od klasičnog preko nuklearnog, do hiperzvučnog? Odgovor bi stvarno bilo zanimljivo čuti.
Uostalom, sve i da se hoće, Rusiju je nemoguće smatrati regionalnom državom ne samo zbog vojne snage, već i jednostavnih geografskih čimbenika tj. njene veličine i položaja – kao mosta između Europe i Azije i zemlje s izlazom na tri oceana Atlantski, Pacifik i Sjeverni ledeni). Borrell iz nekog razloga to ne želi vidjeti ali zato od Rusije rado stvara europsko „strašilo“. Uostalom, za svoje političke promašaje uvijek je lakše okrivljavati nekoga drugog. Rusija je za tu svrhu već odavno koristan alat.
