Bugarski premijer: Svi koji su protiv „Turskog toka“ su izdajice

Nakon današnjeg sastanka s ruskim predsjednikom vlade Dmitriem Medvedevom, njegov bugarski kolega Boiko Borisov sve je protivnike ruskog plinovoda „Turski tok“ nazvao izdajicama, izvijestio je bugarski medij Dnes.

Boiko Borisov je izjavio kako Bugarska mora očuvati isporuke plina, a da su protivnici izgradnje plinovodnog huba na bugarskom teritoriju nacionalne izdajice. Oni žele da naše investicije budu zakopane u zemlju, a mi želimo izgradnju potpuno transparentnog huba, izjavio je bugarski premijer, kazavši slijedeće: „Dozvolite mi da pojasnim onima koji kritiziraju balkansko plinsko čvorište. Bugarska ne želi nove količine plina. Ali kada se (ruske) isporuke plina u Tursku (plinovodom po ukrajinskom teritoriju i dalje kroz Bugarsku) završe, naše će cijevi ostati prazne. I što ćete onda raditi? Zato Bugarska hoće makar samo očuvati i ono što ima.“

Prije toga bugarski predsjednik vlade u Sofiji je održao sastanak sa svojim ruskim kolegom Dmitriem Medvedovom, a o konkretnim planovima oko produljenja plinovoda „Turski tok“ kroz bugarski teritorij nije ništa priopćeno, iako je gotovo sigurno da je upravo to pitanje bilo u fokusu međusobnih razgovora . Međutim, ruski premijer je službeni stav Moskve o tome jasno izrekao još prije dva dana, u intervjuu za izvjesni bugarski medij, kada je kazao slijedeće: „Nova cijev ne smije ponoviti žalosnu sudbinu „Južnog toka“. Zato odluka o produljenju plinovoda „Turski tok“ ovisi o mogućnosti Sofije da dobije čvrsta jamstva kako Europska unija neće ometati planove o isporukama plina kroz taj plinovod“.

Podsjećam kako je bugarski plinski operater Bulgartransgaz nedavno donio odluku o gradnji plinovoda od granice s Turskom, kroz teritorij Bugarske, do granice sa Srbijom, u dužini nešto većoj od 470 kilometara. Radi se o spoju s rusko-turskim plinovodom „Turski tok“ čija je druga cijev namjenjena za zemlje Europske unije ukoliko Bruxelles za to bude zainteresiran. Rusija je, naime, nakon što se „opekla“ s plinovodom „Južni tok“, promijenila pravila igre i sve obveze oko izgradnje budućih plinovoda u inozemstvu prebacila na zemlje kroz čiji bi teritorij oni prolazili. Time se Moskva, zapravo, osim što smanjuje vlastite financijske rizike, prilagođava tzv. plinskoj direktivi iz trećeg energetskog paketa EU, koja brani da jedna tvrtka isporučuje plin u EU, a da istodobno bude i vlasnik plinovoda kroz koji se on dostavlja. Zadnji projekt koji djeluje po prijašnjem modelu, do kada je to formalno još bilo moguće, je „kontroverzni“ plinovod „Sjverni tok 2“, koji će povezivati Rusiju i Njemačku i u kojem će „Gazprom“ biti i jedini dobavljač plina i vlasnik plinovoda. Bugarska, formalno, od Bruxellesa ne treba tražiti nikakve posebne dozvole za gradnju navedenog plinovoda (kriterij spomenutog razdvajanja vlasništva plina i plinovoda u ovom je slučaju ionako osiguran), ali se Rusija ipak boji da EU kasnije ne ograniči količine ruskog plina koje će se njime dostavljati tj. strahuje da plinovod ne bude maksimalno iskorišten s obzirom na svoj kapacitet, što se događalo i s već izgrađenim „Sjevernim tokom“ koji skoro nikada nije radio punim kapacitetom upravo zbog takvih administrativnih ograničenja na štetu „Gazproma“.

Apsurd u čitavoj ovoj „bugarskoj priči“ je taj, da je upravo premijer Boiko Borisov bio glavna osoba „na daljinsko upravljanje“ Bruxellesa i Washingtona, koji je na kraju (treba biti pošten i priznati – ipak nevoljko) zbog izbijanja ukrajinske krize obustavio već ugovoreni projekt plinovoda „Južni tok“ čija je gradnja de facto već bila počela. Međutim, Boiko Borisov (ali i čitavi državni vrh te zemlje) prošle se godine u Moskvi pred ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i televizijskim kamerama javno „posuo pepelom“ i priznao svoj „grijeh“ zbog tog čina. Apsurd je bio tim veći što je Bugarska u to vrijeme predsjedala Europskom unijom. Borisov je pomalo ljutito tada izjavio, kako je bespomoćno promatrao da svoje energetske projekte s Rusijom i dalje grade te iste članice EU ili NATO saveza, poput Njemačke i Turske, a da je Bugarska za svoj odustanak od po sebe strateških energetskih projekata dobila figu u džepu. Bugarska je, to isto treba reći, osim od „Južnog toka“ tada odustala i od već ugovorene izgradnje svoje atomske centrale u gradu Belene, koju je trebao graditi ruski „Rosatom“. Rusi su u tom gradu već bili izgradili popratnu infrastrukturu, stambene zgrade za buduće zaposlenike, dječji vrtić i td., ali je na kraju sve propalo zbog pritiska Bruxellesa na Sofiju.

Ali možda i najžalosnije u svemu tome je to, što Bugarska za svoju bezuvjetnu kooperativnost za uzvrat nije dobila ama baš ništa. Naravno, ako ne računamo izgrađeno nogometno igralište u središtu Belena, iznad kojeg se danas ponosno vijori stijeg EU. Problem je jedino u tome, što se na igralištu više nema tko igrati jer je mladež toga grada u međuvremenu velikim dijelom emigrirala u inozemstvo – trbuhom za kruhom.





Olakotna okolnost u ovoj nesretnoj priči je ta, da je bugarski premijer uvidio problem i greške koje je učinio i time nanio štetu, ne sebi, jer je on ovdje najmanje bitan, već svojoj zemlji i svome narodu. Zato Borisovu ipak „kapa dolje“ i nužno poštovanje za pokajnički čin koji sigurno nikada nije lagan, jer je grešku svakome teško javno priznati i to je ljudski razumljivo! Ali postoje, na žalost, slični političari diljem istoka EU (i ne samo tamo) kojima su pokajanje i traženje oprosta od svojih naroda za svo zlo koje su im učinili potpuno nepoznati pojmovi. Svaka sličnost s Hrvatskom je namjerna.

Komentari

komentar





0 komentara

You may also like