Bugarski premijer: Svi koji su protiv „Turskog toka“ su izdajice

Apsurd u čitavoj ovoj „bugarskoj priči“ je taj, da je upravo premijer Boiko Borisov bio glavna osoba „na daljinsko upravljanje“ Bruxellesa i Washingtona, koji je na kraju (treba biti pošten i priznati – ipak nevoljko) zbog izbijanja ukrajinske krize obustavio već ugovoreni projekt plinovoda „Južni tok“ čija je gradnja de facto već bila počela. Međutim, Boiko Borisov (ali i čitavi državni vrh te zemlje) prošle se godine u Moskvi pred ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i televizijskim kamerama javno „posuo pepelom“ i priznao svoj „grijeh“ zbog tog čina. Apsurd je bio tim veći što je Bugarska u to vrijeme predsjedala Europskom unijom. Borisov je pomalo ljutito tada izjavio, kako je bespomoćno promatrao da svoje energetske projekte s Rusijom i dalje grade te iste članice EU ili NATO saveza, poput Njemačke i Turske, a da je Bugarska za svoj odustanak od po sebe strateških energetskih projekata dobila figu u džepu. Bugarska je, to isto treba reći, osim od „Južnog toka“ tada odustala i od već ugovorene izgradnje svoje atomske centrale u gradu Belene, koju je trebao graditi ruski „Rosatom“. Rusi su u tom gradu već bili izgradili popratnu infrastrukturu, stambene zgrade za buduće zaposlenike, dječji vrtić i td., ali je na kraju sve propalo zbog pritiska Bruxellesa na Sofiju.

Ali možda i najžalosnije u svemu tome je to, što Bugarska za svoju bezuvjetnu kooperativnost za uzvrat nije dobila ama baš ništa. Naravno, ako ne računamo izgrađeno nogometno igralište u središtu Belena, iznad kojeg se danas ponosno vijori stijeg EU. Problem je jedino u tome, što se na igralištu više nema tko igrati jer je mladež toga grada u međuvremenu velikim dijelom emigrirala u inozemstvo – trbuhom za kruhom.

Olakotna okolnost u ovoj nesretnoj priči je ta, da je bugarski premijer uvidio problem i greške koje je učinio i time nanio štetu, ne sebi, jer je on ovdje najmanje bitan, već svojoj zemlji i svome narodu. Zato Borisovu ipak „kapa dolje“ i nužno poštovanje za pokajnički čin koji sigurno nikada nije lagan, jer je grešku svakome teško javno priznati i to je ljudski razumljivo! Ali postoje, na žalost, slični političari diljem istoka EU (i ne samo tamo) kojima su pokajanje i traženje oprosta od svojih naroda za svo zlo koje su im učinili potpuno nepoznati pojmovi. Svaka sličnost s Hrvatskom je namjerna