Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji se pokušava istaknuti kao lider islamskog svijeta, oštro je kritizirao francuskog predsjednika Emmanuela Macrona zbog izjave da će Francuska braniti karikature. Tada je kazao da bi Macron trebao “provjeriti svoje mentalno zdravlje”, a kasnije je pozvao na bojkot francuskih proizvoda.
Međutim, usprkos deklarativnom zauzimanju za muslimane širom svijeta i branjenju njihovih prava, turski predsjednik zadnjih nekoliko godina, ne progovara pretjerano o progonu muslimana Ujgura u Kini koji su, da stvar bude još paradoksalnija, turkijski narod. Peking je internirao milijune Ujgura, naroda s oko 12 milijuna pripadnika, u kampove za “preodgoj” na zapadu Kine, a postoje brojni dokazi o sterilizaciji ujgurskih žena kako bi se smanjio broj Ujgura u zapadnoj kineskoj pokrajini Xinjiang. Ujguri su trenutno još uvijek relativna većina u Xinjiangu.
Erdogan je 2017. potpisao sporazum o ekstradiciji s Pekingom, a od tada je u Turskoj uhićeno stotine Ujgura, piše britanski povjesničar Francis Spike u kolumni za britanski Spectator. Spike to povezuje s kineskom financijskom pomoći Turskoj 2018., kada je lira izgubila 40 posto vrijednosti. Nakon toga uslijedila su i brojne kineske investicije u Turskoj.
Kada su u srpnju prošle godine 22 zemlje potpisale zajedničko pismo Vijeću za ljudska prava UN-a, u kojemu osuđuju kineska “masovna arbitrarna zatvaranja i povezana kršenja (prava)” Ujgura i ostalih muslimanskih manjina u pokrajini, Turska im se nije priključila. Također, kada su opozicijske sekularno nacionalističke stranke – kemalistička Republikanska stranka (CHP) i Dobra stranka (Iyi) – predložile osnivanje odbora koji bi se bavio “problemima Ujgura” u Kini, tomu se usprotivila Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) i, paradoksalno, ekstremno nacionalistička panturska Stranka nacionalnog pokreta (MHP) koja promiče bratstvo svih turkijskih naroda.
Erdogan je, nakon susreta s Xi Jinpingom u srpnju 2019., ustvrdio kako vjeruje da je “moguće pronaći riješenje tog pitanja”, ali je jasno poručio da položaj Ujgura ne smije utjecati na tursko-kineske odnose. “Oni koji eksploatiraju to pitanje, oni koji žele nešto dobiti od tog pitanja, djelujući emocionalno bez razmišljanja o odnosima koje Turska ima s drugom zemljom, nažalost izazivaju time štetu i turskoj republici i njenim rođacima”, kazao je tada. Dok je bio saveznik zapada, pa mu nije trebala kineska pomoć koja nosi sa sobom i protuusluge, Erdogan je tvrdio da se u Xinjiangu događa genocid. “Incidenti u Kini su, jednostavno rečeno, genocid”, rekao je Erdogan 2009., a njegova je vlada prihvaćala ujgurske disidente.
Pakistanski premijer Imran Khan, koji je također oštro osudio Macronovu izjavu o karikaturama, ne osuđuje kinesku politiku prema Ujgurima. Jednom je prilikom izjavio da ne zna puno o tom pitanju, a drugom da je Kina “pomogla” Pakistanu, što je dakako povezano sa sve većim kineskim utjecajem u toj zemlji koja je jedna od ključnih za projekt “Jedan pojas jedan put”, a nekoć je bila američki saveznik.
Zbog izložene hipokrizije Erdoganove politike jasno se može ustvrditi da turski predsjednik, kao realpolitičar, ne napada primarno Francusku zbog odnosa prema muslimanima, već zbog konkretnog sukoba po raznim pitanjima između Pariza i Ankare. Naime, u Libiji, Macron podržava generala Khalifu Haftara, dok Erdogan podržava Vladu nacionalnog jedinstva u Tripoliju. S Macronom je na istoj strani u Libiji i egipatski predsjednik Abdel Fatah Al-Sisi koji je vojnim pučom srušio vlast, Erdoganu sklonog, Muslimanskog bratstva. Također, Vladu nacionalnog jedinstva podržava jedan od najvažnijih turskih saveznika Katar, dok su na Haftarovoj (i Macronovoj) strani Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) koji su u iznimno lošim odnosima s Katarom. Erdogan nastoji proširiti turski utjecaj i u drugim zemljama sjeverne Afrike, poput Alžira, a Francuska smatra sjevernu Afriku “svojim dvorištem”.
Komentari
