Erdogan osudio policijsku brutalnost u SAD-u, proglasivši se pritom predstavnikom islama

Za turskog se predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u domaćoj i svjetskoj javnosti može govoriti ovo ili ono, može ga se mrziti ili voljeti, može ga se smatrati strašnim diktatorom ili velikim državnikom, manipulatorom ili karizmatikom, ali jedno mu ipak svi zajednički moraju priznati – ima onu stvar, koju često u španjolskoj jezičnoj inačici čujemo u američkim filmovima ali ću je, zbog kulture javnog govora, ovom prigodom ipak samo nazvati – hrabrost. Erdogan se, tako, ne ulazeći sada u procjenu ispravnosti njegovih političkih poteza, usuđuje suprostaviti, najprije Obami a sada američkom predsjedniku Trumpu, ruskom čelniku Putinu, EU birokratima, Grčkoj, Arapima, Kurdima i komu sve ne. I to mu, za sada, kako se čini, ne donosi ništa pretjerno lošega (loše stanje u turskom gospodarstvu, koje mu se nerjetko spočitava, nije samo „privilegija“ Turske, već i mnogih zemalja svijeta, a također je u značajnoj mjeri i produkt zadanih, globalnih pravila igre), niti mu itko od svjetskih moćnih silnica za sada pruža značajniji otpor: bilo iz razloga što su zabavljeni svojim problemima, bilo zbog nezainteresiranosti – barem do trenutka dokle Erdogan ne prijeđe „crvenu crtu“ koju su oni sebi postavili kao granicu tolerancije u zaštiti vlastitih interesa. A Erdogan, kao iskusni političar, i njegova Turska, kao snažna država s razvijenim političkim, sigurnosnim i drugim institucijama, jako dobro znaju koje su to granice pa je vrlo teško očekivati kako će u izvjesnoj budućnosti doći do nekakvog – nepredviđenog, velikog sukoba Turske s ključnim globalnim ali i regionalnim silama (Izrael, Iran, Saudijska Arabija). Ono, što bi za Erdogana eventualno moglo predstavljati opasnost, jest uvlačenje Turske u iscrpljujuće vojne operacije s tzv. proxy snagama spomenutih silnica na teritorijima udaljenim od Turske, gdje do izražaja onda prije svega dolaze gospodarska i financijska snaga i izdržljivost. Ali to nije tema ovoga teksta, već je sve ovo rečeno samo zbog jedne, najnovije vijesti koja se tiče turskog vođe i njegove političke hrabrosti koja mu se mora priznati. A evo o čemu je riječ:

Recep Tayyip Erdogan je u petak, 29. svibnja,  osudio pogibiju američkog crnca (ili afroamerikanca) Georga Floyda, koji je postao žrtva policijske brutalnosti (možete je pogledati na ovom videu .

Turski je čelnik na svom tvitu napisao slijedeće: „Rasistički i fašistički postupak, koji je doveo do ubojstva Georgea Floyda tijekom torture u američkom gradu Minneapolisu, nije samo udario na sve nas, već je postao i jedan od najbolesnijih pokazatelja nepravednog poretka, s kojim se mi susrećemo u čitavom svijetu. Osuđujem taj neljudski mentalitet kao predstavnik islamske civilizacije, koja nas uči voljeti čovječanstvo u ime Stvoritelja. Turska je uvijek i u svim prilikama istupala protiv bilo kakvih oblika nehumanih postupaka.“ (info: agencija Anadolu). Pritom je Erdogan citirao i riječi proroka Muhameda, koji je kazao kako „nema nadmoći bijeloga nad crnim“. „Polazeći od toga načela mi ćemo nastaviti borbu u ime zaštite prava čitavoga čovječanstva, neovisno o rasi, boji kože, religije, jezika ili stavova“, kazao je turski čelnik, dodavši, kako će Ankara nastaviti pratiti razvoj stanja oko tog događaja u SAD-u.

Ne ulazeći u samu bit Erdoganove osude ovog gnjusnoga čina policijske brutalnosti (osudi koje se i mi kao medij zdušno pridružujemo), ipak ukazujem na nešto drugo, a što je iz Erdoganove „subliminalne“ poruke vidljivo i što kod pozornijeg čitanja itekako „upada u oči“, a isto tako i potvrđuje uvodni dio ovog komentara.

Dakle, iz Erdoganove je izjave (kada iz nje odstranimo esenciju tj. njegovu reakciju na sam nemili događaj) vidljivo, kako on sam sebi priskrbljuje ili dodjelljuje status „predstavnika“ čitavoga islamskoga svijeta – dakle više od milijardu ljudi, a za što ga nitko službeno nije ovlastio, i sa čim će se, primjerice, teško složiti Arapi (barem oni dijelovi njih koji puno više gravitiraju utjecaju Saudijske Arabije ili UAE a takvih je većina), ili Iranci, Kurdi i tko sve ne. Turski predsjednik pritom vješto koristi i citate vjerskog (islamskog) karaktera ali i uhu milozvučne – općeljudske humanističke postulate, a sve to u gotovo otvorenoj propagandističkoj maniri. Jer jasno je kako nas, osim islamske, i kršćanska i druge velike religije uče tom istom uzvišenom – o čemu turski čelnik danas govori. Međutim, problem je „jedino“ u tome, kako i koliko se svi mi (uključno i samoga Erdogana i svih drugih svjetskih državnika naravno) u praksi i svakodnevnom životu toga uzvišenog i pridržavamo.




Drugim riječima, Erdogan je mogao reagirati na američku policijsku brutalnost (koja, uostalom, nije ništa novo),  zadržavajući se samo u okvirima izrečene oštre osude i njezine potpune neprihvatljivosti, a bez da je u to morao uvlačiti vjerske elemente i zapravo, prikriveno pokušati ukazati na islamsku „humanističku superiornost“ nad prije svega kršćanstvom, kojemu, onda, slijedom logičkog razmišljanja i nameće svojevrsnu odgovornost za ovakve i slične nemile događaje koji i kod svih iskrenih kršćana i njihovih vjerskih predstavnika izazivaju bol i gnušanje.

Jer u ovom slučaju, konkretnoj policijskoj brutalnosti, ukazivati na islam kao svojevrsni „izlaz“ iz takve vrste i oblika neprihvatljivog ponašanja je u najmnaju ruku licemjerno. Jer svijet je pokvaren u svojoj srži, a to je najmanje vezano uz vjerske osjećaje ili ovu ili onu religiju. Ta je pokvarenost prije svega plod čovječjeg egoizma i pohlepe (što je potpuna negacija same biti i Boga i ključnih svjetskih religija). Uostalom, dovoljno je podsjetiti, a što i sam Erdogan i više nego dobro zna, na sve zločine i terorističke akcije „pravovjernih islamista“, počinjene upravo „u ime“ tog istog islama protiv „nevjernika“ i ljudi „druge boje kože“, o kojima Erdogan upravo danas govori kao o onima na koje se proteže islamska tolerancija. Osim toga, ovo, konkretno brutalno policijsko ubojstvo u SAD-u nema ama baš nikakav kršćanski karakter niti je počinjeno u ime kršćanstva, kao što je to slučaj kod spomenutih radikalnih islamista, koji, na žalost, nerjetko pronalaze utočište i u toj istoj Turskoj i koji se, onda, prema potrebi koriste i u svrhu protežiranja nacionalnih interesa te zemlje.

Zato nitko ne treba zdravomislećim ljudima prodavati „rogove za svijeću“, ili „muda (sada ću biti nekulturan) za bubrege“ pa bio to Erdogan, Putin, Trump, ili bezlični EU birokrati. Zdravomisleći ljudi jako dobro znaju procijeniti što je dobro a što je zlo, a prodavati im „zlo uvijeno u celeofan“ i prikazivati ga dobrim nije moguće, ma s koje god to strane dolazilo. A da bi se (osobno) predstavljalo nečijim istinskim i dobronamjernim vjerskim predvodnikom, jedan od ključnih preduvjeta je, zapravo, udaljenost od politike svjetlosnim godinama. Jer njezina ti prljavština prije ili kasnije zagadi karakter i zagorča život.

Komentari

komentar

loading...

You may also like