EU posložila kadrovske kockice i, barem za sada, sprječila rasulo

Ključne funkcije u političkom i financijskom vodstvu EU mogle bi pripasti ženama, barem ako je suditi prema sinoć usuglašenim kandidaturama na maratonskom zasjedanju šefova vlada država članica EU. Tu se prije svega misli na Ursulu von der Leyen, kandidiranu za predsjednicu Europske komisije, i Christine Lagarde, vjerojatnu buduću predsjednicu Europske središnje banke (ECB).

Europsko vijeće je sinoć, 2. srpnja, izvijestilo o službenim kandidaturama za glavne dužnosti Europske unije. Novi predsjednik Europskog vijeća postat će belgijski premijer Charles Michel, koji će 1. prosinca 2019. g. na toj dužnosti zamjeniti Poljaka Donalda Tuska. Umjesto Federice Mogherini, dužnost visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost od istog datuma obnašat će španjolski ministar vanjskih poslova Josep Borrell Fontelles, za potvrdu čije kandidature će trebati i suglasnost novog predsjednika (predsjednice) EK. Za izbor predsjednika Europske komisije (predložena Nijemica Ursula von der Leyen), koji bi trebao zamijeniti Jean-Claude Junckera, na glasovanju u Europskom parlamentu bit će potrebna većina svih glasova zastupnika.

Francuskinja Christine Lagarde bi na mjestu predsjednice ECB trebala zamijeniti Talijana Maria Draghija.

Službene kandidature za predsjednike EK i ECB, naznačene od strane Vijeće Europe, s velikom dozom vjerojatnosti znače da će upravo te osobe na kraju biti i izabrane na te dužnosti, jer su se oko njih, u svojim konzultacijama, usuglasili trenutačni obnašatelji vlasti u EU.

Zanimljivo je u svemu ovome da je, nakon što za šefa EK nije prošao prvi kandidat njemačke kancelarke Angele Merkel Manfred Weber, kancelarka na jučerašnje zasjedanje sa sobom dovela svoju ministricu obrane Ursulu von der Leyen, kao svoj „drugi adut u rukavu“, koju je bilo teško odbiti istočnim članicama EU. U međuvremenu je bila odbijena kandidatura za čelno mjesto EK nizozemskog socijaliste Fransa Timmermansa, za kojega je mađarski premijer Viktor Orban izjavio da je američki čovjek (u tom je kontekstu zanimljivo primjetiti i postaviti pitanje, zašto se baš oko Plenkovićevog odbijanja Timmermansa toliko uznemirio i kandidat za predsjednika Hrvatske Zoran Milanović!). Bilo to s Timmermansom istina ili ne, sada više i nije važno: na kraju će ipak čelnu funkciju u EU dobiti njemačka političarka koja je do jučer bila pod „patronatom“ kancelarke Merkel, čime je potonja, na kraju, usprkos teškim borbama unutar briselskih kuloara proteklih dana i tjedana, uspjela „progurati“ svoga kandidata (kandidatkinju) iz drugoga plana.

Ursula von der Leyen, prva žena na čelu njemačkog Ministarstva obrane, na čelo Bundeswehra došla je 2013. g. i, sukladno svojoj dužnosti, sigurno ima dobre odnose sa SAD-om kroz zajedničku pripadnost dviju zemalja NATO savezu. U tom smislu ovaj Merkeličin potez može Njemačkoj olakšati put prema normalizaciji odnosa s Trumpovom administracijom, preciznije, osigurati joj smanjenje političkog i diplomatskog pritiska koje Washington radi na Berlin od dolaska na vlast Donalda Trumpa. Jer Ursulu von der Leyen, sasvim  sigurno, nitko neće moći optuživati za nekakve „ruske veze“ i tome slično. U tom smislu može se, eventualno, očekivati i jača proturuska retorika od strane buduće predsjednice EK, nego što je ona bila od strane sadašnjeg predjednika Junckera. Naravno, to će prije svega ovisiti o daljnjem razvoju globalnih geopolitičkih procesa i ulozi koju će EU u njima htjeti igrati i poziciji koju će nastojati zauzeti.

Što se tiče Christine Lagarde, ona je od 2011. g. na funkciji direktorice Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), a prije toga je od 2008.-2011.g. obnašala dužnost francuske ministrice gospodarstva, a onda i financija.
Socijalist Josep Borrell Fontelles, kandidat za šefa europskih vanjskih i sigurnosnih poslova, sadašnji je vršitelj dužnosti španjolskog ministra vanjskih poslova. Zanimljiv je po svojoj rečenici iz intervjua mediju Periodico iz svibnja ove godine, kada je izjavio, ni manje ni više nego, da „naš stari neprijatelj, Rusija, ponovo govori o svom prisustvu i ponovo se pretvara u prijetnju“.

Dakle, bit će vrlo zanimljivo pratiti kako će se, osim unutarnje, dalje razvijati i vanjska politika EU s obzirom na ojačale desne – tzv. populističke snage u Europskom parlamentu, od kojih mnoge traže partnerske odnose  i sa Putinom i sa Trumpom, a većina ih se zalaže i za ukidanje sankcija Rusiji. Rekli bismo – igre mogu početi!

 

0 komentara

You may also like