U ovom se prijedlogu radi o svojevrsnom pokušaju potpune centralizacije energetske politike unutar EU, gdje bi nacionalne energetske tvrtke, zapravo, postale puki izvršitelji odluka iz briselske „centrale“
Nakon što države članice G7 namjeravaju od 5. prosinca početi s primjenom gornje izvozne cijene ruske nafte (ona još nije određena, a sama je odluka visokorizična i po predlagače i po globalno tržište) i tako pomoći stabilizaciji naftnog tržišta i onemogućiti Moskvi enormnu zaradu, kojom, kako smatraju, ona financira svoju vojnu kampanju u Ukrajini, Europska unija priprema nove poteze – ovoga puta – prema ruskom plinu.
Kako jučer piše američki Bloomberg, Bruxelles razmatra nove referentne vrijednosti ruskog plina i njegove gornje granice, dok sve oštrija politika opskrbe od strane Moskve Uniju primorava na procjenu drastičnih mjera za suzbijanje ubrzanog rasta troškova energije.
Čelnici EU-a nalaze se pod sve većim pritiskom da se pozabave rastućim cijenama prije zime nakon što je Gazprom odlučio ne pokrenuti ključni plinovod Sjeverni tok nakon nedavnog održavanja. Ministri bi o tome u petak trebali raspravljati o obliku planirane hitne intervencije na energetskom tržištu, navodi Bloomberg.
O istoj temi piše i Financial Times, koji navodi kako Bruxelles traži rješenja za hitne slučajeve kao odgovor na rusku ‘uporabu energije kao oružja’.
Europska komisija, naime, nudi članicama EU-a dvije opcije za ograničavanje cijena ruskog plina.
Prva opcija uključuje ili uvođenje ograničenja gornje cijene za sav plin uvezen iz Ruske Federacije ili uspostavu jedinstvenog kupca ruskog plina, koji će pregovarati o cijenama tog energenta.
Bruxelles, naime, smatra, da takve radnje, ako se poduzimaju od strane europskih tvrtki (samostalno), mogu dovesti do rizika od više sile u njihovim ugovorima s Gazpromom i do “moguće eskalacije geopolitičkih napetosti”.
Druga pak opcija podrazumijeva podjelu zemalja EU na tzv. crvenu i zelenu zonu, ovisno o stupnju rizika od prekida u opskrbi plinom. U crvenoj zoni cijene mogu biti ograničene, dok u zelenoj zoni cijene mogu ostati dovoljno visoke da olakšaju protok plina u zemlje crvene zone. Ova mjera, navedi se u dokumentu EK koji je „procurio“ u medije, biti će teško provediva, i uvelike će ovisiti o koordinaciji između zemalja EU.
Dodali bismo slijedeće: vidljivo je kako se u ovom prijedlogu radi o svojevrsnom pokušaju potpune centralizacije energetske politike unutar EU, gdje bi nacionalne energetske tvrtke, zapravo, postale puki izvršitelji odluka iz briselske „centrale“. One su to već gotovo i postale po pitanju nafte, barem one ruske, na koju je EU uvela embargo od 5. prosinca, kao i na naftne derivate od 5. veljače.
Bit će, zato, zanimljivo vidjeti što zemlje članice o tome misle (o pitanju plina), poglavito u kontekstu činjenica da pojedine od njih vlastite energetske krize rješavaju prilično uspješno i samostalnim djelovanjem –poput Mađarske. Također će biti zanimljivo vidjeti i što o tome misli Poljska, ali i Francuska čija energetska politika ionako znatno odudara od Njemačke, prije svega po pitanju nuklearne energije.
Ali svi su već dovoljno ustrašeni – od naroda do političara – mogućim posljedicama energetske krize, da je pravo pitanje imaju li uopće namjeru protežirati vlastita rješenja (štititi svoju, već ionako ograničenu energetsku samostalnost), kada im se već nude ona kolektivna, za čiji eventualni neuspjeh onda niti neće snositi krivnju. Međutim, što ako posljedice i pored toga budu teške, a nacionalnog suvereniteta više ne bude? Odgovora, naravno, nema.
