Kada zataji razum, a zavlada mržnja: Hodžalinska tragedija – tužna sekvenca armensko-azerbajdžanskog rata

„Hodžalinska klaonica“ užasan je događaj i svjedočanstvo koliko čovjek nisko može pasti! A svojih mučenika i nevinih, kojih se uvijek s poštovanjem prisjeća, ima svaki narod i svaka vjera. Isto kao što svaki narod i svaka vjera imaju i svoje krvnike i zločince kojih se s pravom odriču i stide. To je, valjda, neka nepisana životna zakonitost, svojevrsna cijena ili katarza koju ljudski rod mora platiti za svoje pročišćenje i spozaju, koliko je malen pod zvijezdama i nemoćan ukoliko Stvoritelju ne uzvrati onim što mu je On sam tako nesebično dao – beskonačnom i bezuvjetnom ljubavlju. Ali kao što je ljubav univerzalna, univerzalan je i zločin – on ne zastarjeva, ima konkretno ime i prezime onog tko iza njega stoji, tko ga je počinio, zapovjedio i odobrio. Ali zbog njega se nikada ne smije kažnjavati čitav jedan narod ili generacije koje s njim nemaju ama baš nikakve veze.

Žrtve mučenika i krv nevinih uvijek vape k Bogu, a krikovi njihovi uspinju se k nebesima da razdjele dobro od zla, pravdu od nepravde, sjećanje od zaborava. Oni i sada, u tišini ljudske sjete, svojim glasom lome, do samih granica boli, i srca i duše onih koji su iza njih ostali, bilo kao njihovi bližnji i živi svjedoci nepodnošljivih patnji i stradanja, bilo kao oni koji su usmenom ili drugom predajom svojih starijih spoznali svu gorčinu ljudske bijede, mržnje, moralnog potonuća čovjeka, koji tako olako pada i čini grozote prema drugom čovjeku, nepojmljive samoj ljudskoj esenciji.

A svojih mučenika i nevinih, kojih se uvijek s poštovanjem prisjeća, ima svaki narod i svaka vjera. Isto kao što svaki narod i svaka vjera imaju i svoje krvnike i zločince kojih se s pravom odriču i stide. To je, valjda, neka nepisana životna zakonitost, svojevrsna cijena ili katarza koju ljudski rod mora platiti za svoje pročišćenje i spozaju, koliko je malen pod zvijezdama i nemoćan ukoliko Stvoritelju ne uzvrati onim što mu je On sam tako nesebično dao – beskonačnom i bezuvjetnom ljubavlju. A bez uzvraćene beskonačne ljubavi prema Bogu čovjek olako posrće i ponire u dubine tame, a da o njima gotovo sigurno nikada niti nije razmišljao, a kamo li im težio.

Ovaj sam uvod napravio s obzirom na jedan, u nas potpuno nepoznat događaj iz isto tako vrlo malo poznatog armensko-azerbajdžanskog rata, vođenog u sami suton ogromnog Sovjetskog carstva, na čijim su se razvalinama mnogi nastojali okoristiti, uključno i uporabom klasičnih vojnih metoda. U tom su pogledu kod nas puno više poznati  rusko-čečenski ratovi 90.-ih godina prošlog stoljeća, dok je ovaj, spomenuti, pokretnut od strane Armenije protiv Azerbajdžana za nadzor nad Nagorno Karabahom (azerbajdžanskim teritorijem većinski naseljenom Armencima) ostao izvan fokusa hrvatske javnosti, vjerojatno zato što smo i mi u Hrvatskoj u to vrijeme proživljavali svoju katarzu kroz brutalnu velikosrpsku agresiju pod vodstvom Slobodana Miloševića i potpuno srbizirane JNA. A radi se o ratu koji je ukupno (i na armenskoj i azerbajdžanskoj strani) odnio čak 35 tisuća života.

Naime, 18. veljače, azerbajdžanski ombudsmen (osoba opunomoćena za praćenje stanja ljudskih prava) Elmira Suleimanova, odaslala je pisma glavnom tajniku UN-a, Vijeću sigurnosti UN-a, vrhu Europske unije, Europskom vijeću, UNESCO-u i brojnim drugim organizacijama, u kojima ih podsjeća na jedan tragičan događaj iz noći s 25/26. veljače 1992. godine. Dokument sam i osobno pročitao i ostao nemilo iznenađen, kako samim činjenicama tako, još i više spoznajom da za nj do sada nisam čuo, a čuo sam za dosta toga. S druge strane ostao sam duboko dirnut i činjenicom kako azerbajdžanska država s dubokim pijetetom obilježava tragične obljetnice iz svoje novije povijesti i ne zaboravlja svoje žrtve, pri čemu zahtjeva pravdu i kažnjavanje onih koji su zlodjela počinili i za njih na bilo koji način bili odgovorni, i to ne samo na retoričkoj razini. Službeni Baku to čini konkretnim potezima, visoke političko-diplomatske razine, za razliku od hrvatskih političkih i državnih struktura, koje već više od 20 godina nakon završetka Domovinskog rata najvećim dijelom samo obilježavaju spomen-dane velikih tragedija hrvatskoga naroda, poput one vukovarske ili krvavih četničkih zločina u Škabrnji, a da iza svega toga u praksi stoji samo jalova ili nikakva aktivnost usmjerena k pronalasku i privođenju pravdi onih koji su zločine počinili, a čija se imena, najčešće, čak javno i znaju, a da ne govorimo kako neki od njih danas potpuno slobodno šeću ulicama tog istog Vukovara – istinskog simbola hrvatskog otpora i slobode. Ali da ne duljim, evo što se dogodilo spomenutog datuma 1992. g. u Azerbajdžanu – u događaju poznatom kao Hodžalinska klaonica, najvećem krvoproliću u vrijeme sukoba armenskog i azerbajdžanskog naroda.

Tragediju nevelikog grada u Nagornom Karabahu do dan danas ne mogu zaboraviti tisuće ljudi. U noći 25/26. veljače 1992. g., u Hodžaliju (engl. Khojaly) je život izgubilo nekoliko stotina ljudi (prema različitim podacima – od 500 do 615), a do danas je nepoznata sudbina još 150 stanovnika toga grada, kojeg su do početka rata većinski nastanjivali pripadnici azerbajdžanskog naroda i koji su i stradali kada su u grad ušli pripadnici armenske vojske s namjerom njegovog zauzimanja. Grad je tada imao najviše 4 tisuće stanovnika, dok ga je oružjem štitilo svega njih nekoliko stotina. Grad, koji je bio potpuno odsječen od vanjskoga svijeta i u kojem nije bilo niti struje niti komunikacija, postojano je granatiran teškim topništvom, a gađalo se sve, uključno i civilne objekte. U noći na 26. veljače grad su zasule tisuće granata iz tenkova i topničkog oruđa, a civili su se sklonili u podrume svojih kuća. Ali snažne detonacije od njih su vrlo brzo učinile gole ruševine, doslovno ih sravnivši sa zemljom. Nakon toga, u grad je u jutro ušlo armensko pješaštvo i kroz nekoliko sati slomilo sve preostale točke otpora, pri čemu je ubijeno više od sto osoba. Nakon što naoružanih osoba u Hodžaliju više nije bilo, stanovnici grada željeli su iz njega izići preko brdskih staza, ali brojni od njih u tome nisu uspjeli jer su pri tom ubijeni. Puno je ljudi pronađeno smrznuto u brdima oko grada, a brojni su bili zarobljeni i nakon mučenja strjeljani. Manji dio stanovnika uspio se probiti iz obruča i doći do grada Agdama, gdje su i posvjedočili o čitavoj tragediji. Ono što je poznato jest i to, da je među žrtvama bilo i puno žena, djece i starih osoba, koji su i inače najranjiviji dio populacije, nemoćan samostalno se zaštititi. Azerbajdžanska strana zato ovaj tragični događaj smatra stvarnim genocidom i tako se prema njemu službeno i postavlja, iako on od strane UN-a nije takvim proglašen, a što Baku čeka od 1992. g.

Međunarodna organizacija za ljudska prava Human Rights Watch ovaj događaj smatra najvećom klaonicom čitavog sukoba u Nagorno Karabahu, za što odgovornost snose armenske vojne postrojbe. O toj tragediji postoje i brojna dokumentirana svjedočanstva novinara s lica mjesta. Ali ono što treba dodati jest i to, da su uoči spomenute tragedije, sličnu sudbinu doživjela i brojna sela koja su se nalazila u Nagorno Karabahu, ali i selo u njemu susjednoj azerbajdžanskoj Gazahskoj regiji.

Obilježavanje ove tragedije poznato je pod nazivom „Pravda za Hodžali!“, a koliko uspješno sve ove godine službeni Baku ustrajava na kažnjavanju ideologa i neposrednih počinitelja ovog zločina, svjedoči i činjenica da su ovaj događaj genocidom priznali, osim parlamentarnog vijeća Organizacije za islamsku suradnju, još i parlamenti Meksika, Pakistana, Češke, Perua, Kolumbije, Hondurasa, Gvatemale, Sudana, Džibutija. Parlamenti Rumunjske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Jordana, Slovenije, Škotske, a također i zastupnička tijela više od 20 saveznih država SAD-a hodžalinsku tragediju ocijenili su kao genocid i kao takvu je odlučno osudili. Nije li konačno sazrijelo vrijeme da se oko ovog događaja odredi i hrvatski Sabor, ili se naše političke elite takvih stvari boje i ne žele doticati, kako do izražaja ne bi došla njihova, gore spomenuta nemoć i aljkavost u pitanju po žrtve pravednog pravosudnog epiloga brojnih tragedija hrvatskog naroda iz vremena Domovinskog rata? Jer drugi, očito, znaju kako se brane čast i dostojanstvo svojih žrtava. Paljenje svijeća, gotovo šablonski sročeni emotivni govori političara i plišani medvjedići nikako nisu dostatni za zaštitu digniteta žrtava palih za hrvatsku državu i onih koji su iza njih ostali.

0 komentara

You may also like