Kome su i zašto u interesu današnji napadi na tankere u Omanskom zaljevu?

Kao i uvijek u ovakvim i sličnim događajima mora se polaziti od pretpostavki, čijim interesima zaoštravanje stanja (u ovom slučaju u Perzijskom zaljevu) više odgovara i u kojem su vremenskom kontekstu određeni napadi pokrenuti. U konkretnom slučaju, koji se tiču današnjih napada na dva tankera u Omanskom zaljevu (vidi poveznicu ispod teksta), ima više bitnih elemenata na koje je nužno ukazati i na njih obratiti pozornost, a da bi se uopće i pokušao pronaći odgovor na naslovno pitanje. Ali prije toga bih želio podsjetiti kako ovo nije prvi incident takve prirode i da su prije cca. mjesec dana izvršeni diverzantski napadi na dva saudijska tankera, usidrena u vodama UAE, za što se pokušalo optužiti jemenske šijtske pobunjenike- hute, ali za to se do danas nisu uspjeli predočiti bilo kakvi konkretni dokazi (ukoliko kao „dokaze“ ne smatramo izjavu Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, koji je kazao kako iza tih napada stoji Iran jer nitko drugi za njih nije zainteresiran!).  A današnji napad, osim krajnjeg zaoštravanja ionako vrlo složenog sigurnosnog stanja u toj regiji, za posljedicu ima i nagli skok cijena nafte na svjetskim tržištima koje su dosegnule cijenu od oko 62,5 dolara za barel. Tu je važno naglasiti kako još uvijek nema nikakvih službenih informacija o uzrocima napada na tankere tj. je li vojnog napada na njih uopće bilo ili je to rezultat terorističkog čina, požara tj. nesretnih okolnosti i td. O rezultatima istrage ovisit će i reakcija tržišta.

Dakle, kao prvo, svaka od sukobljenih strana u regiji Perzijskog zaljeva za napad na tankere mogla bi imati svoje interese:

1.      SAD – kroz činjenicu da za te napade može (a gotovo sigurno je i da hoće) optužiti Iran i time pokušati ojačati svoju protuiransku politiku i potaknuti ostale zemlje svijeta da ih prate u jačanju gospodarskih i političkih sankcija protiv Teherana;

2.      Iran – kroz činjenicu da je izložen snažnim američkim sankcijama, zbog kojih mu je znatno ograničen (ali ne i zaustavljen) izvoz nafte. Takvim bi napadima Teheran u praksi potvrdio učinkovitost svojih prijetnji da će eventualna američka blokada iranskih tankera s naftom (o kojoj je Trump govorio krajem travnja) značiti i prekid isporuka nafte za sve arapske zemlje Perzijskog zaljeva;

3.      Izrael – njemu je ionako glavni cilj fizička (vojna) likvidacija iranske vojne moći, ne samo kapaciteta za razvoj njegovog nuklearnog programa, već i raketnih postrojenja i ključnih snaga Korpusa straže islamske revolucije. Izrael je, zapravo, možda i najzainteresiranija strana za američki vojni napad na Iran od svih zemalja regije, uključno i Saudijske Arabije kojoj bi rat s Iranom prouzročio samo kaos i razaranja tj. bacanje njezine ekonomije desetljeća unatrag, neovisno o istoj sudbini Irana kao sigurno poražene (ne i fizički okupirane, jer za to nitko nema snage) zemlje u sukobu sa SAD-om;

4.    I konačno, različite terorističke organizacije, manje ili više neovisne o ključnim globalnim ili regionalnim sponzorima, koje imaju svoje vlastite interese i zbog kojih im ovako posložena kaotična geopolitička slika u toj regiji itekako odgovara za svoje prikrivene aktivnosti. Morate imati na umu kako postoje radikalne sunitske terorističke organizacije kojima bi itekako bio u interesu krvavi sukob Amerikanaca (koje one iz dna duše mrze kao nevjernike i ključne saveznike Izraela) i šijtskoga Irana (kojeg ne mrze ništa manje – zbog njegove „krivovjernosti“ kada je u pitanju „ispravan“ smjer islama kao velike svjetske religije).

U svemu ovome želio bih ukazati na još jednu vrlo bitnu činjenicu –  oba napadnuta tankera prevozila su arapsku naftu, od kojih je jedan bio japanski. Zašto je to važno? Zato, što u vrijeme današnjeg napada u dvodnevnom posjetu Iranu (11.-13. lipnja) boravi japanski premijer Shinzo Abe, kao prvi premijer te zemlje koji je nakon 50 godina došao u službeni posjet Teheranu, i to iz dva glavna razloga i cilja: prvo, posredovati u sukobu između SAD-a i Irana uoči summita G20 u japanskoj Osaki krajem lipnja; i drugo, osigurati daljnji neometani izvoz iranske nafte, čiji je Japan, nakon Kine, najveći svjetski uvoznik. Uništenje japanskog tankera i očekivano američko prebacivanje krivnje na Teheran teško da će Tokiu dati previše manevarskog prostora za spomenute namjere.

I još jedna stvar – također bitna u kontekstu vremena u kojem je napad izvršen: Europska unija ovih je dana objavila namjeru za pokretanje svog platnog mehanizma (INSTEX) u trgovini s Iranom (prije svega naftom, čija je EU 5. po veličini svjetska uvoznica), kojim bi se zaobilazile američke sankcije, a time i omogućio nastavak važenja nuklearnog sporazuma s Teheranom, kojeg on, u suprotnom, najavljuje napustiti. A ukoliko bi se Iran i službeno proglasio odgovornim za današnje napade u Omanskom zaljevu u njegovim teritorijalnim vodama, teško je očekivati da će se EU usuditi na poduzimanje takvoga koraka.

Da čitava stvar bude još zanimljivija, dobro je spomenuti i da su posadu s jednog tankera spasili američki vojni brodovi, a onu s drugoga brodovi iranske obalne straže.

I za sam kraj, pojavile su se glasine kako SAD Iranu, navodno upravo preko japanskog premijera, kao predlažu ukidanje sankcija u zamjenu za povlačenje iranskih oružanih formacija iz Sirije i omogućavanje pristupa američkim energetskim tvrtkama iranskim naftnim nalazištima. Sve ovo samo svjedoči o tome kolika je količina različitih informacija, poluinformacija, dezinformacija, obajvještajnog i paraobavještajnog djelovanja, propagandno-psihološkog i medijskog ratovanja prisutna u toj regiji, kao i u američko-iranskim odnosima, da se u svemu tome vjerojatno više ne snalaze niti oni koji su čitav ovaj kaos i pokrenuli, misleći kako će njime lako moći upravljati.

(Video) Napad na dva tankera u Omanskom zaljevu! Jedan je već potonuo!

 

0 komentara

You may also like