Dva američka kongresmena – Ro Khanna iz Demkratske i Matt Gaetz iz Republikanske stranke pripremaju se za podnošenje prijedloga promjene vojnog proračuna, kojim bi se faktiči onemogućilo predsjedniku Donaldu Trumpu da počme vojni sukob s Iranom.
„Predsjednik Trump bio je svega nekoliko minuta od napada na Iran i uvlačenja SAD-a u još jedan rat na Bliskom istoku s cijenom od trilijune dolara. Predsjednik Trump je još u vrijeme predizborne kampanje obećao završiti sa skupim ratovima izvan granica, ali, s obzirom na to kakve je savjetnike on izabrao i na njegove nedavne rizične poteze, on ne izvršava to obećanje“, izjavio je kongresmen Khanna.
Podsjećam kako je nakon nedavnog iranskog obaranja američkog vojnog drona Trump, navodno, najprije odobrio, a potom u zadnji trenutak odgodio već skoro započeti napad. Nakon toga snižavao je retoriku i odobrio „samo“ nove sankcije protiv Irana, ali i računalne napade na tu zemlju. Međutim, sinoć je Trump iznova zaprijetio Iranu „ogromnom silom“ gotovo do uništenja u slučaju „bilo kakvog napada“ protiv Sjedinjenih Država, kazavši pri tom kako „više nema nikakvog Johna Kerrya i Obame“ (njih su dvojica bili glavni sukreatori i inicijatori potpisivanja nuklearnog sporazuma s Iranom i u ovom kontekstu ih Trump, zapravo, nepravedno ističe i smješta u okvire nekakvih pokrovitelja i zaštitnika Irana jer oni to nikako nisu bili, već su jedino imali posve drukčiji vanjskopolitički pristup prema toj državi, koji se temeljio na vjerovanju o većoj svrsishodnosti i tj. većim benefitima po američku politiku kroz pokušaj obnove porušenih odnosa s Teheranom, nego što se to ima od njihovog stalnog zaoštravanja koje traje još od 1979. godine i islamske revolucije u toj zemlji).
Teško da će spomenuta Trumpova ratnička retorika naići na pozitivan odjek u međunarodnoj zajednici. Štoviše, sve je više i američkih analitičara koji smatraju kako je Trumpova administracija „došla pred zid“, „ušla u slijepi tunel“ po pitanju politike prema Iranu i da sada, kada je ispucala gotovo sve sankcije mjere protiv Teherana, uključno i ovih najnovijih protiv njegovih vodećih političara i vrhovnog vođe ajatolaha Hameneia (kao da oni, uopće, i imaju svojih aktiva u SAD-u ili bilo gdje drugdje na zapadu!) ona više nema na raspolaganju nikakvih drugih poluga za pritisak na Iran osim onih vojnih, a koje su visokorizične i po same Sjedinjene Države. Zapravo, Washington niti nema nikakve strategije prema Iranu, a sve se svodi samo na njegovu želju za smjenom tamošnjega režima. Jer da je uistinu glavna američka želja da se Iranu onemogući dobivanje nuklearnog oružja, kako to ovih dana Trump učestalo ponavlja i navodi da će to spriječiti pod bilo koju cijenu, tada uopće nije trebalo niti dirati potpisani sporazum s Teheranom po tom pitanju tj. jednostrano se iz njega povući.
Zbog toga (nedostatka novih „poluga“ za „pripitomljavanje“ Teherana) Washington posljednjih dana i tjedana sve više koristi posredničke kanale za kontakte s Teheranom, budući da je one svoje, poglavito nakon najnovijih sankcija protiv iranskih državnih dužnosnika u potpunosti onemogućio. Ulogu posrednika već je iscrpio Oman, upravo u vrijeme nakon iranskog obaranja američkog drona, o čemu je Geopolitika News već opširno pisala. Washington bi sada želio da se kao posrednik u njegovom sukobu s Teheranom pojavi puno jači igrač – Rusija. Moskva, čiji je utjecaj na Iran, barem kako misli američka strana, dovoljno velik da spriječi njegove daljnje poteze usmjerene na obogaćivanje urana i ponovno pokretanje razvoja njegovog nuklearnog programa izvan okvira dopuštenog nuklearnim sporazumom (zanimljivo je kako Bijela kuća od Teherana otvoreno zahtjeva pridržavanje preuzetih obveza iz tog sporazuma, kojeg je ona sama napustila). O tome svjedoči i nedavno završeni dvodnevni sastanak ruskih i američkih šefova za nacionalnu sigurnost (uz onog izraelskog, kao manje bitno) u Jeruzalemu, kao svojevrsna uvertira predstojećem susretu Trump-Putin u japanskoj Osaki na summitu G20. Međutim teško je očekivati da Moskva želi i hoće preuzeti bilo kakvu posredničku ulogu oko ovoga problema i time se staviti u položaj neutralne strane, što automatski zanači i kvarenje njezinih odnosa s Teheranom s kojim ima tijesnu suradnju na Bliskom istoku, prije svega po pitanju Sirije. Moskva tvrdi kako SAD moraju same rješavati svoje probleme koje su same i stvorile, bez njezinog uplitanja, tim više što Rusija, koliko god to cinično zvučalo, uopće niti nema nikakvog interesa miješati se u američko-iranske odnose (poglavito ako se ima u vidu da je i sama izložena snažnim američkim sankcijama). Jer američki političko-diplomatski i ekonomsko-financijski, pa čak i oružani rat protiv Irana samo bi dodatno i nepovratno gurnuo tu zemlju još dublje u orbitu ruskih nacionalnih interesa. Pri tom je važno naglasiti kako je Iran do sada uvijek bio samostalan vanjskopolitički igrač (od islamske revolucije 1979.) i da nije ničija „lutka na koncu“, uključno niti ona ruska niti kineska. U tom bih smislu podsjetio i kako iranski ustav zabranjuje bilo kakva formalna vojna savezništva tj. otvaranje stranih vojnih baza na svom teritoriju. U tom se kontekstu dovoljno prisjetiti problema koje je imao iranski državni vrh kada je u jeku ruskih zračnih napada na ISIL u Siriji on dozvolio korištenje svojih zrakoplovnih baza na zapadu zemlje za slijetanje i polijetanje ruskih strateških zrakoplova u zračne napade na sirijski teritorij i time im smanjio i troškove, ali, što je još puno važnije, omogućio im vojno djelovanje gotovo u realnom vremenu i prostoru što znatno povećava učinkovitost napada nego kad se ti zrakoplovi pokreću iz dalekih baza na ruskim prostranstvima. Dakle, čak i u takvim, po iranske nacionalne interese u odnosu na rat u Siriji povoljnim okolnostima, državni vrh te zemlje je pod pritiskom iranskog parlamenta i sile Ustava morao opozvati svoju dozvolu ruskoj vojsci vezano uz korištenje vojnih baza na iranskom teritoriju.
0 komentara