Muhamed Borogovac: KAKO I KADA SAM PRVI PUT ČUO ZA ČETNIČKE ZLOČINE NAD BOŠNJACIMA

Foto: wikipedia.org

Moje školsko doba sam proveo u Sarajevu, prvo u školi “Petar Kočić”, a vecinu u školi “Borisa Kovačević” na Grbavici. I, dakle u novom naselju, sa državnim stanovima, gdje su srpska (oficirska) djeca bili velika većina. Bio sam dosta dobar učenik, i ovo što ću kazati se sjećam kao da se jučer događalo.

To školovanje je bilo u suštini velikospska indoktrinacija, mada je bilo upakovano u parole o socijalizmu i bratstvu i jedinstvu. Naime, te parole nisu ništa značile u praksi, jer se u svim KONKRETNIM SITUACIJAMA propagirao srpski nacionalizam, uperen u prvom redu protv Bošnjaka, kojima je i narodno ime Bošnjak bilo zabranjeno. Kada se govorilo o Turcima, mislilo se na nas, podrazumijevalo se da su naši predci ti koji izdadoše “veru pradedovsku”, i poturčise se. Dok su se srpska djeca ponosila svojim porijeklom, bošnjacka djeca su takvim školstvom bili natjerani da se stide svojih predaka. Već to je bio zločin prema djeci. Osim nas, na meti su bili i Hrvati, Albanaci i Slovenci, Nijemci. Izvan škole, na meti tadašnje velikosrpske indoktrinacije su bili čak i Amerikanci zbog hladnog rata sa Rusima.

Bezbroj puta smo učili o “Turskom danku u krvi”, “o nabijanju na kolac čestiith Srba“, o “Ćele Kuli”, zatim o Jasenovcu, o Kozari, o “Ustaskim jamama u Hercegovini” itd. S druge strane o Draži Mihajlovicu i njegovim četnicima smo učili samo kao o izdajnicima koji se na početku rata sporazumiše sa Titom o zajedničkoj odbrani od fašizma, a onda izdadoše i postadoše “saradnci” Nijemaca i Italijana. Konkretni četnicki zločini nisu nikada spominjani. Ni iz TV i partizanskih filmova se nije mogla nikakva druga slika steći.

Takvo školovanje u atmosferi jendoumlja nije proizvodilo intelektualce, ljude koji će formirati mišljenje prema argumentima i činjenicama. Takvo školovanje je proizvodilo ljude koji će biti apsolunto sigurni da su oni u pravu samo zato što su na pravoj strani, tj. na “antifašističkoj” strani, ili na srpskoj strani, zavisno od konteksta. A ko je za njih bio “antifašista”? To je npr. bio onaj ko nosi petokraku, pa makar on bez suđenja ubijao zarobljene neprijateljske vojnike. Npr. jednom su nam doveli oficira JNA da nam priča svoje dozivljaje iz rata i on nam je kao anegdotu ispričao kako su jednom “upali u neprijateljsku komoru”. A onda su pucali po kuharima, posuđe je zveckalo i letilo na sve strane, pa su se svi smijali.




Zato nije nikakvo čudo da ja nisam čuo ni za kakve četnicke zlocine sve dok mi nije bilo preko 20 godina. Evo kako se to dogodilo. Moj djed je umro kada sam ja bio druga ili treća godina na fakultetu, i ja sam oputovao u Zvornik radi dženaze. Tamo se po obicaju sjedilo pored “mejta” cijelu noć i pričalo o njegovom zivotu. I tada je neko od prisutnih starijih rođaka spomenuo četnicki zločin nad muslimanima u Foči. I ja sam onako neobavješten počao da postavljam pitanja, ali je vrlo brzo ta diskusija ugašena, ljudi su se očigledno bojali da neko među njima ne otkuca vlastima o čemu se prica. Ipak je neko kazao: “7,000 muslimana je tu pobijeno.” sto je za mene bio šok. Mnogo kasnije sam saznao o stravičnim razmjerama srpskih zločina nad Bošnjacima u Foči, Višegradu, Čajniču, Rogatici itd.

Ni moji roditelji nisu potrošili ni minute vremena na bilo kakvo moje političko niti nacionalno vaspitavanje. Bilo im je jedino bitno da mi “škola dobro ide”.

Međutim, urođeni zdrav razum i moja priroda da ne pravim kompromise kada vidim istinu svojim očima su mi omogućili da ne padnem pod režimsku propagandu i da razlikujem šta je propaganda, a šta argument i činjenica, da mi propaganda ne pomuti zdravo rasuđivanje. Na primjer, ja sam se tada među dječacima “u raji” usudio tvrditi da su Amerikanci prvi sletili na mjesec i ostao usmljen, jer su svi oni bez obzira na snimke Armstronga na mjesecu bili sigurni da su to Rusi već davno postigli, ali šute zbog neke vojne tajne. Tada sam bio proglašen “kontrašem” i “proamerički orijentisanim”.

Kasnije, kada sam se zaposlio u “Željezari Ilijas” upustio sam se u dijalog sa kolegama gdje sam ja tvrdio da je Mercedes bolji auto od ruske Volge. Nekome to sada moze izgledati apsurdno, da je iko mogao pomisliti da je Volga bolja od Mercedesa, ali je to bila naŠa realnost iz vremena jednoumlja i apsurda gdje je sve Što dolazi od “nasih” istorijskih saveznika Rusa, iz prve zemlje socijalizma bilo superirno i to se nije trebalo ni obrazlagati. U to se vjerovalo bez iakvih argumenatata. To je u stvari bila “religija komunizma”.

A Što se tiče Bleiburga, o tome sam prvi put čuo poslije raspada Jugoslavije, ali se nisam previše interesovao za tu temu, bio sam preokupiran politickim i pravnim aspektima izdaje Republike BiH od strane Alije Izetbegovića i njegove udbaške grupe na čelu BiH. O stvarnom obimu zlocina koji su počinjeni u Bleiburgu saznajem tek ovih dana kada sam upravo zbog događaja oko Bleiburske mise u Sarajevu odlučio da se lično informišem i potražim na YouTube dokumente o tim događajima, da i o toj temi kreiram vlastito mišljenje, jer ja nikome ne vjerujem nego samo svome zdravom razumu i svojim očima.

1.2 TRAGICNE POSLJEDICE TOTALITARNOG ŠKOLSTVA NA GENERACIJE BOŠNJAKA

Ovih dana primjećujem kakve stravične posljedice je ostavilo jugoslovensko školovanje na generaciije tada vaspitanih ljudi, koji jesu školovani, imaju diplome, ali su daleko od intelektualaca. To su ljudi koji “fašistu” i “antifašistu” ne definišu prema djelima nego prema vanjštini. Npr. “antifašista” je svako onaj ko je nosio petokraku, bez obzira što je ubijao zarobljenike, ili “njihove” žene i djecu. Oni ne razvrstavaju antifašiste od fašista po suštini, tj. po dobru i zlu, nego po oznakama na uniformi??? Ili npr. za njih je fašista svako ko je bio u katredali na misi, a antifašista svako ko je demonstrirao ispred katedrale protiv mise.  

Osnovni princip civilizacije je da se ne može osuditi nekoga bez dokaza o konkrentoj krivici. Masovne likvidacije ljudi bez suđenja, su po definiciji karakteristika fašizma. Odobravanje i podrška masovnih likvidacija bez suđenja je karakteristika fašista, mogu oni koliko god hoće sebi tepati da su “antifašiti”.

1.3 OTVORILI SU PANDORINU KUTIJU NA SVOJU ŠTETU

Demonstracije protiv Bleiburške mise su u stvari veliki poraz Srba sa muslimanskim imenima, koji sebe zovu “antifašisti”. Zašto?

Do sada se u Bosni i Hercegovini jos uvijek nije znalo gotovo ništa o Bleiburgu, a oni su organizujući proteste protiv mise otvorili tu diskusiju. Krajnji rezultat je da se kroz argumentovane diskusije javnost počela upoznavati sa Bleiburgom, i da je to sada nezaustavljiv proces, da ni istinu o Bleiburgu niko više neće moći zaustaviti, kao i svaku drugu istinu.

Kao nus-produkt, u tim dskusijama razjašnjeno je da je Jugoslovenska trobojka sa petokrakom također zločinacka agresorska zastava, što mnogi politicki neupućeni Bošnjaci jos nisu bili shvatali do sada. (O toj temi vidi prilog pod brojem 2 u ovome Glasniku.)

Austrija i druge drzave nisu branile Blajburšku misu, nego su branile fašističke simbole koje su pojedinci donosili na te mise, kako neki dan objasni Valentin Inzko novinaru Senadu Hadzifejzoviću. Evo ovdje smo vidjeli da u katedrali nije bilo nikakvih fašističkih simbola (zbog kojih se tobože protestvovalo), ali je i među demonstrantima bilo zastava agresorske vojske JNA, pod kojima su Mladić i dugovi krenuli tenkovskim kolonama u genocid na Bosnu i Hercegovinu.

Neki samozvani “antifašiti” kažu da Sarajevo nije bombarodavala JNA, nego četnici pod kokardom. A puna istina je da je rat je počeo upravo tako što je JNA proglasila da smo mi iz Bosne i Hercegovine separatisti i krenula da po svojoj “ustavnoj dužnosti” spriječi secesiju Republike BiH od Jugoslavije. Tek kasnije, poslije stravičnih martovsko-aprilskih zločina JNA, kada je Savjet sigurnosti UN proglasio da je JNA, zajedno sa Crnom Gorom i Srbijom  agresor na Republiku BiH, koja je po ustavu SFRJ imala pravo na razdruživanje, i kada je Savjet Sigurnosti zahtijevao povlačenje JNA iz BiH, oni su formalno, iz političkih razloga preimenovali JNA u “Vojsku Bosanskih Srba”, da bi mogli ostati u BiH i da bi tako i agresiju prekvalifikovali u “gradjanski rat”. Evo detaljnije o tim događajima.

2. KAKO SU JEDINICE JNA U RBiH PREIMENOVANE U “VOJSKU BOSANSKIH SRBA” I AGRESIJA PREIMENOVANA U “GRAĐANSKI RAT”?

(Citat iz knjige “Rat u Bosni i Herceogvini – Kako je nagrađen genocid i osnovana Republika srpska”)

Sjetimo se da je odmah poslije priznanja Republike Bosne i Hercegovine od strane USA 7. aprila 1992 predsjednik George Bush već 15. aprila 1992 dao ultimatum JNA, koja je od strane Savjeta sigurnosti već bila proglašena za agresora na BiH, da se do 1. maja 1992. povuče iz BiH. Čak je i Američka šesta flota ušla u Jadransko more kao priprema za intervenciju. Tada Alija Izetbegovic hitno, 24. aprila 1992 odlazi u Skopje na pregovore sa generalima JNA. On je tada postigao neki “sporazum” 26. Aprila 1992. sa šefom generalštaba JNA, Blagojem Adžićem i potpredsjednikom Srbije Brankom Kostićem, čiji je jedini efekat bio da je vezao ruke Bushu da nešto vojno učini za Bosnu i Hercegovinu. Naime, da bi formalno udovoljili ultimatumu Srbi su preimenovali JNA u “Vojsku bosanskih Srba” i obećali da će demobilisati sve vojnike koji nisu državljani Bosne i Hercegovine (što niko nije mogao provjeriti). Izetbegović je na tim pregovorima još dogovorio da se jedinice te novoimenovane vojske ne moraju povući iz BiH, nego samo “na srpske teritorije u BiH”?! Budući da po Ustavu Republike BiH nije bilo nikakvih ekskluzivno etničkih teritorija, to je značilo da Srbi mogu uzeti šta god hoće i proglasititi to “srpskom teritorijom”.

To je bilo očigledno izigravanje Bush-ovog ultimatuma, ali je ipak na taj način ultimatum uspješno sabotiran, jer kako se može SAD tući za BiH kada su se BiH i JNA fino sporazumile?

—–

Napomenimo ovdje jos da su tokom Drugog svjetskog rata 130,000 četnika zamjenili kokardu sa petrokrakom. Zato ne čudi da su oficiri JNA, Mladić, Beara, Krstić, Talić, Gvero, Tolimir, Perisić itd. itd mnogi drugi  počinioci genocida u Bosni školovani u jugoslovenskim vojnim akademijama, da su tamo bili najbolji pitomci, najbolji komunisti i da su zato imali brzo napredovanje do generalskih činova. Genocid u BiH 1992-1995 nije pao sa neba 1992, genocid se dugo i temeljito pripremao odabirom nacionalnog sastava u pitomaca JNA i zatim u vojnim akdemijama JNA.

Budući da je stanovništvo Bosne i Hercegovine za vrijeme Jugoslavije bilo uskraćenio za bilo kakve informacije i o partizanskim i o četnickim zločinima, slijede neke osnovne informacije i o tome, jer znanje je moć, znanje nikad ne može škoditi.

3. DOKUMNTARNI FILM O BLEIBURGU, SA TEŽISTEM NA INTERNACIONALNO PRAVO

___________________________________

4. SARAJEVSKI BLEIBURG: ZLOČINI PARTIZANA U SARAJEVU 1945

Zločini zloglasne komunističke policije OZNA-e i partizana nad Bošnjacima Sarajeva nakon oslobođenja u Drugom svjetskom ratu

KOMENTAR: Izgleda da je neko nedobronamjeran promjenio početak članka o zločinima u Sarajevu. Naime, u originalnom članku je jasno pisalo da je Sarajevo oslobodila 16. muslimanska brigada, 5, aprila 195., ali  da su srbijanski partizani usli u Sarjevo 6. aprila, i da se zato 6. april vodio kao Dan oslobođenja Sarajeva. Znači, neko nedobronamjeran, dok je postirao članak, je ispustio tu informaciju. Vjeroavtno se radi o navodnom “antifašisti” koji ne može da podnese da Bošnjak sazna da su partizani iz Srbije činili zločine nad Bošnjacima Sarajeva. Ovako su njegovim falcifikatom zločini partizana nad Sarajlijama potpuno neopravdano stavljeni na konto 16. muslimanske brigade. To je samo nastavak onih metoda skrivanja istine iz vremena Jugoslavije o kojima sam pisao u prvom dijelu.

Napomena: ovaj je tekst uredniku portala Geopolitika News Zoranu Meteru poslao „Bosanski Kongres“ (Bosanski_Kongres@nkrbih.com), a odnosi se na tekst POKRETA ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU; Glasnika Nacionalnog kongresa Republike BiH; 983, od 19. svibnja 2020. godine. Tekst objavljujemo u cijelosti, onako kako nam je i dostavljen, bez ikakvih jezičnih i gramatičkih intervencija).

Komentari

komentar

loading...

You may also like