Nema rata s Iranom: Rusija i Iran učvršćuju odnose, EU u vrlo teškom položaju

Dok Washington posljednjih dana „pokapa“  i one minimalne mogućnosti za barem početno približavanje svojih stavova s Teheranom, i dok Europska unija svojom jalovom vanjskom politikom, paraliziranom strahom od američkih sankcija ni sama ne zna što činiti po pitanju Irana s kojim bi i dalje voljela održavati gospodarske odnose, čini se kako takvo stanje, u kojem je Iran sve više suočen s praktičnom izolacijom sa strane kolektivnog zapada, vrlo uspješno koristi Moskva. O tome najbolje svjedoči i slijedeća vijest:

Rusija i Iran su u ponedjeljak, 17. lipnja, održali zasjedanje zajedničke radne grupe za suradnju u energetskoj  sferi, tijekom kojeg je potpisan protokol o postignutim dogovorima, priopćilo je rusko Ministarstvo energetike. Dokument  su potpisali supredsjedatelji grupa – zamjenici ministara ministartstava energetike dviju zemalja, Anatoly Yanovsky i Amir Hussein Zamaninia. Ovo je zasjedanje održano uoči novog, 15. po redu sastanka rusko-iranske međuvladine komisije o trgovinsko-gospodarskoj suradnji, koja se održava u iranskom Isfahanu, danas, 18. lipnja. Iranska agencija Shana objavila je kako se potpisani dokument odnosi na naftnu i plinsku sferu, sferu atomske energetike i sferu električne energije. Istodobno je u Teheranu pregovore s iranskim ministrom za naftu Bizhanom Zanganeom održao ruski ministar energetike Aleksandar Novak, a razgovarali su o međusobnoj suradnji u energetskim projektima i u okviru OPEC+.

Susreti visokih državnih dužnosnika Rusije i Irana, između ostalih i oni na vrhu, proteklih su mjeseci vrlo učestali i postaju sve konkretniji i produktivniji, obrnuto proporcionalno s pogoršavanjem američko-iranskih odnosa. Predsjednici dviju država Vladimir Putin i Hassan Rouhani prije dva dana razgovarali su na summitu Šangajske organizacije (ŠO) u Biškeku, a Teheran je tom prigodom od Putina dobio punu potporu za svoju vanjsku politiku. Štoviše, Putin je Iran označio kao najvažnijeg ruskog regionalnog saveznika u borbi protiv terorizma, a također je Iran i Tursku pohvalio za suradnju po pitanju Sirije. A sve se to događa u vrijeme kada se dramatično zaoštravaju američko-iranski odnosi, čija je kulminacija bila krajem prošloga tjedna, kada su u Omanskom zaljevu napadnuta dva tankera za što je već istu večer Washington i službeno optužio Teheran koji to, naravno, oštro oprovrgava. Iran je za svoju politiku na spomenutom summitu dobio i široku potporu Kine i njezinog čelnika Xi Jinpinga.

Očito je kako se na iranskoj problematici i konačno iscrtava nova geopolitička podjela svijeta na Istok i Zapad. Sirija je za tu podjelu bila tek preludij – pokusni poligon za odmjeravanje snaga i testiranje odlučnosti između Moskve i Washingtona, jednako kao i Ukrajina prije nje. Međutim Iran ima puno veću „specifičnu političku težinu“ u odnosu na te dvije zemlje, ne samo zbog svojih golemih energetskih resursa i utjecaja na svjetsko tržište nafte, već i zbog njegovog golemog političkog utjecaja na širem prostoru Bliskog istoka. Ali možda još i najviše zato što je (za razliku od Sirjie i Ukrajine) po pitanju Irana osim SAD-a i Rusije (kao suprostavljenih polova) aktivno uključena i velika Kina – naravno, na strani Moskve i Teherana. A kada su odnosi snaga tako postavljeni jasno je kako će se raditi o dugoročnom suprostavljanju geopolitičkih „teškaša“ (ne vojnim metodama, jer od američkog pokretanja široke vojne akcije protiv Irana nema ništa (pojedine američke akcije „odmazde“ ipak se ne bi smjelo isključiti iako i njih smatram mogućim gotovo samo u teoretskim okvirima), u kojem se Europska unija našla u najtežem položaju. S jedne strane, permanentnim provociranjem i pojačavanjem napetosti u regiji Perzijskog zaljeva SAD prije svega nastoji nivelirati želje Bruxellesa za nastavkom gospodarske (prije svega energetske) suradnje s Teheranom, a nakon toga ga i prisiliti na odbacivanje nuklearnog sporazuma s Iranom, tj. da  po tom pitanju slijedi američki jednostrani potez iz svibnja prošle godine. Ukoliko EU u konačnici na to pristane (politika unutar Bruxellesa i ključnih članica EU se tome formalno protivi, ali su u praksi sve relevantne europske tvrtke ionako Iran već odavno napustile u strahu od američkih sankcija) bio bi to i konačan kraj EU snova o vlastitoj političkoj snazi i važnoj globalnoj geopolitičkoj ulozi. Jer Bruxelles nakon toga nitko od glavnih globalnih igrača ni o čemu bitnom ne bi ništa niti pitao, a njegovi bi se stavovi smatrali samo „produženom rukom“ američkih interesa.

Zato su ulozi u ovoj „igri“ do te mjere veliki, da se ne mogu isključiti i pojedina individualna politička i diplomatska iskakanja nekih ključnih država EU po pitanju Irana, što, opet, isto tako može biti kobno po toliko proklamirano i željeno europsko (vanjskopolitičko i sigurnosno) jedinstvo. EU, prije svega Njemačka, već ionako dovoljno solira po pitanju energetske suradnje s Rusijom, smatra Washington, pa bi otkazivanje poslušnosti i američkoj protuiranskoj politici po Bruxelles u ovoj fazi možda ipak bio prevelik zalogaj.  Ali pričekajmo ipak još malo: europski čelnici upravo važu „za“ i „protiv“ argumente – svjesni svih mogućih posljedica koje jednostavno ne mogu biti dobre bez obzira za koji se scenarij Bruxelles na kraju odlučio. Dakle, Bruxelles može pokušati izabrati samo manje od dva zla (nastavak suradnje s Iranom uz posljedične vjerojatne američke sankcije koje ipak ne bi smjele biti pretjerano oštre zbog međusobnih formalnih savezničkih odnosa i mogućnosti neugodnih iznenađenja i po SAD najbitnijem – sigurnosnom pitanju; ili priklanjanje Bruxellesa američkoj protuiranskoj politici i time guranje Irana u dugoročni „zagrljaj“ Rusije i Kine, uz popratni dalekosežni gubitak željenog stjecanja globalnog geopolitičkog subjektivizma). A koje je to „zlo“, za sada nitko ne zna.

0 komentara

You may also like