Olaf Scholz: Njemačka ne pristaje na bipolarnu podjelu svijeta

Zoran Meter

Njemački kancelar Olaf Scholz u autorskom tekstu za medij Foreign Affairs govori o aktualnim globalnim geopolitičkim procesima koje je okarakterizirao kao tektonske promjene, iznosi prikaz bliže povijesti i političkih uzroka koji su tim promjenama prethodili, a sve to stavlja u kontekst još intenzivnije borbe protiv klimatskih promjena i ubrzanja prijelaza s fosilnih na obnovljive izvore energije. Hvali novu američku nacionalnu sigurnosnu strategiju i Rusiju označava glavnim uzrokom svih aktualnih globalnih problema, pri čemu navodi kako će Zapad privremeno morati izići iz kruga „demokratskog komfora“ i surađivati s nedemokratskim državama u ime svojih širih dugoročnih interesa tj. novog globalizma.

Iz vrlo opširnog teksta izdvajamo dijelove koje smatramo najzanimljivijim.

Ssholz postavlja kao središnje pitanje: „Kako možemo, kao Europljani i kao Europska unija, ostati neovisni akteri u sve više multipolarnom svijetu?“

„Njemačka i Europa mogu pomoći u obrani međunarodnog poretka temeljenog na pravilima, a da ne podlegnu fatalističkom stavu da je svijet osuđen na ponovno razdvajanje u konkurentske blokove. Povijest moje zemlje daje joj posebnu odgovornost da se bori protiv sila fašizma, autoritarizma i imperijalizma“, ali i iskustvo u „posebnom razumijevanju rizika novog hladnog rata“.





„Kada je Putin izdao zapovijed za napad, razbio je europsku i međunarodnu mirovnu arhitekturu za čiju su izgradnju bila potrebna desetljeća. Pod Putinovim vodstvom, Rusija je prkosila čak i najosnovnijim načelima međunarodnog prava sadržanim u Povelji UN-a: odricanje od uporabe sile kao sredstva međunarodne politike i obećanje da će poštivati ​​neovisnost, suverenitet i teritorijalni integritet svih zemljama. Djelujući kao imperijalna sila, Rusija sada nastoji silom prekrojiti granice i ponovno podijeliti svijet na blokove i sfere utjecaja.“, navodi Scholz.

„Svijet ne smije dopustiti da Putin postigne svoje; Ruski revanšistički imperijalizam mora biti zaustavljen“, a „presudna uloga za Njemačku u ovom trenutku je ojačati kao jedan od glavnih pružatelja sigurnosti u Europi ulaganjem u našu vojsku, jačanjem europske obrambene industrije, jačanjem naše vojne prisutnosti na istočnom krilu NATO-a te obukom i opremanjem ukrajinskih vojnih snaga“.

„Transatlantsko partnerstvo jest i ostaje ključno za suočavanje s tim izazovima. američki predsjednik Joe Biden i njegova administracija zaslužuju pohvale za izgradnju i ulaganje u snažna partnerstva i saveze diljem svijeta. Ali uravnoteženo i otporno transatlantsko partnerstvo također zahtijeva da Njemačka i Europa imaju aktivnu ulogu. Jedna od prvih odluka koje je moja vlada donijela nakon ruskog napada na Ukrajinu bila je određivanje posebnog fonda od približno 100 milijardi dolara za bolje opremanje naših oružanih snaga, Bundeswehra. … Ova odluka označava najoštriju promjenu u njemačkoj sigurnosnoj politici od uspostave Bundeswehra 1955. Naši vojnici će dobiti političku potporu, materijale i sposobnosti koje su im potrebne za obranu naše zemlje i naših saveznika.“





„Nijemci stoje uz Ukrajince dok brane svoju zemlju od ruske agresije. Od 2014. do 2020. Njemačka je bila najveći ukrajinski izvor privatnih ulaganja i državne pomoći. A otkako je započela ruska invazija, Njemačka je pojačala svoju financijsku i humanitarnu potporu Ukrajini i pomogla je u koordinaciji međunarodnog odgovora dok je predsjedavala G7.“

Scholz dalje navodi kako je njegova vlada preispitala „desetljećima staro, dobro utvrđeno načelo njemačke politike izvoza oružja“. „Danas, po prvi put u novijoj povijesti Njemačke, isporučujemo oružje u rat koji se vodi između dvije zemlje.“…

„Akcije NATO-a ne smiju dovesti do izravnog sukoba s Rusijom, ali savez mora vjerodostojno odvratiti daljnju rusku agresiju. U tu svrhu, Njemačka je značajno povećala svoju prisutnost na istočnom krilu NATO-a, ojačavši borbenu skupinu NATO-a u Litvi pod njemačkim vodstvom i odredivši brigadu koja će osigurati sigurnost te zemlje. Njemačka također daje svoj doprinos NATO-ovoj borbenoj skupini u Slovačkoj, a njemačke zračne snage pomažu u nadzoru i osiguravanju zračnog prostora u Estoniji i Poljskoj.“

Osim što je ujedinio EU, NATO i G7, „ruska agresija također je katalizirala promjene u gospodarskoj i energetskoj politici koje će dugoročno naštetiti Rusiji — i dati poticaj vitalnom prijelazu na čistu energiju koji je već bio u tijeku.“

„Kako bi premostila potencijalne nedostatke energije u Njemačkoj i Europi u cjelini, moja vlada vraća elektrane na ugljen privremeno u mrežu i dopušta njemačkim nuklearnim elektranama da rade dulje nego što je prvotno planirano, … što je „dobra osnova da Njemačka i Europa prebrode zimu bez nestašica plina“, navodi dalje njemački kancelar. …

„Udaljavanje od fosilnih izvora energije povećat će potražnju za električnom energijom i zelenim vodikom, a Njemačka se priprema za taj ishod masovnim ubrzavanjem prijelaza na obnovljive izvore energije kao što su vjetar i solarna energija. Naši su ciljevi jasni: do 2030. najmanje 80 posto električne energije koju Nijemci koriste bit će proizvedeno iz obnovljivih izvora energije, a do 2045. Njemačka će postići nultu neto emisiju stakleničkih plinova ili “klimatsku neutralnost”.“

Scholz se na kraju osvrnuo i na novu američku Nacionalnu sigurnosnu strategiju, kazavši kako ona „s pravom priznaje potrebu za suradnjom sa “zemljama koje ne prihvaćaju demokratske institucije, ali usprkos tome ovise o međunarodnom sustavu temeljenom na pravilima i podržavaju ga”. Svjetske demokracije morat će surađivati ​​s tim zemljama kako bi obranile i održale globalni poredak koji povezuje moć s pravilima i koji se suočava s revizionističkim djelima kao što je ruski agresorski rat. Ovaj napor će zahtijevati pragmatizam i određeni stupanj poniznosti.“ – zaključuje njemački kancelar Olaf Scholz.

Ovdje bih bio slobodan odgovoriti na Scholzovo postavljeno pitanje s početka teksta i konstatirati da od njegove želje da EU i Njemačka ostanu “neovisni akteri u sve više multipolarnom svijetu” ne može i neće ostati puno. Jedno su lijepe želje i retorika, namijenjeni široj javnosti koja grca u problemima i strahovima od neizvjesne budućnosti, a nešto posve drugo kruta zbilja. Naime, jednostavna je i neoboriva činjenica da ni EU ni Njemačka ne mogu djelovati samostalno niti u obrambenom niti u vanjskopolitičkom smislu i da će još dugo biti u potpuno podređenom položaju u odnosu na Sjedinjene Države. Poglavito iz perspektive da su i unutar EU Rusiju, svog velikog istočnog susjeda – definirali kao glavnu sigurnosnu prijetnju.

Washington je krajnje vješto operacionalizirao svoje sveukupne prednosti i potencijale – (geo)političke, financijske, energetske, vojno-sigurnosne, a da bi sada, kada je i konačno “slomio” bilo kakav pokušaj otpora njegovoj dominaciji unutar zapadnih saveznika i partnera – od svega toga odustao i dozvolio prije svega Berlinu i Bruxellesu (ali i Parizu, naravno) globalnu autonomiju o kojima ovi već dugo sanjaju. Od toga nema i neće biti ništa.

Zanimljivo je da Scholz razvija američku geopolitičku misao u pogledu nužnosti suradnje i s nedemokratskim zemljama iz zapadne perspektive gledano, ali to u svojoj biti nije u suprotnosti sa stavovima Zapadu antagonističkih formata, poput BRICS-a. Naime njegove članice često naglašavaju kako one nisu protiv nastavka suradnje s SAD-om (Zapadom), već dokazuju da se bez njega može (ako se mora). Ali uvjet za suradnju im je ravnoteža interesa. Hoće li se to u budućnosti postići tek treba vidjeti – prije svega po pitanju Rusije koja je iz sadašnje perspektive gledano od Zapada “odsječena” – i to na dugo. O tome, koliko će ta ruska odsječenost u geopolitičkom i gospodarskom smislu utjecati na akumulaciju problema na samom Zapadu, ovisit će i dinamika postavljanja rusko-zapadnih odnosa u međusobno prihvatljive, snošljive okvire.

Ono o čemu bi i Scholz i EU u cjelini trebali voditi računa je to, da u svojim planovima o ubrzanoj energetskoj tranziciji, gotovo pa pod svaku cijenu, ne dovedu EU do još većih problema s obzirom kako ona nema dovoljno vlastitih tradicionalnih izvora energije – prije svega nafte i plina. A potreba za energijom samo će rasti, jer to pretpostavlja planirani društveni razvoj. Takve izvore imaju SAD i u tom su pogledu u kudikamo povoljnijem položaju.

Komentari

komentar

You may also like