Pompeo krenuo na turneju po Latinskoj Americi: strah od Rusije i Kine!

Kriza u Venezueli, dramatično pogoršana od siječnja ove godine, kada se je proamerički orijentirani predsjednik parlamenta Juan Guaido samoproglasio predsjednikom te zemlje, što su SAD, naravno, odmah i podržale a protiv Venezuele uvele stroge gospodarske i financijske sankcije, ne odvija se prema prvotnim zamislima Washingtona. Usprkos vrlo teškom gospodarskom i krajnje složenom političkom stanju u toj zemlji, aktualni predsjednik Nicolas Maduro nije odstupio, već, naprotiv, čini se kako je uspio i učvrstiti svoju vlast, prije svega zahvaljujući očuvanju potpore vojnih i sigurnosnih struktura te zemlje, ali, što je također vrlo važno, i velikog dijela venecuelanskog naroda, bez obzira što i Guaido nedvojbeno uživa znatnu potporu stanovništva. Takav razvoj stanja, uz sve veću nazočnost (uključno i vojnu) i utjecaj Rusije, Kine i Kube u toj zemlji, pred Washington stavljaju daljnje izazove i iziskuju dodatne napore u iznalaženju izlaska iz ovakve – po sebe krajnje neugodne situacije, koja, osim što udara na ionako poljuljan ugled SAD-a u svijetu (Washington je na to, tradicionalno, posebno osjetljiv), ima i velike geopolitičke i geoekonomske posljedice. Stvorena, svojevrsna pat-pozicija u kojoj Maduro i dalje upravlja svim ključnim i manje ključnim polugama te zemlje (poglavito je važan oporavak venecuelanskog izvoza nafte u ožujku, koji je opet sveden u predsankcijske okvire usprkos američkoj zabrani uvoza tamošnje nafte, a SAD su prije toga bile njezina najveća uvoznica), a Guaido održava velike ali ipak besplodne vikend-prosvjedne akcije u glavnom gradu Caracasu (ali sada već pod otvorenom prijetnjom svoga uhićenja temeljem nedavne odluke Ustavotvorne skupštine, odane predsjedniku Maduru, o izdaji i napuštanju zemlje usprkos sudskoj zabrani, kada je prije cca mjesec dana otišao u susjednu Kolumbiju na sastanak američkih dužnosnika sa saveznicima SAD-a po pitanju riješenja krize u Venezueli), nije ono stanje koje je Washington priželjkivao i za koje je uložio velike političke i diplomatske napoore, ali i velika financijska sredstva. Osim toga, sankcije protiv venecuelanskog naftnog sektora počinju izazivati  i sve veću zabrinutost američkih poslovnih krugova, o čemu smo već pisali u našim analizama.

U tim i takvim okolnostima zato i nije nikakvo čudo da je danas, 12. travnja, američki državni tajnik Mike Pompeo krenuo na svoju turneju po državama Latinske Amerike, tijekom koje će posjetiti Čile, Paragvaj, Peru i Kolumbiju. Što se tiče Paragvaja, radit će se o prvom posjetu jednog američkog državnog tajnika toj zemlji još od 1965. godine. U nedjelju će Pompeo posjetiti Kolumbiju i tamošnji grad Cucutu, smješten uz granicu s Venezuelom. U njemu se sada nalazi veliki broj izbjeglica iz te zemlje, koji „bježe od gladi i nasilja u domovini“ (info: Reuters).

Upravo će politička kriza u toj zemlji biti i glavna tema Pompeove južnoameričke turneje. A jedan od ciljeva državnog tajnika SAD-a navodno je i učvršćenje američke koalicije, uspostavljene za potporu samoproglašenom venecuelanskom predsjedniku Juanu Guaidu, kojeg su priznale SAD i većina zemalja Latinske Amerike i EU. Pompeo će, navodno, istaknuti vodeću ulogu Perua u Gruppi Lima, uspostavljenoj s ciljem riješenja krize u Venezueli. Također će ukazati na „poguban“ utjecaj Rusije i Kine u Latinskoj Americi. Prije svega će naglasiti kako su Pekingu nužni novi energetski izvori, ali i upozoriti na „opasnost“ od kineskih investicija i kreditiranja brojnih država Južne Amerike, koje s Kinom blisko surađuju usprkos promjeni američkog pristupa Latinskoj Americi, koji se odnedavno temelji na većoj i međusobno korisnijoj suradnji. Samo, pitanje je, nije li taj američki pristup ipak stigao prekasno, a da i ne govorimo o (ne)povjerenju tamošnjeg stanovništva prema suradnji s Washingtonom, s obzirom na brojna negativna povijesna iskustva američkog direktnog uplitanja u tamošnje političke i gospodarske procese, koji su nerjetko završavali u „potocima krvi“ i uspostavama klasičnih diktatura, nimalo različitih po brutalnost vladanja u odnosu na pojedine postojeće bliskoistočne režime.

 

0 komentara

You may also like