Ne stišavaju se negativne europske reakcije na odluku američkog Kongresa o uvođenju sankcija protiv ruskog plinovoda „Sjeverni tok 2“, namjenjenog europskom tržištu, prije svega onom njemačkom, kao i tržištima Njemačkoj susjednih zemalja. Nakon jučerašnjeg kategoričkog protivljenja toj odluci od strane predstavnika Europske komisije za trgovinu, mnogih EU zemalja, uključno i Francuske, kao i Udruge europskog biznisa, gdje je rečeno kako SAD nemaju pravo zabranjivati zakoniti biznis zbog otvoreno politiziranih razloga, američka je odluka izazvala pravi gnjev i u Njemačkoj.
Ako su se liberalni Nijemci do sada i uzdali u općenitu političku potporu američkih demokrata (a kako je to bilo u vrijeme administracije Baraka Obame), sada su končano spoznali kako niti s njihove, a ne samo strane predsjedinika SAD-a Donalda Trumpa i njegovih republikanaca, oni nemaju pravoga prijatelja. Jer u Zastupničkom domu Kongresa, koji je i izglasao spomenute sankcije u sklopu zakona o vojnom proračunu za 2020. godinu, većinu imaju upravo demokrati. Osim same kancelarke Angele Merkel i vladajuće koalicije CDU/SPD, svoje snažno protivljenje američkim sankcijama protiv plinovoda „Sjeverni tok 2“ izrazili su i tradicionalni neprijatelji takve vrste energije – njemačka stranka „Zelenih“.
A njemačko Ministarstvo vanjskih poslova na sve je ovo reagiralo kroz izjavu svoga ministra Heiko Masa, koji je naglasio kako američki Senat mora iz spomenutog zakona o vojnom proračunu odbiti one točke koje se odnose na sankcije protiv ruskih plinovoda (osim na „Sjeverni tok 2“ te se sankcije odnose i na plinovod „Turski tok“, op. a.).
Podsjećamo: u ponedjeljak je Zastupnički dom američkog Kongresa izglasao vojni proračun SAD-a za 2020. g., u kojega su ugrađene i odredbe o uvođenju sankcija protiv ruskih plinovoda „Sjeverni tok 2“ i „Turski tok“. Sankcije se najvećim dijelom odnose na tvrtke koje sudjeluju u njegovoj izgradnji tj. polaganju plinskih cijevi, prije svega švicarski Allseas i talijanski Saipem. Upravo se ova posljednja, koja sada izvodi radove u Meksičkom zaljevu, prestrašila američkih sankcija i najavlila svoje povlačenje iz projekata ruskih plinovoda čim sankcije stupe na snagu.
Ovaj zakon još mora odobriti gornji dom Kongresa tj. Senat, nakon čega ga mora potpisati predsjednik Donald Trump. Nakon toga se u roku od 30 dana mora sačiniti spisak pravnih i(li) fizičkih osoba koje će se naći pod udarom sankcija, što mora potpisti predsjednik i nakon čega one i formalno postaju važeće.
Ako ova procedura završi prema spomenutom scenariju, u što ne treba sumnjati, bit će to prvi put nakon Drugog svjetskog rata da su Sjedinjene Države uvele sankcije protiv pojedinih kompanija iz Zapadne Europe tj. svojih saveznika, zbog njihovog sudjelovanja u nekom investicijskom projetu. K tome, još, i u njegovoj samoj završnoj fazi i zatvorenoj financijskoj konstrukciji. Ova američka odluka mogla bi značiti i neformalni kraj američko-njemačkog „prijateljstva“, ali i dodatno usložniti ukupne odnose prekoatlantskih saveznika.
Što se tiče dovršetka spomenutih ruskih plinovoda, „Turski tok“ je već praktički završen i napunjen plinom, a njegovo se otvaranje očekuje početkom siječnja iduće godine uz zajedničko sudjelovanje predsjednika Rusije i Turske Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana. Što se tiče plinovoda „Sjeverni tok 2“ stanje je nešto složenije i, zapravo, traje prava utrka između njegovog dovršenja i starta spomenutih američkih sankcija. Procjenjuje se kako je za njegovo dovršenje preostalih 100-tinjak kilometara kroz danske vode Baltičkoga mora potrebno još oko 5 tjedana. Zato se slobodno može postaviti pitanje, što je Washingtonu sve ovo trebalo s obzirom da zbog uvođenja sankcija pod ugrozu može staviti i isporuke američkog ukapljenog plina europskom tržištu, a što se spominje kao jedan od mogućih europskih protuodgovora. Možda Washington, jednostavno, igra na sve ili ništa, smatrajući kako u ekonomskom smislu i nema što izgubiti s obzirom da je ruski plin iz postojećih i budućih plinovoda za 25-30% jeftiniji od američkog LNG-a i da će ga europske zemlje svejedno i dalje primarno kupovati. Međutim, je li Washington pritom mislio i na političke posljedice koje njegove sankcije mogu prouzročiti po odnose izmneđu transatlantskih saveznika nije poznato. Pretpostavljam da je, kao i to, da je pritom uvjeren u svoju snagu da održi sve pod kontrolom. Ali kada je riječ o sferi europske energetike i njezine energetske politike u to baš nisam previše siguran. Jer EU je svjesna svoje sigurnosne ovisnisti o SAD-u i ne želi Washingtonu tek tako prepustiti i drugu ključnu stratešku polugu – svoju nezavisnu energetsku politku. Ukoliko bi se i to dogodilo, to bi značilo i potpuni kraj bilo kakve globalne i konkurentne uloge EU, poglavito sada, nakon što se Velika Britanija, kako se čini nakon rezultata jučerašnjih izbora, i definitivno iz nje povlači kroz svoj Brexit.
