Sutrašnji i preksutrašnji summit NATO saveza u Londonu vjerojatno će biti jedan od najuzbudljivijih u njegovoj povijesti. Ovoga puta ne zbog hladnoga rata, kako je to u Europi i svijetu bilo u razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata, već, prije svega, zbog unutarnjih nesuglasica pa i popriličnih dubioza sistsmske prirode. Naime, osim sukoba NATO saveza s Turskom, kao svojom ponajvažnijom članicom, zbog njezine vojne suradnje s Rusijom (dvije zemlje vojno surađuju na sjevero-istoku Sirije kroz zajedničke vojne patrole uz tursko-sirijsku granicu; politički u Siriji kroz Astanski pregovarački proces; i vojno-tehnički kroz tursku kupnju ruskog suvremenog oružja, prije svega protuzračnih sustava S-400), prisutne su i tenzije s Francuskom zbog njezinih najava o potrebi reformi, nužnih za buduću veću funkcionalnost toga vojno-političkog saveza. Dovoljno se prisjetiti nedavnih izjava predsjednika Emmanuela Macrona u intervjuu britanskom mediju The Economist i njegovih riječi o NATO-ovoj „moždanoj smrti“. Ali ni tu nije kraj: zaoštravaju se ionako tradicionalno loši grčko-turski odnosi.
Tako je jučer grčki premijer Kyriakos Mitsotakis na zasjedanju grčke stranke „Nova demokracija“ izjavio kako će na summitu NATO saveza u Londonu tražiti osudu Turske zbog njezinog „provokativnog ponašanja“, zbog kojega „savez ne može biti ravnodušan“. Turska, kaže grčki premijer, „otvoreno krši međunarodno pravo i otvoreno istupa protiv drugog člana (NATO saveza)“.
Sinoć je grčka delegacija na čelu sa zamjenikom ministra energetike Dimitrisom Economou naprasno napustila svečanost otvaranja Transanadolijskog plinovoda (TANAP) u znak prosvijeda protiv „provokativnih izjava“ turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Turski je čelnik na svečanosti izjavio kako Turska neće zaustaviti istraživanja i bušenja (nafte i plina) na šelfu Cipra i isključivog gospodarskog pojasa te otočne zemlje u Istočnom Sredozemlju (vidi poveznicu ispod teksta). Prema Erdoganovim riječima, u Sredozemnom moru krše se prava ciparskih Turaka na vlasništvo nad energentima u šelfu toga otoka. Ankara „djeluje u okviru međunarodnoga prava i nikakvi je krikovi i valovi neće zaustaviti“, naglasio je turski vođa. Erdogan je, također, stao i u zaštitu potpisanog memoranduma s Libijom o morskim granicama, kojeg je Ankara potpisala s međunarodno-priznatom vladom u Tripoliju na čelu s premijerom F. Sarajem. Najveći je problem što ta vlada u stvarnosti tj. na terenu nadzire isključivo sam glavni grad Tripoli i njegovu okolicu, i ništa drugo! Osim potpisivanja memoranduma o razgraničenju između morskih zona, Turska i Libija potpisale su i sporazum o vojnoj suradnji. Problem oko Libije je znatno dublji: Turska podupire službenu vladu u Tripoliju, a Saudijska Arabija, UAE i Egipat podupiru vladu na istoku zemlje i Libijsku nacionalnu vojsku maršala Khalife Haftara koji i nadzire najveći dio zemlje. A Turska i Saudijska Arabija posljednjih se godine „snažno ne vole“ i bore se za dominaciju u muslimanskom sunitskom svijetu.
Dakle, NATO-ovi čelnici, šefovi država i njihovi ministri obrane imat će slijedeća dva dana u Londonu pune ruke posla. Unutarnje nesuglasice, pa i otvorena neprijateljstva, poput onih između Ankare i Atene, kao i Ankare i Nikozije, otežavaju postizanje dogovora oko važnih pitanja sigurnosnog karaktera, poput donošenja plana o pomoći Baltičkim državama u obrani od „ruske agresije“ (američki prijedlog kojega je Ankara nedavno odbila poduprijeti, tražeći, kao preduvjet za to, da NATO proglasi kurdske oružane postrojbe u Siriji (YPG) terorističkom organizacijom odnosno „ugrozom za NATO“), razgovora o povećanju izdvajanja za zajedničku obranu na 2% BDP-a svih članica NATO saveza, provedbi predstojećih vojnih vježbi na tlu Europe, pitanja vezanih uz već istekle vojne sporazume s Rusijom ili one koji će ubrzo isteći i sl.
Pa iako ne treba sumnjati kako će se članice saveza relativno lako dogovoriti oko tih „tehničkih“ pitanja, pravi problem (p)ostaje Turska, ali, vjerojatno, i francuske težnje za značajnijim definiranjem uloge NATO saveza u njegovoj budućnosti. O tome će se, vjerojatno, idućih godina još otvorenije govoriti, a ovo sada ipak treba shvatiti kao Macronov „probni balon“ kojega se ni u kom slučaju ne treba tretirati kao otvaranje „Pandorine kutije“. Jer u demokraciji „svetih krava“ ne bi smjelo biti tj. o svemu se može otovreno i argumentirano razgovarati. Pa tako i o NATO savezu. Jer NATO je ipak samo institucija a ne država koja ima „vječni“ međunarodno-pravni subjektivitet (u svijetu su samo mijene vječne) i koja sama odlučuje o svojoj sudbini. Dakle dogovor je nužan kao i u svakom savezu prije i poslije njega. Naravno, pritom se uvijek vrlo dobro zna tko je „alfa i omega“ i gdje je kojoj od članica saveza mjesto u formalno nepostojećoj hijerarhiji.
Zoran Meter: NOVA TURSKA INVAZIJA NA CIPAR, U POZADINI IZRAELSKIH ENERGETSKIH PROJEKTA?
